Leševi su ostali u dvorištu bolnice, a sve žive su izveli iz zgrade
(Priča iz romana „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)
Roman Martina Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijaska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj.
Denis Peričić
Sobe su bile prepune i cijelom dužinom uskog hodnika bili su poredani kreveti od kojih je na pojedinima, kao i u sobama, ležalo i po dvoje ljudi. Vukovarska bolnica je, kada su u nju ušle srpske jedinice, bila puna bolesnih i ranjenih civila i bolesnih i ranjenih hrvatskih branitelja grada.
Određen da, s još nekoliko svojih suboraca u hodniku koji je bio s lijeve strane u bolnici, odvoji civile od onih za koje smatra da su se borili protiv njih, Konstantin je sa otkočenim automatom, jer su upozoreni da mogu naletjeti na oružani otpor, pomno još iz daljine promatrao svakog bolesnika ili ranjenika. One za koje nije mogao odmah procijeniti što će s njima, s uperenom cijevi u njihove glave, pitao bi ih što im je. Po odgovorima, a nije imao puno vremena, i po svemu drugomu, ostavio bi ih brzo na miru ili bi samo glavom dao znak da ih njegovi ljudi, koji su išli iza njega, također naoružani, pokupe i izvedu ili odnesu iz bolnice. Mnogi su bili u zavojima, čak i preko lica, i Konstantin je tražio od svojih ljudi da im ih strgnu, a po ranama je procjenjivao da li su li dobivene u borbi ili na neki drugi način. Kod nekih su, uz bolni krik, otkrivane rane od raznih bolesti, ali kod nekih i rane dobivene od metaka, nagaznih mina ili gelera bombi. Takvi su bili izvođeni na ulicu ispred bolnice. Ali neki ispod zavoja nisu imali nikakve rane. Takvi su izvođeni i odmah strijeljani u dvorištu bolnice, odakle se sve vrijeme, uz prekide, čula kratka rafalna paljba.
Na kraju hodnika, kada je Konstantin smatrao da je završio svoj dio zadatka i kada je već dao znak svojim ljudima da se vrate, samo je letimično pogledao mladića koji je već na prvi pogled odavao da je bolestan. Onda mu se lik učinio poznatim, još jednom ga je pogledao, sada dobro i ispitivački, provjerivši koliko su njegovi ljudi daleko.
– Da li si to ti, Stipo? – sasvim tiho je izgovorio.
Stjepan je Konstantina prepoznao već kada je ovaj skrenuo u hodnik i kroz glavu su mu prošle mnoge slike iz vremena kada su bili zajedno, od kojih su posljednje bile one s ljetovanja na moru prije više od deset godina. Vidio je da je Konstantin bio nemilosrdan s ovim ljudima u bolnici i da je već šestoricu poslao na strijeljanje, i srce mu je počelo luđački da bubnja u sljepoočnicama. Pojavio se strah od toga da će ga njegov brat od tetke svakako poslati na strijeljanje i ako ga ne prepozna, a posebno ako ga prepozna, ali i neki bijes i želja za osvetom nad tim svojim u djetinjstvu tako dragim rođakom. I to odmah tu, na ovome kobnome mjestu njihova susreta, na kojem je saznao da mu je Konstantin smrtni neprijatelj. Kako bi bilo dobro da on može Konstantina poslati u smrt u dvorištu bolnice, kao što će Konstantin poslati njega! Ali provejavao je i neki tračak nade da ga samo ovakav nevjerojatan susret može spasiti.
– Ja sam, Kole – rekao je tiho Stjepan. Znao je da je ovakav razgovor opasan i za Konstantina i dao mu je znak očima da ode. I ovo što ga očito neće poslati na strijeljanje je već bio veliki poklon od njega
– Okreni se licem prema zidu, videću šta mogu još učiniti za tebe – rekao je Konstantin tako tiho da je Stjepan jedva čuo i žurno je otišao za svojim ljudima.
Leševi su ostali u dvorištu bolnice, a sve žive su izveli iz zgrade. Tu je bilo i starica, staraca, žena i djece, i počela je nova selekcija. Od starih, žena i djece formirana je kolona onih koje je trebalo prognati iz Vukovara, a kojoj su se kasnije kroz grad pridružili još mnogi drugi. Ostale su trpali u autobuse koji su već stajali parkirani ispred bolnice i trebalo je da odvedu ove ljude na Ovčaru za zamjenu zarobljenika.
Međutim, zavladao je nered jer su mnogi naoružani ljudi iz Vukovara i okolice, a koji su sudjelovali u borbama u redovima srpskih dobrovoljačkih jedinica, tražili svoje komšije i poznanike kojima su željeli da se osvete, a onda su i ostali dobrovoljci tražili da preuzmu sve autobuse. Poneki časnik JNA je pokušavao zavesti red koliko je to bilo moguće i samo nekoliko ljudi je izdvojeno na ovome mjestu na ovaj način, poslije čega se ne zna kuda su odvedeni, ali se znalo kakva im je sudbina. Kasnije se ispostavilo da ista sudbina čeka sve putnike ovih autobusa smrti.
Stjepan je taman zakoračio u treći autobus od pet, koliko ih je stajalo jedan iza drugog, kada je začuo Konstantinov glas:
– Druže kapetane, dajte ovog meni!
Kapetan na ovo uopće nije reagirao, a Konstantin je već grubo zgrabio Stjepana za rame i skoro trčeći ga ugurao u vojni džip koji je stajao parkiran po strani.
Kosta i Stipan su bili sami u vozilu. Prije Borova Konstantin je skrenuo prema Vinkovcima. Putem su sretali vojnike i ljude koji su slavili vukovarsku pobjedu, a njih dvojica su započeli čudan rođački prijateljsko-neprijateljski dijalog.
– Kako si stigao dovde? – pitao je Kosta.
– Ilegalno preko Mađarske. A ti?
– Dobrovoljno preko Šešelja.
– Nisi kod Arkana? Kada su arkanovci zauzeli Lužac bilo je teško održati obranu Vukovara.
– To nije odbrana, Vukovar je srpski grad! Trebalo je da te streljam u bolnici. Što si tako smršao i ubledeo?
– Vukovar je hrvatski grad! Ali, zašto me nisi strijeljao? Dva mjeseca sam bio u podrumu, gladan i žedan. Kako ne bih smršavio? Zadnja dva dana nisam ništa jeo, tek nešto malo u bolnici, čim su me tamo sklonili.
– Kad ste idioti! Krenuli idioti na silnu Jugoslovensku vojsku i sve Srbe!
– Vi ste krenuli na nas!
– Ma nemoj, a ko je prvi počeo?!
– Prvo ste ubili naše policajce u Borovu Selu.
– A pre toga ste proglasili nezavisnu državu Hrvatsku i poslali te policajce u Borovo Selo da skidaju naše zastave!
– Dotle ste već dobro naoružali sve četnike u Hrvatskoj, a došli su i svi drugi četnici sa svih strana svijeta i svuda ste postavili balvane!
– Samo po srpskim zemljama! Da nam se ne ponovi četrdesetprva!
– Četrdesetprva je bila za ono što ste Hrvatima radili prije toga!
– Ma nemoj, a što smo to radili ?!
– Između ostalog ubili ste Radića u Skupštini!
– A atentat na kralja Aleksandra?!
– A ubojstvo desetke Hrvata na Jelačićevu trgu usred Zagreba još devetsto osamnaeste, četvrtog dana otkako je nastala država tog tvog kralja Aleksandra, da odmah pokaže što će raditi s Hrvatima?!
– To si sada izmislio i zaista sam trebao dati da te streljaju još u bolnici! Drugačije se s vama ustašama ne može!
– Zašto me nisi strijeljao?
– Sada ću te streljati! – rekao je Konstantin i pritom se glasno nasmijao i naglo je u jednom potezu okrenuo džip za sto osamdeset stupnjeva i zaustavio ga.
Stjepanu je Konstantinov smijeh prošao kroz kosti i bio je uvjeren da će ga sada njegov brat od tetke, ljuti četnik iz Topličkog kraja, ipak ubiti.
– Sve mi je jasno! Želio si me osobno strijeljati!
– Izlazi napolje! – obišao je džip Konstantin, izvadio pištolj, repetirao ga, grubo izgurao Stjepana i oborio ga u prvu brazdu na njivi.
– Dalje ne mogu da te vozim, moraš se sam snaći. Tvoji nisu daleko i možda nas već posmatraju. Kada ti budem pucao pored glave, naglo lezi i ostani da ležiš, jer za mnom tvoji možda zapucaju iz snajpera. I, Stjepane moj, nemoj da te sretnem još jednom na ovoj srpskoj zemlji. Zbogom!
Sve se ovo dogodilo za dvadesetak sekundi, nakon čega je Konstantin već jurio ka Vukovaru. Nitko nije pucao za njim. Ako ih je netko i vidio, ubijanje ljudi kraj puta bilo je u tim vremenima češće i manje strašno nego ubijanje kerova.
A Stjepanovu Mariju je u tom momentu djed Marko vozio iz Hrtkovaca u Rumu, jer su joj počeli porođajni trudovi.
