Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Moj neprijatelj je prijatelj svih mojih neprijatelja

Stav Milorada Pupovca prema stradanju osmero hrvatske djece u Vitezu od muslimanske granate isti je kao Abdulaha Sidrana

 

U dva prethodna članka na ovom portalu, pod naslovom KOMEMORACIJA U PROMINI – drugo ubijanje Hrvata, te „Medijski linč protiv Hrvata“ pišem o manipuliranju na komemoracijama. Dok jedna od neprijateljskih strana na svojim komemoracijama naglašava kako je nacionalnost žrtve – uzrok stradanja, druga strana, na svojim komemoracijama naglašava kako nacionalnost žrtve nije važna. Uz još jedan fenomen. Dok je, na komemoraciji u Jasenovcu, Jadovnom i u Gruborima nemoguće čuti za Bleiburg, Ovčaru i Škabrnju, na komemoracijama žrtvama srpskog i partizanskog genocida nad Hrvatima se hvale kako oni idu na komemoraciju u Jasenovac i na „ostala srpska stratišta“. Ali to nije jedini fenomen. Ima ih još.

Kao pitanje: Možemo si zamisliti da netko na komemoraciji u Jasenovcu ili na Jadovnom kaže da je on bio na komemoraciji na Bleiburgu ili Ovčari? Te „krunski fenomen“ pitanje: Možemo si zamisliti, kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nu2 – svjedoka muslimanskog ratnog zločina nad osmero hrvatske djece u Vitezu? Očito, imamo problema s onom „neprijatelj mog neprijatelja, meni je prijatelj“ ili „prijatelj mog neprijatelja, meni je neprijatelj“. Kao u sljedećem. U mom prethodnom članku na ovom portalu „Medijski linč protiv Hrvata“, navodim nešto iz pisma visokog predstavnika za BiH pod naslovom „Nad cijelim hrvatskim narodom tri desetljeća traje konstantan medijski linč od tzv. međunarodne zajednice“ u kojem Christian Schmidt kaže da su muslimani u Vitezu znali da će tada padati granate. Da su znali da je u pitanju lažno primirje, lažni prestanak zračne opasnosti, da im je to javljeno, pa nisu svoju djecu pustili van iz kuća, na igralište, gdje je pala muslimanska granata, te usmrtila osmero hrvatske djece. Pa se pitam (ponavljam): Što na to kažu: književnik Abdulah Sidran, glumac Amir Hadžihafizbegović, političar Elmedin Konaković, teolog Šefik Kordić i reis-u-ulema Husein Kavazović? A iz Hrvatske, da ih sve ne nabrajam iz prethodnog članka, samo ću navesti prvog iz tog niza – Milorada Pupovca, te još dodati… Ozrena Žuneca, Velimira Sriću, Vjerana Zuppu, Zdenka Duku, Vlatku Pokos, Gorana Radmana, Snježanu Kordić, Mirka Galića i Lordana Zafranovića (na slici).

 Uz naglasak da me je na ovo inspirirala ona „neprijatelj mog neprijatelja, meni je prijatelj“ ili „prijatelj mog neprijatelja, i moj je neprijatelj“. Pa se pitam: Kakav je stav Milorada Pupovca prema stradanju osmero hrvatske djece u Vitezu od muslimanske granate? Isti kao Abdulaha Sidrana? A kakav je stav Abdulaha Sidrana prema tjeranju Hrvata u minsko polje i korištenju ljudi (Hrvata) kao živog štita (Struge)? Isto kao Milorada Pupovca? Kao da je moj neprijatelj-prijatelj mog neprijatelja. I na kraju se pitam: Što je s pismom visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta pod naslovom „Nad cijelim hrvatskim narodom tri desetljeća traje konstantan medijski linč od tzv. međunarodne zajednice“? Bilo je rečeno da će biti prevedeno na sve europske jezike. Pa je li prevedeno? Kao da je moj neprijatelj – prijatelj svih mojih neprijatelja.

Jure Vukić, Tribanj

Povezane objave

Pupi, Srbija je agresor na Hrvatsku!

HF

Hrvatski folozofi Šešelj, Flego, Kangrga, Gajo…

HF

Umjesto reforme javne uprave razrađuje se strategija

HF

Istanbulska konvencija velika prijevara, laž i obmana!

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više