Hrvatski Fokus
Povijest

Đuro Ferić Gvozdenica Mihaelu Denisu

Radio u okvirima bečke germanizacije i centralizacije

 

Đuro Ferić (1739.-1820.) školovao se kod isusovaca, te u Loretu dovršio doktorat filozofije i teologije. Poslije zaređenja 1762. godine proučava povijest, stariju književnost i nerado daje poduke. Godine 1773.-1777. predaje na nižim razredima gimnazije književnost i latinski. Zanimljivo je da je 1780. kancelar u francuskom konzulatu. Od 1808. je kanonik katedrale, pa arhiprezbiter, pa generalni vikar, pa upravitelj stonske biskupije. U opisu dubrovačke obale iz 1803. navodi gospodarsko stanje u dubrovačkoj državi i zemljopisne zanimljivosti. Njegov svestran rad uključuje basne, prijevod Fedre na hrvatski, zanimao se i za epiku. Nama su zanimljive poslanice Juliju Bajamontiju (1744.-1800., splitski liječnik, književnik, skladatelj, orguljaš, etnograf, lingvist i sl.), Johannu Mülleru (švicarski povjesnik, 1752.-1809. kojega je s Ferićevim djelom upoznao Dubrovčanin Stjepan Rajčević, dubrovački trgovac i carski tajnik nastanjen u Himbergu kod Beča (vidi rad N. Beritić o korespondenciji Rajčević Müller), Melchioru Cesarottiju (1730.-1808., talijanski književnik i prevoditelj, prethodnik romantizma), te poslanica bečkom pjesniku Mihaelu Cosmi Denisu (1729.-1800. kojom ćemo se ovdje baviti.

Denis je bio dvorski bibliotekar, te pogodna osoba za promicanje ideja korisnih Hrvatima. Pouzdani povjesničar Ivan Pederin ističe da je Denis radio u okvirima bečke germanizacije i centralizacije, što ne znači da je to osobno smatrao korisnim za Beč. U stilu Horacijevom Ferić piše Denisu 1829. godine, latinskim jezikom kojemu je i inače vičniji nego hrvatskom. U početku naš narod naziva ilirskim i navodi kako nakon propasti Venecije narod ilirski moli blagoga cara Franju da ga primi pod svoje stare zakone u kojima je nekad bio zaštićen.

Ferić je vrlo skroman čovjek i daleko je od dubrovačkoga ulagivanja moćnima, on zapravo sebe ponizuje i laska caru radi dobrobiti puka. “I kad se narodu ostvarila želja nije klečao manje, i premda žalosnog lica ( kakvo obično imaju ratom pokoreni narodi), ali uspravnog i pun dobre nade, označava u kalendaru to doba kamenom bijelim, da ga zaborav ne uhvati nigdar; i otad su već počela godišta nicati bolja.”

Ističe Ferić da su ilirski gradovi na Jadranu dali puno značajnih ljudi, iako je ta pokrajina u prošlosti zanemarena i “jedva da su mladima otvarali prve škole za nauke”.

Navodi stare veličine, jer da će o novima zboriti budućnost, tj. nabraja Andreisa Trankvila, Ivana Štafilića, Koriolana Ćipika, Ivana Lovrića, Klementa Grubišića, Tomka Mrnavića, Ivana Frana Biundovića, fra Andriju Kačića Miošića, Petra Makrančića, Vinka Pribojevića, Antona Rabljanina, Petra Divnića, Petra Hektorovića, Marka Marulića, Frana Petrisa (akademik Dadić ga piše Franjo Petriš iako se dotičnik zvao Frane, a obitelj je u starini bila Petriš), Martin Rota, Matija Vlačić, Ivan Lucius, Markantun de Dominisa. Nabraja i glasovite rimske careve i mitološke osobe iz Ilirika, npr. Konstantina i Dioklecijana.

To je lijepo, jer mi danas nemamo osjećaj kontinuiteta s antikom, iako je i to hrvatsko povijesno tlo, baština i genetika. Dvojim da se koji Hrvat danas zove Dioklecijan ili Hrvatica Teuta.

Govoreći o hrvatskoj književnosti poziva se na tobož keltski ep Ossianov tada popularan, zapravo djelo Jamesa Macphersona (1736.-1796.) te “budući da je Dalmatinac prionuti uz zahtjevan studij i da je u njemu vješt, brinuti stoga nam treba da se po gradovima osnuju gimnazije i da se mladima postave učitelji koji će ih revno poučavati umijećima mnogim.”

Preporuča da se uvedu odličja za vrlinu i smatra najvažnijim da se “vlastit narodu jezik, u kojem odmalena dječake dojilja podučava”, da baš njega stave, poučavaju, štuju i imaju slast. Smatra da učenje tuđega jezika dovodi i do gubitka domaćih običaja. (možda asocijacija na masonske ideje francuskih pisaca i druge nekatoličke pojave na Zapadu?) “Zar će Ilire biti sram njihova jezika koji je sam od četiri antička preostao, i živ je i oholi se potomstvom mnogim.”

Tu Ferić griješi, vjerojatno namjerno. Ilirski jezik mi danas ne poznajemo, ali sasvim sigurno nije bio neki južnoslavenski jezik. Navodi da nijedno more od Jadranskoga ribom bogatije nije, što je također neistina. Poziva vladara da izobrazi narod u poljodjelstvu i ribarstvu (fiziokrat pod utjecajem Fortisa, kao i Bassegli), da smanji prevelike poreze, uvede nove obrte i poravna putove da novac pritječe Dalmatincima!

Ferić kao i Bošković (kojemu je otac rođen u Popovu polju, tj. turskoj Dalmaciji) sebe smatra Dalmatincem, a u širem smislu se naziva po staroj terminologiji Ilirom. “Ilire” smatra zdravim, kršnim, nakon propasti ilirskih careva cvjetalo je kraljevstvo (tu misli valjda na hrvatske kraljeve) “koje je cvalo i raslo kroz godine mnoge.”

Prorokuje da će konačno ovim zemljama zlatna osvanuti svjetlost pod vlašću cara Franje, jer Iliri su pogodni za vojsku, a za mornaricu posebno oni s ovu i onu stranu ulaza u Boku kotorsku. (Dubrovčani i Bokelji, op., T.T.) Ovo je pisao Ferić u vrijeme martovskih ida, izliječen od teške bolesti bubrega. Prijevod dugujemo Ivanu Uškoviću Croati i Pavlu Knezoviću.

Teo Trostmann

Povezane objave

Vlado Ćopić – žrtva Josipa Broza

HF

Domoljubi i mučenici braća Jesih

HF

Fitzroy Maclean o Jugoslaviji

HF

Jugokomunistički Titini zatvori (11)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više