Bizantinska podvala patrijarha Porfirija
“Danas smo konačno postigli dogovor, i prenosim potvrdu srpskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, o izgradnji nečega što bi trebalo da bude svesrpsko svetilište u Donjoj Gradini”, rekao je Vučić u zajedničkom obraćanju sa Porfirijem.
“Činimo to da sećanje na srpsko ime i prezime ne bude zatrto”, dodao je Vučić, navodeći da će biti uložen “veliki novac”.
Srbija će, kako je rekao“ finansirati izgradnju memorijalnog centra sa 80 odsto, a Republika Srpska sa 20 procenata.“
Logor Donja Gradina oformljen je u Drugom svetskom ratu 1942. godine u sistemu ustaškog logora Jasenovac, a bio je aktivan do završetka rata 1945. godine. Jasenovac je bio najveći koncentracijski logor na teritoriji tadašnje Nezavisne države Hrvatske (NDH), gde su počinjeni masovni zločini nad srpskim, jevrejskim i romskim civilima.
Broj stradalih godinama je predmet naučnih i političkih sporenja u Srbiji i Hrvatskoj, a poimenični popis žrtava koji je izradilo stručno osoblje Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac navodi 83.145 imena.
Vučić je rekao da će na prostoru nekadašnjeg logora Staro sajmište u Beogradu, gde su od 1941. do 1944. godine bili zatočeni i ubijani Jevreji, Srbi i Romi, pokušati da otvore paviljone “koji bi bili najbolje mesto za Muzej žrtava genocida”.
Također je najavio inicijativu da leva obala Save dobije naziv “Obala jasenovačkih žrtava”.
Na mjestu nekadašnjeg logorskog kompleksa Staro sajmište je nakon 1945. godine niklo stambeno naselje, a godinama neometano radi i nekoliko restorana, teretana kao i sportska dvorana.
SPC odgodio kanonizaciju Bl. kardinala Alojzija Stepinca
I kao zaključak riječi i djela Patrijarha Irineja i njegova nasljednika Porfirija, kojima samo potvrđuju ulogu Srpske pravoslavne crkve kao idejnog , političkog i vojnog provoditelja Srpskog sveta!
Patrijarh Irinej ( 1930-2020) koji je bio na čelu Srpske pravoslavne crkve od siječnja 2010. godine do smrti 2020.godine, otvoreno je cijeli svoj život zagovarao velikosrpsku politiku. Svoje mišljenje zadržao je do kraja života. Evo nekoliko njegovih „bisera“ misli:
„Gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili na drugim mjestima“
„Čini se da je srpsko stradanje nadmašilo stradanja židovskog naroda“
„Hrvati su jedini u Europi imali ustaške logore“ ( drugdje nije bilo ustaša)
„ Kroz jasenovački logor prošlo je 50.000 nevine djece čiji se plač i lelek čuo do Zagreba. Svi su ga čuli, samo nije nadbiskup zagrebački, zato što ga nije htio čuti. I dok je jedna žena koja je bila Austrijanka spasila više od 15.000 srpske djece od smrti, to nisu činili naši stoljetni susjedi Hrvati, koji su jedini u Europi imali dječje logore“
„U ustaškom zločinu u Jasenovcu sudjelovali su i oni koji su trebali širiti ljubav i čitati Evanđelje. Mnogi su okrvavili ruke do lakata, čak bili rekorderi u činjenju zločina.“
„Stepinac je ustaški vikar i nacistički suradnik“!
U procesu kanonizacije Alojzija Stepinca, oštro se zalagao za prekid kanonizacije nazivajući ga “ustaški vikarom”. U svoja dva pisma papi Franji, negirao je dokazane povijesne činjenice, prema kojima je Stepinac spašavao Srbe i Židove tijekom Drugog svjetskog rata. Također, nazvao ga je nacističkim suradnikom koji „nije učinio ništa da zaštiti srpski narod u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“
„Teško je nabrojati sva stradanja Srba u Bosni, Hercegovini, Lici, Dalmaciji, gde su nestajala cela sela (…) Nisam mogao, a da ne kažem da je SPC čekala godinama izvinjenje rimokatolika i da ga nikad nismo čuli, i da ga verovatno nećemo ni čuti. A mnoge ideje i dalje su žive i to je tragedija i naša i njihova“
Katolička Crkva bila „perjanica odvajanja Hrvatske od Jugoslavije“
„U ustaškom zločinu u Jasenovcu sudjelovali su i oni koji su trebali širiti ljubav i čitati Evanđelje. Mnogi su okrvavili ruke do lakata, čak bili rekorderi u činjenju zločina“
„Republika Srpska je djelo Božje“ Prije bih rekla djelo Sotone, sazdano na zločinu i genocidu!
Patrijarh srpski Irinej izjavio je u Donjoj Gradini da su u ustaškom zločinu u Jasenovcu sudjelovali i oni koji su trebali širiti ljubav i čitati Evanđelje, te da su mnogi od njih krvarili ruke do lakata, pa čak i bili rekorderi u počinjenju zločina.
Naglasio je kako se plač djece čuo do neba, ali ne i zagrebačkim i crkvenim predstavnicima, a ne da nisu mogli čuti, ali nisu htjeli.
Patrijarh je istaknuo da samo Bog zna koliko je ubijenih u najstrašnijim mukama. “I dalje se vodi velika rasprava o broju. Jako je velik. Najobjektivniji istraživači smatraju da je premašio milijun”, naveo je patrijarh.
Rekao je da osveta ne smije biti predmet razmišljanja, jer je srpski narod kršćanski, pravoslavan, koji sluša Božje zapovijedi i trudi se da ih što više ispunjava.
Patrijarh Porfirije izjavljuje na HTV-u da su neka stajališta bl. Alojzija Stepinca „duboko problematična „ da je “ljudsko zlo malo gdje pokazalo svoju ružnoću kao u Jasenovcu, ali da to mjesto treba biti temelj iz kojeg će se širiti poruke mira“ Koja je to vrhunska podvala patrijarha Porfirija; nevjerojatna, bizantinska!? Iz Jasenovca će se širiti poruke mira i stalno iznova će ga držati u centru pozornosti javnosti i podsjećati na „genocidne Hrvate“
I moja se misao ostvarila: nakon samo par dana u Spomen području Jasenovac kod spomenika „Cvijet“ održana je međureligijska molitva u organizaciji Požeške biskupije. Na molitvi su iz Katoličke Crkve sudjelovali apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj msgr. Giorgio Lingua i požeški biskup msgr. Antun Škvorčević, iz Srpsko-pravoslavne Crkve pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk, iz Koordinacije Židovskih općina u RH Luciano Moše Prelević i iz Islamske zajednice zamjenik predsjednika Mešihata Mevludi ef. Arslani. Nevjerojatno kako Katolički biskupi i svećenstvo nasjedaju na tako prozirne, slatkorječive podvale SPC kao da ih ne poznaju!
Ta „problematična pisma“ Komentirao je povjesničar Hrvoje Klasić, naravno kako ih on tumači, mada je mons. Juraj Batelja ,postulator kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca, izjavio: “O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca”. Nadbiskup Stepinac je sa svojim narodom bio za uspostavu samostalne države. Nije joj određivao ni politički okvir ni ekonomski smjer, ali je tražio da se u njoj poštuju božanska i ljudska prava, da i katolici i pravoslavni imaju blizinu vlastite Crkve, svoj narod, svoje vjernike. A to je na ponos svakom katoliku, svakom dobronamjernom čovjeku.”
Ali Klasić, koji je sljednik jugokomunističke ideologije, a time i protivnik Katoličke crkve nije zadovoljan objašnjenjem mons. Batelje, pa zlobno i zlonamjerno komentira:
„ Monsinjoru Batelji, koji u svom dugogodišnjem istraživačkom radu nikako da naleti na neka kontroverzna i problematična mjesta u Stepinčevu životu i radu, nego isključivo pronalazi misli, riječi i djela koja idu u prilog njegovoj svetosti, zasmetalo je što je u nadbiskupovim pismima papi iz perioda Drugog svjetskog rata ta problematična mjesta uočio baš patrijarh SPC-a.“
A radi se o nekoliko rečenica u kojima Nadbiskup Stepinac izvještava Papu o stanju u NDH. Citiram Hrvoja Klasića: „Budući da sam i ja imao priliku pročitati spomenuta pisma koristim priliku, ne znajući na što je patrijarh konkretno mislio, navesti mjesta koja se meni kao povjesničaru, ali prije svega kao čovjeku, u najmanju ruku čine problematičnima.
Po meni je problematično kada Stepinac, kao kršćanin i kao dobronamjeran čovjek, papi u pismu datiranom 16. svibnja 1941. piše o uvođenju rasnih zakona u NDH, ili kako ih on naziva “zakonima protiv Židova” (“Leggi contro gli Ebrei”), kao sredstvu da se udobrovolji naciste, pa zaključuje da je “mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke”. Ako se većim zlom smatra ono koje ide na štetu hrvatskih katolika, a manjim ono koje ide na štetu hrvatskih Židova, onda se nadbiskupova kalkulacija pokazala točnom.
Spominje u istom pismu Stepinac i vjerska preobraćenja, ali on u njima prepoznaje nešto drugačije motive od onih stvarnih: “Pošto je vlast katolička, osjeća se veliki porast obraćenja Židova i pravoslavnih šizmatika (tim terminom Stepinac naziva pravoslavne Srbe) u katoličanstvo. Moramo biti vrlo pažljivi prilikom njihova primanja, pošto su u pitanju materijalni interesi”. Svoje obraćanje papi Stepinac završava riječima: “Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”, te zaključuje: “Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo”.
„U pismu upućenom papi mjesec dana kasnije, 14. lipnja 1941., Stepinac se zalaže da Sveta Stolica prizna NDH te piše o razočaranju državnog vodstva jer se to još nije dogodilo. Spominjući izjave predstavnika vlasti koji podsjećaju na milijune hrvatskih života palih u obrani katoličanstva nadbiskup pomalo lirski nastoji omekšati papu: “Ovo su Najblaženiji Oče osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.” Zagrebački nadbiskup koristi priliku da još jednom naglasi o kakvoj se borbi u novostvorenoj hrvatskoj državi ustvari radi: “Ne sumnjam Sveti Oče da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koja je predstavljena u srpstvu i katoličanstva predstavljenog u Hrvatima”.
Zanimljivo je i kako Stepinac doživljava razvoj događaja vezan uz ponašanje članova, do rata najjače hrvatske političke stranke, HSS-a: “Činjenica je da dr. Maček ima još pristaša u Hrvatskoj. Neki od pristaša su pobjegli iz zemlje, neki su članovi jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah u poglavnikove redove”. Postupak ovog “zdravog dijela” HSS-a za Stepinca je garancija uspjeha nove države, jer: “iako je očito da među poglavnikovim pristašama nije sve onako kako bi se željelo, mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.”
(Nastavak slijedi)
