Gašpar Graziani – slavni Hrvat kojemu su u Porti vjerovali
Za svaku pohvalu je rad koji je objavila Castilia Manea Grgin: “Neobičan knez na moldavskom prijestolju Hrvat Gašpar Graziani”. “Gašpar-vojvoda bio je … čovjek koji nije poznavao red i običaje, a ni jezik zemlje, što ne može biti teže, da knez ne zna [jezik] zemlje kojom vlada.” Ovako je započeo moldavski kroničar Miron Costin (1633.-1691.) prikaz vladavine stranca Gašpara Grazianija (Gasparus Graziani, Gratiani, Gratianus), koji je neočekivano došao na moldavsko prijestolje početkom 1619.
Ivan Janković, suvremenik Grazianija piše da je rodom iz Bihaća. I Ch. de Joppecourt (1620.) i Adama Wenner von Creilsheim (1622.) nazivaju ga Hrvatom. Potonji ga je osobno poznavao. Ivan Gundulić u Osmanu (pisanom 1628. – 1638.?) naziva ga Hrvatom i imenuje ga Milostićem. Milostića ima na Korčuli, postojali su u Dalmaciji i BiH. Može se nagađati je li prezime bilo možda Gracić, Gračić, i slično bilo u okolici Bihaća. Graziani govori o sebi 1618. kao o potomku stare hrvatske plemićke obitelji. Po Jankoviću su pobjegli iz Bihaća u Gradac (Gradec, pa od toga Graz, Gradčani, Gračani), od čega bi navodno dolazilo i prezime. Služeći kod neke Margarete de Tabis (rođene Oršić), koja ja navodno bila surova, izgubio je njenoga omiljenoga sokola, pa s nekim trgovcima ide u Zagreb, pa u Veneciju, gdje služi engleskoga poslanika. Konačno dospijeva po Jankoviću s Englezima u Carigrad. Tamo je dobro naučio turski. Petricius navodi da je putovao i trgovao dragim kamenjem. U Carigradu pomaže otkupljivati zarobljenike, osobito uglednije, što je svakako i trgovačka i diplomatska služba. Odbija Starzerovu ponudu da bude prevoditelj na Porti (dvoru), i radi na stvaranju protuturske lige koju bi činili austrijski i španjolski Habsburzi i Toscana.
Gašpar otkupljujući bogato toskanskim nakitom zarobljenike, ugodna ponašanja, stasa i lika, te poliglot (njemački, talijanski, hrvatski, turski) zadobiva simpatije i povjerenje turskih dužnosnika. Postaje prevoditelj (dragoman) na Porti.
Isusovci ga spominju u Beogradu 1613., a nalazi se i kao posrednik između Španjolaca i Turaka. Zalaže se za bolji položaj katolika u okupiranoj Ugarskoj. Isusovci tada osnivaju i prvu gimnaziju u Beogradu 1613. koju vode pateri Šibenčanin Martin de Boni i Mađar Istvan Sziny. Grazianijevom zaslugom uspješno se 1616. godine utvrđuje mir između Porte i Habsburga. Ipak Graziani je zatočen od Maksimilijana u Pragu (lukavo!), te je dogovor potvrđen tek 1618.
Moldavski knez Radu Mihnea 1618. abdicira iz zdravstvenih razloga.
Turci u pravoslavnoj zemlji imenuju katolika, koji niti jezik niti običaje te zemlje ne poznaje. Tako ne će pustiti korijenja! Graziani se žuri tražiti od carigradskoga patrijarha dopust da postane pravoslavac, te potvrđuje pravoslavnoj crkvi povlastice i nadarbine. Tražio je da biskup domaćim moldavskim katolicima bude dominikanac Barić, Hrvat. Barići su starinom iz Slunja?
Ivana Jankovića uzeo je kao mladca u službu u Beču. Nakon zarobljeništva u Carigradu, Janković boravi u Kairu, Damasku, Vlaškoj, Moldaviji, Litvi, Moskvi, Gdansku… Janković mu je bio osoba od najvećeg povjerenja. Na njegovom dvoru bilo je dosta Dubrovčana i samo nekoliko drugih Hrvata. Martino de Resti (Restić) je dubrovački plemić, a dvorjanik je bio i fra Andrija Bogoslavić. Mislio je Graziani uzeti i 500 uskoka iz Dalmacije. Savo Marković u radu o patricijskoj obitelji Boris iz Bara (2015) piše: “Ciljajući nesumnjivo na neposredne političke rezultate koje je želio da postigne diplomatskim zagovorima mletačkog predstavništva u Carigradu, Grazianiju je cilj bio da oženi jednu kćerku Borisija. Plan moldavskog kneza, međutim, nije imao povoljan ishod zbog političke težine koju je preuzimao realizacijom koja bi, na jedan ili drugi način, okončala koherentnost diplomatske strategije Venecije prema Otomanskom Carstvu, čiji je vazal bila Moldavija. Pisma koja je Gasparo Graziani uputio duždu, iskazujući divljenje mletačkom sustavu uprave, te raspoloživost služenja interesima Mletačke Republike u jugoistočnoj Europi, laskajući vrhovništvu visokih magistratora Serenissime, nisu uspjela da sakriju prave razloge pretjeranosti dobre volje moldavskog kneza. Stoga su Mlečani s relativnom lakoćom odgonetnuli ulogu koju je u kontekstu vanjske politike Grazianija preuzimao ovaj potencijalno izvrstan bračni sporazum s jednom od kćerki dragomana Marc’Antonija Borisija. Graziani je želio važnog i iskusnog saveznika u osobi budućeg tasta, koji je održavao vrlo razvijene kontakte sa najuglednijim carigradskim i otomanskim dostojanstvenicima, nadajući se i podršci koju bi mu sam bailo mogao ponuditi, s obzirom na njegovu vjernost venecijanskim interesima na Levantu – imajući cilj da i pored nepovjerenja Porte konsolidira saobraćanje vanjske politike s podrškom Serenissime (Prevedre, tj. Venecije). Tako je nesumnjivo mogao pregovarati o detaljima upućivanja antiotomanske vojne kampanje, o kojoj je očigledno razmišljao od dolaska na položaj kneza. Ni upornost Grazianija, niti inicijalna suglasnost dragomana
(tumača na turskom dvoru) Borisija, kao ni vjerojatne preporuke u tom smislu venecijanskog patricija Paola Minija, čiji su razgovori s novoimenovanim knezom Moldavije počeli u Carigradu i nastavili se u moldavskom glavnom gradu, ipak nisu razbili neumoljivo rezoniranje “Venecije. Tajnik Grazianijev je Montalbani iz Bologne, a tu su i otac i sin iz Pistole, iz obitelji Amati.
Protuturska i propoljska tajna politika Grazianijeva nije se sviđala plemićima, kao ni njegova namjera da polako dovodi strane plemiće i vojnike. Godine 1619. je buna pod vodstvom sina Vlaškog vojvode Arona. Buna je krvavo suzbijena. Ugarski transilvanski knez Bethlen je namjeravao svoje posjede pod Osmanlijama povećati koristeći strašni srednjoeuropski Tridesetogodišnji rat (1617. – 1647.) upadom u sjevernu Mađarsku, što planove Grazianija čini nemogućim. Graziani ne uspijeva uz pomoć njemačke manjine zauzeti Transilvaniju, a nepažnjom bečkoga dvora Turci doznaju da je pisma sultanu čeških pobunjenika protiv Habsburga zaplijenio Graziani i poslao u Beč, da je Bethlenova pisma krimskom kanu poslao Poljacima, te da je član reda Militia Christiana (red Gonzalesa, vojvode od Neversa). Ulazak poljske vojske omogućio je Grazianiju pokolj 2000 Osmanlija, dok je puk masakrirao turske trgovce. Poljska vojska bila je nedostatno jaka da se suprotstavi Osmanlijama, koje su im nanijele teški poraz.
Graziani je na bijegu ubijen od vlastitih ljudi. Kod Hoćima će se Poljaci osvetiti za naneseni poraz.
