»Radikalski kaponje dogovorno sa vladom spremili i udesili nedostojni manevar, da glad tobože prestane u čas izboru«
Evo što smo našli u listu “Demokrat”, Šibenik, 9. ožujka 1923.
»Koliko li se je u nas pisalo o gladi i nevolji, koja bije dobar dio težačkog naroda u Dalmaciji! Ta nevolja je nastala davno, može se reći odmah nakon žetve u koliko već nije i prije postojala. Pisalo se je i vapilo, poduzimale su se razne akcije i kad nije bilo govora o izborima. Predstavnici naše stranke u skupštini i na vladi kao gg. Krstelj i Pribićević, koji su prošlog ljeta pohodili Dalmaciju morali su se u svoje
doba boriti da se jednom slomi sporost i tromost radikalne gospode i da se ozbiljno narodu pomogne. Čak su i bili raspisani izbori, ali pomoć nije još dolazila. Nenadmašivim licumjerstvom radikalna stranka počela se je odjedanput interesirati za to pitanje i naviještavati spas naroda samo od ljudi radikalske stranke. Međutim je narod i dalje morao gladovati dok nisu radikalski kaponje dogovorno sa vladom spremili i udesili nedostojni manevar, da glad tobože prestane u čas izboru. Nosilac njihove listine Ljuba Jovanović pojavljuje se sad. Munjevitom brzinom automobila, a istodobno dolazi hrana jadnom narodu, ali samo u onim općinama, gdje su radikali pretežno po svojim malovaroškim pašama i lihvarima zarobili pravoslavni narod. Usput se nadaju, da će i manje brojne katolike zarobili. Za ostale općine, gdje nema radikalske
raje, ili nema hrane ili nema državne pozajmice za hranu. Baš uoči izbora nitko drugi mogo poznati izvozničar na račun Kninskog Sokola, a sada kandidat Dr Miloš Martić donio je pare (novac, op. T.T.) iz Beograda, a svi se odaslanici radikalskih općina nadjoše u Splitu da prime kukuruz.
G. Martić nije nikakva službena ličnost, ipak on je “sobom donio instrukcije o utrošku beskamatnog zajma, koji je vlada odobrila općinama sjeverne Dalmacije” – tako barem piše radikalski organ. Otkuda ljudima a la Martić takova legitimacija? Ili zar treba njih prikazati ovakvim manevrom velikim finaciješima pred neukim biračima ili ih još bolje preporučili i akredtlirali. O finansijskim sposobnostima g. Martića dosta bi bilo, da mu uprava Kninskog Sokola ispusti priznanicu pa će narod kazati: Amin! U ostalom odjedanput su i pare postale suvišne. Doduše do nedavna nijesu barem u Obrovcu bile, gdje se obećavalo za pojedine glasove do 1000 dinara. Zadnja cijena je bila ipak pala na 17 din. Kako zadnje vijesti iz Beograda glase ministar Perić riješio je, da se siromašnom narodu koji ne može da hranu plati dade ona besplatno na račun države. Drugim riječima treba kupovati duše hranom, koju će opet jednom narod platiti ako ne drukče tim, da će mu opet za vratom sjesti radikalna gospoda. Teško da je ikada najgora Khuenovština izmišljala ovako djavolskih sredstava da se održi na vlasti kako to čine sad radikali. Ali svaka sila za vremena. Ipak vidi se, da im se klimaju stolice. Zaludu otpuštanje vrijednih činovnika i unapređivanje svakakovih, za ludi teror, zaludu svakakove zloporabe kao n. pr. namještanje u zadnji čas novih općinskih upravitelja, svoji partizana, (partisan, fr. pristaša op. T.T.) zaludu mito. Ima osim gladne i dijelom nesvijesne ili zavedene Hrvatske i Dalmacije i jedna Srbija! Tamo sve vrije, sve se sprema, da sruši nametnike i da otvori oči i Kralju i narodu (sprema se sprema, ali nešto drugo, op. T.T.)«.
Za mlađe čitatelje treba spomenuti da je Demokratska stranka bila unitaristična, jugoslavenska i vezana uz kralja Aleksandra Karađorđevića, kojemu su Svetozar Pribićević i njegovi kolegi dali Hrvatsku na tanjuru. Poslije je Pribićević u oporbi sa Stjepanom Radićem puno propatio. Radikali su, jasno srpska stranka. Novcem uzetim od Hrvata su podmićivali Srbe u Dalmaciji.
