I dalje je “hrvatski euro” precijenjen ili podcijenjen u odnosu na “njemački”, “austrijski” ili “talijanski euro”
U redovitim mjesečnim biltenima koje izrađuje i na svojim internetskim stranicama objavljuje Hrvatska narodna banka do prosinca prošle godine nalazila se i slika 23 s monetarnim laicima uglavnom teško razumljivim naslovom “Nominalni i realni efektivni tečajevi kune”.
Na slici su se nalazile grafovima prikazane promjene od 2001. do 2022. “nominalnog tečaja” kune, zatim “realnog, uz proizvođačke cijene”, potom “realnog, uz potrošačke cijene”, “realnog, uz jedinični trošak rada u ukupnom gospodarstvu” te, naposljetku, “realnog, uz jedinične troškove rada u prerađivačkoj industriji”.
No nije bila nužna diploma iz ekonomije da bi se vidjelo da su neke veličine predstavljene grafovima s vremenom bile praktički konstantne, a neke su se drastično mijenjale, snažno padale ili rasle. Tako je indeks promjene nominalnog tečaja kune vrlo malo, gotovo nimalo, odstupao od vrijednosti 100, što znači da se nije mijenjao, a znamo i zašto: cijena jednog eura svih tih godina zanemarivo se malo odvajala od iznosa 7,5 kuna.
Okrenuti grafovi
No s drugim veličinama na slici nije bilo tako: “realni, uz jedinične troškove rada u prerađivačkoj industriji” indeks tečaja kune od 2001. do 2010. s vrijednosti 170 strmoglavio se na 100, dok se “realni, uz jedinični trošak rada u ukupnom gospodarstvu” indeks za isto vrijeme na vrijednost 100 spustio sa 120.
“Realni” tečajevi “uz proizvođačke cijene” i “uz potrošačke cijene”, nisu se puno mijenjali, na vrijednost indeksa 100 pali su s otprilike 110.
Što to sve skupa znači? To znači da je kuna, mjereno plaćama u hrvatskom gospodarstvu, “ukupnom” i u “prerađivačkoj industriji”, u prvoj dekadi novoga milenija “realno” i “efektivno” snažno ojačala – odnosno, 2001. godine bila je jako “podcijenjena”. Kad se kaže “realno” misli se uzevši u obzir razliku u inflaciji proizvođačkih i potrošačkih cijena u Hrvatskoj i eurozoni, a kad se kaže “efektivno”, misli se u odnosu na zemlje s kojima je Hrvatska najviše trgovala.
No u drugom desetljeću novoga milenija, nakon globalne Velike recesije, grafovi su snažno krenuli u suprotnom smjeru.
Dok se indeks “nominalnog” tečaja i dalje vrlo malo odvajao od 100, indeksi “realnog” tečaja i onog mjerenog proizvođačkim cijenama, i onog mjerenog potrošačkim cijenama, ponovno su narasli na vrijednost oko 110, dok su realni efektivni tečajevi kune mjereni jediničnim troškovima rada u ukupnom gospodarstvu i u prerađivačkoj industriji narasli još jače, sve do vrijednosti indeksa od oko 130.
Pojednostavljeno govoreći, tečaj kune mjeren spomenutim vrijednostima poslije 2011. snažno je deprecirao, odnosno, kuna je prema euru u zemljama s kojima je imala najveću razmjenu oslabjela za deset do 30 posto – iz čega se može zaključiti da je 2011. bila “precijenjena”. Precijenjenost je, pak, značila da je prema svojim nadnicama Hrvatska postajala međunarodno manje konkurentna, odnosno da je postajala preskupa.
Prisjetimo se, sve vrijeme od osamostaljenja u Hrvatskoj se žestoko raspravljalo je li kuna trenutačno precijenjena ili podcijenjena, ili, pak, dugoročnije gledano ima takozvani ravnotežni realni tečaj.
Tražili više
Oni koji su tvrdili da je precijenjena očekivali su da će za jedan euro zarađen u izvozu u svojoj poslovnoj banci u Hrvatskoj umjesto 7,5 kuna dobiti barem 8,5, ako ne i 9,0 pa su tražili i očekivali i takvu promjenu tečaja na hrvatskom međubankovnom deviznom tržištu (na kojem je svojim “intervencijama” s kupovanjima ili prodajama eura sudjelovala i hrvatska središnja banka).
Razlika u postojećoj i traženoj vrijednosti eura nije uopće bila trivijalna i bezazlena. Danas je na internetu lako naći bezbroj ilustracija te pojave. “Precijenjena kuna ‘pojela’ nam je u pet godina 90 milijuna kuna prihoda”, rekao je, primjerice, Marinko Došen, direktor velikog hrvatskog izvoznika AD Plastika u rujnu 2020. No o tome koliko je kuna zaista “realno efektivno” bila precijenjena ni najveći se stručnjaci nisu mogli uvijek složiti.
Primjerice, ekonomist Milan Deskar Škrbić u svom tekstu na blogu Ekonomski lab ustanovio je “da se mogu identificirati razdoblja podcijenjenosti (npr. 2003. – 2005. i od 2014. do danas) i razdoblja precijenjenosti (2008. – 2011.) realnog tečaja kune”. Ipak, kao “službeni”, meritoran i relevantan može se uzeti izračun Hrvatske narodne banke prikazivan na slici 23 biltena do prosinca 2022. Ali, što je dalje bilo u 2023.? Ne znamo.
Hrvatska je ukinula nacionalnu teritorijalnu valutu kunu i prvoga siječnja ove godine kao vlastitu počela koristiti europsku supranacionalnu valutu euro, pa je i slika 23 iz HNB-ovih biltena nestala. To nije bilo neočekivano. Ako sve države članice eurozone koriste istu valutu, može li se uopće govoriti da je ta ista valuta u jednoj državi precijenjena ili podcijenjena u odnosu drugu? Na prvi pogled čini se da ne može. No je li to zaista tako? Je li problem precijenjenosti ili podcijenjenosti nove hrvatske monete “hrvatskog eura” zaista nestao? Nipošto! Samo je postao laicima nevidljiv i neprepoznatljiv.
Naime, s eurom se indeksi proizvođačkih i potrošačkih cijena (stope inflacije) u Hrvatskoj nisu prestali razlikovati od istih takvih indeksa kod najvećih hrvatskih ekonomskih partnera. U Hrvatskoj i dalje postoje specifični, lokalni, “jedinični troškovi rada u ukupnom gospodarstvu” i “u prerađivačkoj industriji”, drukčiji nego u Njemačkoj, Austriji, Italiji ili Francuskoj. Što znači da je i dalje moguće da je “hrvatski euro” precijenjen ili podcijenjen u odnosu na “njemački”, “austrijski” ili “talijanski euro”. A koliko je precijenjen ili podcijenjen, o tome nas Hrvatska narodna banka, otkako je postala ispostava Europske središnje banke, više ne izvještava.
Kao da su to pitanje i taj problem nestali. A nisu! Štoviše, nije isključeno da se posljednjih mjeseci snažno zaoštravaju u smjeru precijenjenosti, ali kolike točno, javnost to više pouzdano ne može znati, može samo naslućivati. Jednako tako, i o posljedicama te precijenjenosti “hrvatskoga eura” ili eura na teritoriju Hrvatske građani mogu samo nagađati. Srećom, ne samo na temelju trenda formiranog od 2011. do 2022. nacrtanog na slici 23. HNB-ova (tadašnjeg) biltena.
S gašenjem kune, naime, nacionalna ili lokalna hrvatska valuta nije nestala, samo je prestala postojati u formi državnoga novca. Prema onome što nas uči genijalni njemačko-argentinski trgovac, ekonomist i tvorac modela tržišnog socijalizma Silvio Gesell (1862. – 1930.), da je novac sve što je netko spreman prihvatiti za podmirivanje svojega potraživanja, hrvatskom valutom možemo smatrati i hrvatski sat rada, četvorni metar tipičnoga stana, tucet jaja na tržnici ili dan iznajmljivanja apartmana. To su, uostalom, i “realne” varijable kojima se mjerila i precijenjenost ili podcijenjenost kune, a zapravo “hrvatskoga eura”.
Budući da je zbog de facto fiksnog tečaja prema euru kuna u cijelosti preslikavala euro, bila mu je identična, a i zamijenjena je postojećim dugogodišnjim tečajem, bez korekcije, to znači da je već i prije postojalo pitanje precijenjenosti ili podcijenjenosti eura u Hrvatskoj u odnosu na euro u drugim zemljama članicama eurozone.
Sve se plaća
Prosječnom građaninu to je krajnje kontraintuitivno i da bi se razumjelo, traži puno mozgovne gimnastike, ali profesionalnim ekonomistima dobro je poznato pa svatko na internetu lako može naći niz članaka o tome koliko je, primjerice, “talijanski euro” precijenjen u odnosu na “njemački euro”, koji idu sve do tvrdnji da je “talijanski euro” svojom precijenjenošću upropastio konkurentnost talijanskoga gospodarstva.
Ponavlja li se to u Hrvatskoj, je li i “hrvatski euro” precijenjen u odnosu na “njemački” ili “austrijski”, čini li euro hrvatsku ekonomiju preskupom i nekonkurentnom u odnosu na ekonomije najvažnijih trgovinskih partnera? Puno je indikacija da je to upravo tako, ma koliko se to nekomu činilo čak i bizarnim ili ezoteričnim. A posljedice bi mogle biti jako neugodne.
Odnose deviznih tečajeva u različitim državama ekonomisti izračunavaju, na primjer, odnosima cijena Big Maca ili Coca Cole. “Hrvatski euro” danas je, na primjer, četvorni metar tipičnoga hrvatskog stana. A s 50 četvornih metara takvog stana u Europskoj se uniji standardno može “platiti” (podmiriti dug) od deset godišnjih medijalnih plaća. “Hrvatski euro” mjeren stanovima imao bi ravnotežni ili fer realni efektivni tečaj ako bi tako bilo i u Hrvatskoj, ako bi se s 50 četvornih metara stana moglo u Hrvatskoj kupiti 113.520 eura (medijalna plaća za ožujak bila je 946 eura). No s 50 četvornih metara tipičnog stana u Hrvatskoj se može “kupiti” (platiti) 150.000 eura, a u Zagrebu i 200.000 eura, što znači da je “hrvatski euro” – tipični stan – drastično precijenjen u odnosu na europski euro.
Na Facebooku se ovih dana neprekidno pojavljuju računi iz kafića u kojima pivo, na primjer u Splitu, stoji šest eura. Ako u konkurentskim zemljama, Italiji ili Grčkoj, pivo u kafiću stoji četiri eura, onda je “hrvatski euro” mjeren pivom također drastično precijenjen u odnosu na “talijanski” ili “grčki euro”, što znači da je Hrvatska, prema tim zemljama, mjereno pivom, drastično nekonkurentna.
Nagli skok
Da Hrvatska danas još ima vlastitu nacionalnu valutu, recimo kunu, i da se njezin tečaj slobodno formira na deviznom tržištu prema ponudi i potražnji, ta bi valuta doživljavala deprecijaciju, ne bi jedan euro vrijedio 7,5 nego 8,5 ili 9,5 kuna, što znači da bi se cijena piva, stana, radnog sata ili dana iznajmljivanja apartmana u Hrvatskoj izjednačavala s cijenama tih dobara u Italiji ili Grčkoj. No hrvatska više nema vlastitu valutu nego koristi tuđu, a za nju ne postoji lokalno devizno tržište i cijene se više ne mogu realno efektivno izjednačavati promjenom tečaja. I što sada?
Samo su dva moguća rješenja u doglednom roku, jer povećanje produktivnosti to nije: održavanje precijenjenosti “hrvatskoga eura” i drastični gubitak konkurentnosti Hrvatske prema njezinim najvažnijim trgovinskim partnerima, ili snižavanje hrvatskih cijena, deflacija. I jedno i drugo je pogubno i hrvatska monetarna politika nije smjela dopustiti da Hrvatska dođe u takvu situaciju.
A da nije riječ samo o pukom teoretiziranju, upućuju i makroekonomski pokazatelji. Ima li neka valuta ili nema ravnotežni realni efektivni tečaj pokazuje i međunarodna trgovina. Precijenjenost valute povećava uvoz, a smanjuje izvoz, čime raste vanjskotrgovinski deficit. I upravo se to u Hrvatskoj sada događa: saldo robne razmjene Hrvatske s inozemstvom od kraja 2010. do jeseni 2022. s minus 0,6 milijardi eura povećao se na minus 1,6 milijardi eura, više nego dva i pol puta. Izvoz i uvoz robe i usluga bili su 2021. gotovo u balansu, 50,0 prema 52,7 posto hrvatskog BDP-a. Godinu dana poslije, prije uvođenja eura, sasvim drukčija priča: izvoz je skočio na 59,8 posto BDP-a, a uvoz na čak 65,5 posto BDP-a. Tako precijenjeni “hrvatski euro” uništava hrvatsku ekonomiju.
