Hrvatski Fokus

Ćirilicom smo morali da pišemo samo pri svakom drugom školskom pismenom zadatku iz srpskohrvatskog jezika, a i tada smo padali u očaj

 

(Priča iz romana “Za sve je kriv moj deda” iz ciklusa od četiri satiričnie knjige, Bistrica, Novi Sad, 2013., srpski jezik, latinica)

S jedne strane smijemo se djedovom neprestanom i gradirajućem upadanju u nevolju, a s druge i samom sustavu, koji jednoga politički neukoga i nadasve čestitog seljaka doživljava kao opasnoga državnog neprijatelja. Pritom, svi sustavi koji djeda kažnjavaju – od austrougarskoga, koji ga sumnjiči za podržavanje Gavrila Principa (ovdje Tomlekin gradi humor na homonimiji riječi princip), preko jugoslavenskoga, u kojem je djed viđen kao huškač i protivnik dinastije Karađorđević te kao pristalica bugarskog cara, pa sve do komunističkoga, koji ga tereti za rusofilstvo – jednako su paranoični i spremni na bezrezervno prihvaćanje intriga potkazivačā.

Dragana V. Todoreskov

U školi je, kroz sve razrede, u datim prilikama išla sveska putem koje su objavljivana obaveštenja, naređenja, obznane ili uredbe koje su svi učenici morali primiti na znanje i ravnanje. Taj način obaveštavanja učenika važio je za sve škole u državi, a tu školsku svesku, barem u mojoj školi, đaci su jednostavno zvali „Knjiga“. U njoj bi direktor škole potpisao određene tekstove, a u našoj školi ih je obično sastavljala nastavnica srpskohrvatskog jezika Paraskeva Matić, koja je u naše selo došla nedavno, iz neke zabiti u Srbiji. Knjigu sam po razredima često nosio i ja, kao odličan učenik, a ponekad sam iz nje, po naređenju nastavnika ili nastavnice zatečene na času na koji je Knjiga upravo pristigla, i naglas čitao tekst pred učenicima svog razreda.

Kada bi učenik ili učenica koji bi nosili Knjigu ušli u neki razred, svi učenici bi u tom trenu poustajali i tako bi, u stojećem stavu, saslušali glasno čitanje njenog aktuelnog sadržaja. Tekst bi pročitao nastavnik zatečen na času, ili, kako već rekosmo, učenik kojeg bi on odredio.

Danas je kroz razrede Knjiga išla s obaveštenjem da je sutra osmi mart. Svi smo znali da je sutra, po kalendaru, upravo taj datum, jer je danas sedmi mart, pa je u svakom razredu prva izgovorena rečenica iz Knjige „Sutra je osmi mart“ izazivala smejuljenje. Međutim, već u sledećoj rečenici smo saznali kakvo značenje ima to što je sutra osmi mart i kako tog dana treba da se ponašamo.

Paraskeva – koju smo iz strahopoštovanja svi zvali Keva – beše partizanka od hiljadu devetsto četrdeset i prve, komunistkinja od hiljadu devetsto trideset i prve i učiteljica od prve posleratne godine, a sve živo je pisala isključivo ćirilicom. To je u našoj školi, u našem selu i u čitavoj našoj okolini bilo vrlo neobično, jer smo, takoreći do juče, trista godina živeli u Austrougarskoj, u kojoj je zvanično pismo bilo latinično. Pošto je Paraskevin rukopis bio takav kao da ga je pisala nogom, u našoj školi su svi nastojali da na svaki način izbegnu ulogu čitača obznane iz školske knjige koje je sastavljala i pisala Paraskeva. Ćirilicom smo morali da pišemo samo pri svakom drugom školskom pismenom zadatku iz srpskohrvatskog jezika, a i tada smo padali u očaj. Padale su i silne jedinice, ali smo to nekako preživeli, a u očaj je redovno padala i Paraskeva, jer su čak i svi drugi nastavnici pisali isključivo latinicom, a ona nije smela ništa da govori protiv toga, a kamo li da nešto konkretno preduzme protiv sveopšte upotrebe latinice. Jedino joj je preostajala poneka laka kritika na školskim partijskim sastancima, jer oba pisma su bila potpuno ravnopravna u celoj našoj novoj državi.

U naš razred, na treći čas, s Knjigom u ruci je stidljivo ušla pionirka Deziderija, iz osmog ,,b’’ razreda, koja je bila tako smotana da su joj se svi u školi smejali čim bi je videli, pa je zafrkancija na njen račun bila opšta. Deziderija je bila i prilično debela, zbog čega je dobila nadimak Dezižderija, s podvarijantom Dezi Žderija. Kasnije smo shvatili da je Dezižderija upravo kao takva odabrana da nosa Knjigu po razredima povodom Osmog marta, dana borbe za ženska prava, kako bi se time pokazala upravo briga škole za ravnopravnost svih žena, čak i ako neke među njima samo malo liče na žene.

A trećeg časa smo imali baš srpskohrvatski i Keva je s puno pakosti odredila da Knjigu čita najlošiji učenik, Bonifacije. I Bonifacije je bio smotan gotovo kao i Dezižderija, s tim da je on bio kudikamo ružniji od nje. Pomalo je i mucao, a na glavi su mu se isticala dva ogromna klempava uva, zbog čega je dobio nadimak Jumbo.

Kada bi se dogodilo da Dezižderija i Jumbo budu postavljeni jedno uz drugo, niko se nije mogao uzdržati od smeha čim bi ih ugledao. Sada se Dezižderija blaženo smeškala i škiljila kroz svoja debela stakla naočara, a Jumbo je, skvrčen kao levča, i s grimasom kao da će mu uskoro vaditi zub naživo, sricao tekst iz Knjige koji je očigledno napisala Keva, naravno, na ćirilici.

– Citra je … – izgovarao je Jumbo, a Keva je prebledela i u isti čas vrisnula:

– Kakva citra, znaš li ti šta je citra?! Tu piše: SUTRA, majmune jedan! SUTRA JE OSMI MART!

– Sutra je Osmi mart. Ha taj gan… – opet je sricao Jumbo.

–  NA TAJ DAN! 

– Sutra je Osmi mart. Na taj dan je Klapa…

– NA TAJ DAN JE KLARA CETKIN, idiote jedan!

– Sutra je Osmi mart. Na taj dan je Klara Cetkin hulja…

– HILJA! HILJADU, HILJADU OSAMSTO OSAMDESET I DEVETE! – urlala je Keva potpuno izbezumljena, a razred se tresao od smeha. Ispalo je da sam se najgromoglasnije smejao baš ja.

Keva je na Jumba iskolačila oči kao veštica i opalila mu takvu šamarčinu da je on, zanoseći se, srušio i Dezižderiju. A onda je odvrisnula moje ime.

Ja sam pročitao celi tekst sa samo jednom greškom, na samom kraju, što je ipak bilo dovoljno Kevi, koja više nije vladala sobom, kao izgovor da i meni opali isto onako tešku šamarčinu kao i Jumbu, više zbog gromoglasnog smejanja nego zbog te jedine greške u čitanju.

U Knjizi je bilo detaljno objašnjeno povodom čega se proslavlja Osmi mart kao Dan žena i kako se on slavi, kao i da tog dana treba svojim drugaricama, majkama, bakama i drugim najbližim ženama da čestitamo njihov praznik i da im uručimo neki skroman poklon, a najjednostavnije je da to bude cvet.

Za mamu sam u školi nacrtao crtež na kojem ona, u fabričkom pogonu za izradu ženskih čarapa, zajedno s Klarom Cetkin, Paraskevom Matić i Deziderijom Prčić drži protestni miting.

Takvu sliku o Osmom martu sam stekao iz uputstava kroz školsku knjigu i iz događaja s njenog čitanja u našem razredu.

Počeo sam da crtam i kako Keva šamara Jumba i mene, ali sam shvatio da bi to bilo kao da ja na današnji dan, Osmi mart, odobravam ženama i više od ravnopravnosti, što bi bilo prekoračenje ženskih prava. Tako sam nas dvojicu ošamarenih zašarao i pretvorio nas u štrikaće mašine u pomenutoj fabrici, što je samo lakši oblik eksploatacije čoveka po čoveku, u ovom slučaju žene po meni i Jumbu.

Dok sam išao kući, za tetku sam uzbrao nekoliko cvetića iz jedne saksije u hodniku naše škole, a za baku nekoliko različitih travki iz jendeka pored trotoara.

Na kapiji naše kuće stajao je deda, pušeći lulu i zagledajući niz ulicu odakle bih ja svakog časa trebalo da se pojavim. To dočekivanje svog jedinog unuka iz škole bila je jedna od najdražih njegovih uloga. Svake godine bi proučio moj raspored časova i registrovao svaku njegovu promenu u toku godine. Neretko bi me pred kapijom nestrpljivo čekao i više od pola sata. Tu bismo pretresli sve ono što se tog dana desilo u školi, a pre ulaska u ajnfort, odnosno u kuću, razradili bismo i taktiku nastupa prema ženama u kući, a zavisno od događaja u školi, da ne bismo pred našim domaćicama nastupili nekoordinirano i možda, čak – uz njihova unakrsna pitanja – bili uhvaćeni u nekoj laži koju smo ponekad morali da smišljamo.

– Znaš, Baćo, ženama nikada ne smeš baš sve do kraja da kažeš. Moraš malo da iskriviš stvar, one to vole.

Ni s ovolikim svojim godinama još ne znam koliko od čega ne treba reći ženama, ili koju stvar, i koliko, treba iskriviti, ali znam da to zaista treba činiti jer žene vole kada su stvari bar malo krive.

 Danas, mislim na predmetni dan kada je u našoj školi iz Knjige čitano o Osmom martu, deda je već iz daleka, kako reče, po mom hodu primetio da nešto nije u redu. A kada je u mojoj desnoj ruci video cveće i u levoj neke travke, bilo mu je jasno da su se u školi dogodile krupne stvari koje su donele promene čak i u mom ponašanju.

– Kuda si pošao s tom travuljinom? – pitao me je bez pozdrava, nameravajući da moj poremećaj u ponašanju saseče u korenu. Čim otkrije uzrok, rešiće on to očas, kao što je rešavao daleko krupnije probleme u životu.

– Cveće je za tetku, a zelenilo za baku. U torbi imam i crtež za mamu, koji sam svojom rukom nacrtao! – rekao sam dedi najjednostavnijim rečima i mirnim tonom, okrećući stalno od njega levu stranu lica koja mi je, od Kevine šamarčine, bila crvena od uva do brade.

– Šta se to, Baćo, s tobom događa? Da nisi šenuo? Šta će tetki i baki ta trava? Šta će tvojoj mami tamo neki crtež! Šta bi ona trebalo s njim da radi?! Šta su vam to danas uradili u školi?!

– Sutra je Osmi mart – rekao sam opet nekako tiho i neubedljivo, jer sam shvatao da ćemo ja i deda danas teško usaglasiti stavove po pitanju nastupa pred našim ženama u kući.

– Danas je sedmi mart i sutra mora biti osmi mart, Baćo! To je normalna stvar i ne znači da se zbog toga treba nenormalno ponašati!

– Ne ponašam se nenormalno. U školi su nam rekli da je sutra Dan žena i…

– Kakav dan žena?! – prekinuo me je deda. – Šta to znači? Da mi muški tog dana ne postojimo?! I, šta mi treba tog dana da radimo?

– Ništa posebno, deda. Treba samo svim ženama koje poznajemo, posebno svojim najbližim, da čestitamo njihov praznik Osmi mart i da im poklonimo nešto lepo. Ne treba to da bude bogzna šta, ali treba da je od srca. Treba tog dana da im posvetimo naročitu pažnju i da im pomognemo u njihovim poslovima.

– Time su vam danas napunili tikve tamo u školi? I zato držiš to zelje u rukama? To je sigurno sve izmislila ona tvoja komunistička veštica…, kako se ono zvaše…, Paraskeva? Kakvo ime, Bože me sačuvaj!

– Nije samo ona, cela škola je organizovala aktivnosti oko Dana žena i zvanično je kroz sve razrede išla Knjiga. Ali Paraskeva je zaista glavna u svemu tome.

– To je opet neka komunistička ujdurma da nas sve zalude! I sve preko dece u školi! Vas je najlakše izobmanjivati! Dan žena? Eh, šta neće još izmisliti! Dan koka nosilja?

Posle kratke pauze – sasvim zbunjeni u situaciji koja je za obojicu bila nova i iznenađujuća, ne slažući se u mišljenju, niti znajući kakvu strategiju da primenimo u kući pred ženama – deda je rekao:

– ’Ajde, uđi i obavi zadatak kako vam je rečeno u školi, a ja ću već onoj Paraskevi obrisati nos. Šta rade od naše dece, božiju im mater!

– Mama! Tetka! Bako! – vikao sam po kući čim smo ja i deda ušli u ajnfort.

– Dođite u kuhinju da vam čestitam vaš praznik i uručim poklone.

Sačekao sam da naše žene – mama, tetka i baka – sada zbunjene, posedaju za sto u kuhinji za kojim smo se svi okupljali u vreme doručka, ručka i večere, ali i u drugim prilikama koje su zahtevale pun porodični sastav, pri čemu je svako imao svoje uobičajeno mesto za tim stolom. Od dede sam zatražio da svečano stane pored mene. Počeo sam svoju besedu, odnosno pokušao sam da ponovim ono što je Jumbo počeo da nam čita u školi, a ja dovršio.

– Sutra je osmi mart. Na taj dan Klara Cetkin je još hiljadu osamsto osamdeset i devete godine, kao istaknuta nemačka feministkinja i komunistkinja, predložila da bude ustanovljen međunarodni praznik žena, posvećen borbi za radnička prava žena, za jednaku platu za jednak rad, za ograničenje rada u noćnoj smeni, za pravo glasa, za trudničko bolovanje i tome slično.

 „I tome slično“ sam apsolutno zapamtio iz Knjige, jer „i tome slično“ mi nije značilo baš ništa, ali mi je zato palilo maštu šta bi se ženama još moglo dati, a sve pod „i tome slično“.

Ovo, naravno, nisam rekao našim ženama, pa sam normalno nastavio:

– Osmi mart je od tada počeo da se obeležava u mnogim kapitalističkim zemljama uz velike demonstracije, često i uz ljudske žrtve. Posle Drugog svetskog rata prihvaćen je zvanično kao Dan žena u svim socijalističkim zemljama, a od ove godine i u našoj zemlji. Slavimo ga raznim manifestacijama, a ženama se na taj dan poklanja cveće i olakšava im se dnevni posao.

Deda je zinuo od čuda, mama je gledala belo i blaženo se smeškala sinovljevom sveznanju i njegovim tako umnim rečima, tetka se kikotala s rukom na ustima da ne poremeti tako važan trenutak, a baka se krstila. Svi su još dugo ostali u tim pozama, pa sam se i ja prenuo tek kada sam se setio da u ruci imam cveće za tetku, zelenilo za baku i crtež u torbi za mamu.

Poklone sam uručio uz svečano rukovanje i ljubljenje.

– I, šta ćemo sad? – prvi se trgao deda.

Svi smo se zgledali zbunjeno i jedva sam se setio pripremljenog scenarija posle mog govora, a bez dogovora s dedom pred kapijom.

– Ti ćeš, deda, danas napraviti ručak za naše žene, a ja ću večeras pomusti kravu.

Svi su prasnuli u smeh, mama je rekla da je ručak već skuvan, a deda se, kao i obično, brzo snašao:

– Baćo, idemo ja i ti u podrum, da malo zalijemo ovaj friški praznik!

Time je u našoj kući rešeno pitanje mog i dedinog ponašanja za sve buduće Dane žena.  Svaki put smo ih u podrumu zalivali vinom. Ovo ponašanje, koje smo izmislili ja i deda „ad hoc“, na licu mesta, već kod prvog proslavljanja Dana žena masovno je i s oduševljenjem prihvaćeno širom naše zemlje, a počelo se i preterivati, što ja i deda ne odobravamo. Međutim, nas niko ništa i ne pita jer nismo službeno patentirali stvar i tako zaštitili naša autorska prava. Muški se i danas napijaju za Dan žena kao majke, i to ne više na skrivenim mestima, kakva su, recimo, podrumi, lagumi i tome slično, već to čine otvoreno i bestidno na javnim mestima, što je mimo svake dedine i moje koncepcije proslave Dana žena.

Mi smo tek ponekad malko preterivali, i to u podrumu, na mestu skrivenom od javnosti.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Učenik i hrvatski jezik

HF

Izjednačio hrvatsku predsjednicu s Pupovcem

HF

Crvena aždaja

HF

Hrvatsku je iznjedrio Domovinski rat

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više