Bošnjačka gradnja beha zajednice sa zločinima i na zločinu
Budući da današnji muslimani Bošnjaci sve od svoje pojave mačem i ognjem prisilne islamizacije turskim osvajačkim pohodom na kršćanstvo i kršćansku Europu, sa velikim i nostalgičnim ponosom se stalno nacionalno i vjerski izjašnjavaju kao potomci Osmanlija, u svim dimenzijama kršćanofobičnih Turaka, a kako bi prestali u plaču za tim zločinačko genocidnim, još uvijek nekažnjenim zločincima, vrijeme je da ih i svijet i prizna i prihvati takvima ne samo kakvima se izjašnjavaju, nego kakvi u istinu i jesu.
Ne priznati ih takvima kakvima se ne samo izjašnjavaju nego i žive u tom, i za to, najstrašnije i najtragičnije vrijeme kršćana u Bosni i Hercegovini, znači i dalje držati beha problem neriješenim. Jer onog momenta kada ih i svijet, kao što ih Hrvati i Srbi a i oni sami sebe priznaju, Potomcima Osmanlija, bit će i označeni kao agresori i osvajači Bosne i Hercegovine. Bit će to početak kažnjavanja Turske kao genocidno konfesiocidnog polutisućljetnog okupatora eurokršćanske Bosne.
Jer, danas je Turska jedini povijesni nekažnjeni genocidni okupator, koji je na više krvavih načina izgradio i ostavio sebi spomenik na tom europskom pragu, motiv je navodnim Bošnjacima da se nacionalno izjašnjavaju osmanlijskim potomcima. Svjetsko nekažnjavanje Turske i njenog genocida, konfesiocida, crkvocida i djecocida u porobljenoj Bosni bio je razlog i Potomcima Osmanlija da počine gotovo iste zločine nad Hrvatima katolicima u vjerskom beha ratu za teritorij.
Uz to, nekažnjavanje Osmanlija bio je i povod drugim povijesnim agresorima da to isto čine, i učinili su. Razlika je u tome da je neki od njih kažnjen sa teškom hipotekom na leđima generacija, kao što je Njemačka i njen nacizam. A turski osmanizam genocida nad porobljenim narodima, napose nad katolicima u BiH bio je čak teži i pogubniji od njemačkog nacizma, pa i zbog toga što je vremenski trajao gotovo pola tisućljeća, a kroz njihove ostavljene potomke traje i danas.
I dok nitko danas u Njemačkoj se ne izjašnjava sa nacizmom i nacistima i ne kazuje da su njihovi potomci, u BiH to sa velikim ponosom i dozom prijetnje nemuslimanima Bošnjaci govore. Čak i pjevaju toj krvoločnoj ideologiji, i zemlji u kojoj je potakla uzvikujući ” Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” .
I ostalo je, a tamo gdje možda i nije oni vraćaju osmanizam u najcrnjem obliku i najstravičnijim dimenzijama. Sve više to demonstriraju i svijetu pokazuju, a nemuslimanima katolicima u kraljevini kraljice Katarine time prijete, zazivajući ga da se vrati na cijeli beha prostor.
Nije to samo muslimanska demonstracija ljubavi prema predcima Osmanlijama, nego i pokazivanje tko je vlasnik BiH. Vežući se za taj najtragičniji period i BiH za katolike Hrvate, muslimani Bošnjaci se pokazuju i najvjernijim čuvarima tog zločinačko genocidno konfesiocidnog Osmanlijskog carstva, koje je bih ne samo istrgnulo iz Europe kao njenog sugraditelja, nego i u bih donijelo i ostavilo najteže negativnosti ne samo onog vremena nego i današnjeg.
Donijeli su i ostavili vjersku mržnju, prisilu, zločin svake vrste poglavito vjerski muslimanski, korupciju, mito, bezakonje, neurednost, rušenja crkava i gradnje džamija na njihovim temeljima. Donijeli su, zapravo, i ostavili kaos čije posljedice i danas su vidljive u svakom pa i u ovom daytonskom, zbirnom beha entitetu.
Za tim kaosom, za tim vremenom crnila i stradanja, mita i korupcije, neodgovornosti i samovolje žale muslimansko-bošnjački lideri. Kao da su sami stali u tom crnilu i ne žele izaći, ali ne daju ni drugima da se odmaknu i žive sadašnjost, bez obzira što je i ona ispunjena prošlosti za kojom potomci Osmanlija tuguju.
Držanje u turskoj krvavoj prošlosti terora svake vrste nije snaga samo potomaka Osmanlija, u taj proces održavanja suvremenih arena na europskoj periferiji velik doprinos, pa možda i odlučujući dao je Haaški tribunal sa nepravdom koju je osmislio u obliku kažnjavanja kršćana i oslobađanja muslimana.
I Haaškom ne sudu odgovara beha kaos, od njegova trajanja ovisi i financijska egzistencija koja dolazi iz islamskih zemalja. I kada se padom političko vjerske muslimansko-bošnjačke esdeaovske partije počelo nazirati svjetlo na kraju crnog beha tunela uhićenjima muslimanskih ratnih zločinaca i tridesetogodišnjih gospodarskih kriminalaca javljaju se najokorjeliji nostalgičari turskog crnila u još uvijek porobljenoj BiH, današnjem Zbirnom beha entitetu.
U obranu kriminalaca, a svaki kriminalac je i zločinac, ustao je, pa tko drugi nego LIDER STRANKE ZA BOSNU I HERCEGOVINU, Semir Efendić. Eto slike BiH za kakvu se bore i kakvu žele muslimani Bošnjaci. Efendić brani svog sunarodnjaka bivšeg gradonačelnika Abdulaha Skaku i njegove zločine kupovine izbora i političku likvidaciju Srbina koji se kandidirao na mjesto sarajevskog gradonačelnika.
Semir u obrani svojih nacionalno vjerskih, političko zločinačkih sudrugova koristi politiku, zastare zločina, koja je jedino primjenjiva u turskom nekažnjavanju zločina u BiH, što je jedini svjetsko povijesni slučaj. Dok nigdje u svijetu zločin ne zastarijeva, u BiH je to moguće jer i Turska nije nikad kažnjena, i to mora postati praksa. Zasigurno zbog te igre na vrijeme radi i Haaški tribunal i muslimansko-bošnjačka politika nekažnjavanja ratnih muslimanskih zločinaca iz vremena vjerskog beha sukoba, i postratnog perioda zbirnog beha entiteta. A i kako bi bili kažnjeni kada Semir brani uhićene zločince riječima “Moram da kažem da je u pitanju neka kampanja. Terete se za aktivnosti koje su se događale prije nekoliko godina”. Eto i odgovora kamo muslimani-Bošnjaci vode bih, i zašto se nekažnjavaju njihovi ratni i poratni zločinci. Igra na vrijeme, zločin vremena, zločin koji traje.
Bošnjačka gradnja beha zajednice sa zločinima i na zločinu, koji za njih zastarijevaju već nakon trideset godina, a u svijetu zločin ne zastarijeva. I bošnjačko skrivanje hrvatskih masovnih grobnica je zločin koji je zastario i stoga ih i ne otkrivaju, i nekažnjavanje poznati muslimanskih zločinaca je zastara za bošnjačke lidere, i to se „događalo prije nekoliko godina“. Branjenje tih zločina je također zločin, što je znak bošnjačke nekompatibilnosti u europske vrijednosti i njihovo nepriznavanje. Ali i ne priznavanje da je zbirni BiH entitet u Europi bio, jest i bit će.
