Kod Orsove pronašao je krunu jedan od najznačajnijih mađarskih simbola
Barun Titus von Karger (1808. – 1860.) je slavu životnu stekao kao pronalazač mađarske (naravno kraljevske) krune. “Siebenbuergische Zeitung” od 30. prosinca 2016. navodi “Pronalazač” “krune s kosim križem” Titus Freiherr von Karger, rođen 1808. godine u trgovištu Repsu, postao je poznat i slavan. Nakon studija filozofije i prava 1831. radio je kao revizor vojnog tužiteljstva: u Klagenfurtu, Ljubljani (1835.), od 1846. pomorski garnizonski revizor u Ragusi (Dubrovnik), Agramu (Zagreb, 1848.), Temišvaru (1849.), ponovno unaprijeđen u mornarici u majora-auditora (ispitivača) 1850., da bi konačno bio imenovan potpukovnikom-auditorom u mornarici. Iz Zagreba je uspješno vodio istrage o znakovima mađarske krune u vojnom tužiteljstvu. Detaljan tijek događaja objavljen je u svim tadašnjim časopisima, kao i u publikaciji »Ugarska kruna. Povijest, iz davnih, modernih i modernih vremena« (Pest, 1854. tj. Pešta jer se Buda, Obud i Pest ujedinjuju tek 1873. – doduše revolucija 1848. ih je administrativno spojila. Za svoje uspješno istraživanje, koje je dovelo do otkrića krune svetoga Stjepana, Titus Karger je odlukom od 21. rujna 1853. odlikovan Viteškim križem Reda svetog Stjepana, dodjelom diplome i istovremenim uzdizanjem u barunsku titulu , što se dogodio 1854. Šest godina kasnije, 1860., umire kao 52-godišnjak.
Regionalni tjednik od 18. travnja 2011. navodi da je Titus umro od raka želuca. Nažalost njihova stranica se ne može otvoriti.
Izgleda da su Kargeru pomogli lokalni pastiri. “Spiritus” navodi jedan drugi podatak da je Titus (često ime u SZ Hrvatskoj) rođen 1. 1, 1800., umro 25. ožujka 1860.)
Kruna sv. Stjepana jedan je od najznačajnijih simbola Mađarske. Materijalna vrijednost Krune sv. Stjepana procijenjena je početkom XIX. stoljeća na samo 20.000 zlatnih forinti, no njezino je simboličko značenje mnogo veće. Naime, niti jedan mađarski kralj nije se smatrao legitimnim, sve dok ne bi bio okrunjen ovom zlatnom krunom. Primjerice, Karlo I. Robert morao je triput biti okrunjen, sve dok 1310. nije izvršena i krunidba Krunom sv. Stjepana, te je tek tada i zakonito postao kraljem. Kruni je, naime, bila pripisana osobita pravna osobnost i to tako da sve ovlasti monarha, namjesnika ili vlade proistječu iz svete moći Krune. Zbog toga bi se dogodila velika tragedija za Mađarsku, ali i zemlje po njenom vlašću, da ta kruna netragom nestane. No upravo se to zbilo u poslijeratnim godinama.
Naime, revolucija koja je izbila u Mađarskoj 1848. godine te vojni poraz 1849., prisilile su Lajosa Kossutha na bijeg, a ministar vanjskih poslova Bartol Szemre dao je u podnožju brda Aliona, između Cerne i Orsove, zakopati sanduk s ugarskim kraljevskim znamenjima. Nitko nije znao gdje se kruna nalazi punih pet godina, a tijekom tog vremena nitko nije mogao biti okrunjen za mađarskog kralja. Ipak, sreća je bila da je uporni Titus krenuo u potragu za njom.
U rujnu 1853. Karger je kraj Orsove pronašao u zakopanoj željeznoj škrinji ugarske kraljevske insignije. Zbog tog velikog djela, car kralj Franjo Josip I. učinio mu je veliku čast! Dodijelio mu je mali križ Reda sv. Stjepana, a sljedeće godine i barunsku titulu.
Karger je umirovljen 1857. u činu potpukovnika i tada je došao živjeti k strini Florijani Mariji Karger, glavarici uršulinskog samostana u Varaždinu.
Na njegovu križu na grobu pisalo je latinskim jezikom: “Ovdje počiva Tito barun Karger vojnički major koji je krunu Svetog Stjepana oteo buntovnicima kod Oršave”. Značajnost Kergerova djela vidimo i u tomu što je navedena kruna i dan-danas dio mađarskih državnih simbola, grba i zastave.
Na jedno pismo Maksimilijana von Habsburga (1832. – 1867.), dajem i poveznicu koja nam svjedoči o visokom povjerenju monarha državnika u Titusa Kargera https://drouot.com/en/l/18687118-maximiliano-i-del-messico-1832-1867-imperatore-del-messico
Zanimljivo je da se to dogodilo prije eksplozije parobroda Triton kod Lokruma 1859., kada je budući meksički car i šef austrijske mornarice posjetio Lokrum i Dubrovnik. Karger je službovao u Dubrovniku 1846., a u Dubrovniku se nalazila u dominikanskom samostanu i ruka sv. Stjepana (mađarskoga kralja), koju su Dubrovčani poklonili carici Mariji Terezi za učinjene usluge. Glava sv. Stjepana je još u Dubrovniku. Dubrovački grb je zapravo grb mađarske kraljevske kuće Arpadovića, samo je u doba baroka srebrena boja zamijenjena indigom.
Pismo Ferdinanda Maksimilijana od 26. travnja 1858. Franceshinisu na njemačkom. Maksimilijan u svojstvu zapovjednika austrijske mornarice izjavljuje: “Izvijestio sam glavnoga javnoga revizora baruna Titusa Kargera, koji je putovao u Veneciju o važnim odlukama koje sam donio”, dalje rekavši, “Savjetovao sam mu da Vas osobno uputi. Ova bi poruka trebala biti što je moguće neupadljivija, pa bi bilo poželjno da ga slučajno posjetite.”
Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.) u svojim “Putnim uspomenama iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krfa i Italije” (pisano 1873. , može se naći kod Zbornika putopisa Deana Dude, 1999.) sreće kod senjskoga biskupa Ožegovića na objedu i Titusa Kargera. Piše netočno da je potpukovnik Karger rođeni Varaždinac. “Vidjevao sam ga čestokrat u Varašdinu i u Zagrebu u čitaonicah. Bijaše uvijek ozbiljan i zamišljen. Riedko je govorio, ali razborito i prijazno. U Senj bijaše poslan od vrhovnog zapovjedničtva armade da razvidi djelovanje tadašnjega i prijašnjih gradskih poglavarstava; zato mu se u Senju sve klanjalo. Karger premda je imao za tetku veoma pobožnu glavaricu duvna samostana varašdinskoga, koja ga je od djetinjstva podupirala, bijaše ipak što se vjere tiče veoma slobodouman.
Čitao je rado Feuerbacha (materija je jedina stvarnost, Marx ga je volio, op.a.) i najnovije narovoslovne (prirodoslovne) knjige, baveći se i magnetizmom. Inače bijaše slavohljepan,, kadkad i tašt, držeći ujedno mnogo do vojničke časti. Malo godina iza našega senjskoga sastanka (znači sastanak je bio 1857.?, op.a.), umre bez glasa i slave. Sada mu rietko tko ime spominje”.
Zgodno je dodati i sljedeću rečenicu: “Drugi časnik uz Kargera bijaše major F., pravi starinski prothotyp njemačko austrijskoga vojnika. Osor i nesnosan. Držaše mnogo do sebe i do svoje časti, a k tomu preziraše Hrvate, među kojimi je živio.”
