Umjesto što vrijeđate vrijedne Hrvate domoljube u glavnom bavarskom gradu svoje otrovne strjelice uputite prema bojnama dezertera i izdajica u Bruxellesu i Beogradu
Povod mome današnjem javljanju je pismo gosp. Lasla Torme objavljenog u Hrvatskom tjedniku br. 980., str. 11. i njegovo opetovano i vrijeđajuće spominjanje pogrdnog i nepravilno jezično-pravopisnog izraza „minhenska“ bojna. Sa žaljenjem već godinama pratimo kako je i perjanica hrvatskog novinarstva, naš „Hrvatski tjednik“ potpuno ogluhnuo na taj uvrjedljivi izraz i prihvaća ga kao „zdravo za gotovo“. A, ipak tiskovina ovoga nacionalnog i domoljubnog formata, kao što je HT, morala bi znati kakvu nelagodnu bol čine uvrijeđenima.
„Da smo pogriješili, ako ne znamo, onda osjetimo i nema ljudskog bića koji ne osjeti tihi glas u sebi dok čini ili je već učinio nešto loše“, propovijedaju nam naši svećenici često s oltara. Ovi promidžbeni slogani, posuđeni iz repertoara duboke države rabe podmuklo (možda neki i nesvjesno!?) zlotvori iz antihrvatskog čopora sa svrhom: oslabiti hrvatski identitet, suverenitet i domoljublje i to u svim slojevima hrvatskoga društva. No najviše žalosti to, kad ti protagonisti svih antihrvatskih boja i fela, s njihovim lažima i objedama, pa makar ih jezično i pravopisno najpravilnije izgovarali i ispisivali ne dobiju crveno svijetlo u uredništvima rijetko-preostalih hrvatskih tiskovina i podcasta. Zašto se ne upali lampica u glavi svakom iskrenom hrvatskom domoljubu!?
Onima za koje je ovo sitnica i nije vrijedna tolike pozornosti koja joj se pridaje, morali bi izvući debelu pouku: ignorancija i politička nepromišljenost kad-tad dođu na naplatu.
Konkretno: Objavljivanjem ovoga, navodno ironičnog izraza, čini se neoprostiva uvrjeda svim Hrvatima koji su u ta vremena (a, mnogi i dandanas) živjeli i domoljubno djelovali u glavnom gradu slobodne države Bavarske, u Münchenu.
Onima koji rabe taj izraz i upiru prstom u cijelu hrvatsku zajednicu u bavarskoj metropoli, dajemo benevolentno na znanje: Upravo sredinom lipnja ove godine Hrvatska katolička župa (misija) u Münchenu, najveća (najbrojnija) hrvatska župa u svijetu (izvan Hrvatske), proslavila je 75. godišnjicu svoga postojanja. U godinama 1989. i 1990., kratko pred Domovinski rat, živjelo je Münchenu oko 26.000 Hrvata, većina tzv. gastarbeitera i znatno manje, ali vrlo dobro organizirah Hrvata-emigranata. Razvoj događaja u domovini još nas je više sve zbližio, a Misija naša katolička otvorila širom vrata čak i onim Hrvatima koji su je dotada zaobilazili. Auktoru ovoga dopisa dobro je znano da je u to vrijeme na području grada Münchena bilo 31 sudski registriranih hrvatskih udruga i društava. A, barem toliko, ako ne i više, zavičajnih klubova. I tada kao sve ratne (pa i poratne!) godine izdašno smo pomagali svoj narod kapom i šakom i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
U vremenskom periodu u kojem štovatelji duboke države u Hrvatskoj „smještaju vojni rok služenja te njihove bojne u Münchenu“, dakle u vremenu 1991. do 1995. godine osobno sam ravnao neko vrijeme s najvećim HDZ-ovim ogrankom na svijetu, (naravno izvan Hrvatske). Bili smo prezauzeti organiziranjem i ne samo humanitarne pomoći, nego i „onoga“ što je Hrvatima u obrani svojih domovina bilo najpotrebitije. O tome se više, ako niste čitali knjigu „Svjedok olovnih vremena“ (može se nabaviti i kod Hrvatskog tjednika), možete informirati kod još živućih hrvatskih generala Branimira Glavaša i Ivana Bobetka. No, i unatoč toj našoj prezauzetosti našli bi zasigurno i vremena, a i mogućnosti da tu „vašu bojnu svedemo na tolerirajući minimum“. Tako nam Bog pomogao.
Na to nas je pozivala i obvezivala i još jedna hrvatska „hipoteka“ u ovome gradu. Ovdje se nalazi i najviše grobište ustrijeljenih Hrvata-emigranata, a koje ubiše očevi današnjih savjetnika/kreatora „krticama“ duboke države u Hrvatskoj.
Na popisu po UDBI ubijenih Hrvata-emigranata u svijetu naći će te sljedeće podatke: ubijenih = 73, nestalih = 5, otmice = 5, preživjeli su atentate = 24, a pokušaj otmice = 2 Hrvata. Eto, i u ovoj hrvatskoj tragediji opet nažalost „prednjače“ Hrvati u/iz Münchena. I ta naša ubijena subraća, mrtvi su nas zazivali i obvezivali na spremnost za Dom.
I moj dopis njemačkom Bundestagu (njemački Savezni parlament), kao i gore spomenuti popis stradalih provjerljivi su i dostupni svim zainteresiranima na više međumrežnih poveznica (kao npr. https://fenix-magazin.de/tomislav-durasovic-posljednji-popis-ubijenih-i-nestalih-hrvata-emigranata/).
Danas hrvatsko izvandomovinstvo (i ne samo u Münchenu) ima nelagodan osjećaj kad je u pitanju odnos domovinskih Hrvata spram nama. Nekako nam to „vonja“ na onu staru hercegovačku: „Kad je muka, gdje si Luka, a kad se j…te Luku ne zovete“.
Dragi moji domovinski Hrvati, hrvatsko Izvandomovinstvo, raštrkano po cijelom bijelom svijetu, a među njima i mi Hrvati iz Münchena, dali su nemjerljiv obol na oltar današnje hrvatske države, koju vam povjerismo na njegu i razvoj, pa iako danas „zdrave hrvatske snage“ u obje hrvatske države sve očitije gube konce iz svojih ruku, mi ostajemo trpeljivo uz vas, no ne pod svaku cijenu i ne za vijeke-vijekova.
Ni vama, ni onima antipodima što vas svakim danom sve više „okupiraju“, mi ne ćemo dozvoliti da se na nas blatom bacate, pa makar to bile i naoko beznačajnice. Dosta je bilo okretanja drugog obraza! Uputite te protunošce neka njihovu bojnu dezertera i izdajica smjeste u lokalitete kao Brüssel i/ili Beograd, a ne blate ovaj častan grad u kojem mnogi Hrvati nađoše životno utočište.
Danas je bavarska metropola, a „zahvaljujući“, od većine domovinskih Hrvata izabranoj vlasti, postala 5. hrvatski grad po veličini, gdje živi 67.000 Hrvata. Oko 80 % novopridošlih Hrvata dođoše ovamo sa svojim obiteljima, i za razliku od nekadašnjih gastarbeitera ne kane se vratiti u Hrvatsku.
Umjesto zaključka: Jedan od danas važnijih nositelja vlasti u Hrvatskoj zamolio me je potkraj prošle godine da mu u, po njemu uredno kupljenu, moju knjigu napišem nešto lijepo i prigodno pružajući mi pritom čak i njegovo pozlaćeno nalivpero. I Napisah mu: „Teško konju koga selo hrani i Hrvatskoj kad je Pupovac brani“.
Svjedoci s toga sijela mi kasnije ispričaše, kako je taj čelnik (kod ovoga pojma uvijek se bojim lapsusa i zamjene slova l sa slovom t) poslije moga odlaska odmah list s posvetom istrgao. Upitah tada nazočne, a danas vas čitatelje Hrvatskog tjednika: Vjerujete li, uistinu, da će ti današnji moćnici uspjeti „retuširati“ njihovu slugansku rabotu u svijesti i povijesti Hrvata?
Ja ne vjerujem.
