Hrvatska je dužna svomu Hrvatu Muhamedu Kondžiću!
Odličan članak Sava Petrovića koji je Tomislav Dragun objavio u Hrvatskom fokusu o nesretnom i čemernom bosanskom i hrvatskom književniku Hrvatu Muhamedu Kondžiću (1932. – 1996.) zamislio me i ispunio tugom. Kondžić nije nastradao (samo zato) jer je Hrvat, nastradao je radi razotkrivanja krađe komunističkih rukovoditelja u Vitezu, što je nepromišljeno objavio u časopisu “Naša riječ” iz Zenice.
Osuđen je od komunističkih vlasti na višegodišnju robiju, koju je u cijelosti izdržao odbivši pomilovanje i pokajanje za svoj čin. Tijekom izdržavanja zatvorske kazne sina mu je pregazio kamion, a žena izvršila samoubojstvo.
Socijalizam s ljudskim likom (kako je sebi tepala jugokomunistička vrhuška) mu je oduzeo državni stan. O Kondžićevom slučaju pisao je bosanski književnik Miljenko Jergović suptilno detektirajući socijalnu pozadinu; ali ima tu još nešto zaboravljeno. Hrvatstvo je u doba Juge po nepisanom zakonu bio najveći krimen jednog Muslimana; od brojnih primjera ističem slučajeve politologa dr. Esada Ćimića (1931.), književnika Ahmeda Muradbegovića (1898. – 1972., koji nema svoju ulicu ni u Dubrovniku, a zaslužan je za stvaranje Dubrovačkih ljetnih igara), pisac Alija Nametak (1906. – 1987.)
Sjetimo se i genijalnoga filmaša u sukobu sa svim ‘sistemima’) Bahrudina Bate Ćengića (1933. – 2007.), iza kojega nije stajala moćna državna mašinerija, za razliku od talentiranoga i sirovoga underground filmaša velikosrbina (Emira) Nemanej Kusturice. A Kusturica je uoči rata peglao tendenciozno imidž Jugoslavije kao Doma za vješanje, kao što je i Lordan Zafranović maliciozno potencirao imidž Hrvata kroz Jasenovac i “ustaški” Dubrovnik.
I Meši (Mehmedu) Selimoviću se gleda kroz prste, iako je jedan njegov brat stradao zbog ordinarne krađe namještaja (u ratu se strijeljalo i za znatno manje grješke), a drugi završio u KP Zenica jer je nevine ljude slao na Goli otok da bi im mogao zgodne supruge ucjenjivati u svrhu spolnog iskorištavanja.
Meši (izvrsnom književniku) se opraštalo što je ostavio ženu i djecu da bi se skrasio sa mlađahnom kćerkom srpskog kraljevskog generala.
Progledao je poet književnik i mučenik Džemaludin Latić (1957.), ali mali broj Hrvata i još manji broj Bošnjaka shvaća “igru”. A igra je dostojna male djece kada muslimani u Mostaru nose palestinske zastave a katolici izraelske.
Kakvi bakrači (bosanski lonci), Izrael i Palestina, Vama je gospodo u Mostaru, Sto(l)cu i srednjoj Bosni živjeti zajedno; Vama je Hrvatska i sjever i jug i zapad!
Usput, kad smo već kod Židova i kod Arapa umrije neki dan Heinz (Henry) Kissinger, genijalni državnik kojemu EU i Kina puno duguju.
Ne ću o rahmetli Heinzu govoriti u smislu dobra i zla, on je s one strane dobra i zla kao i AI (umjetna inteligencija). Kina se dostojno oprostila od njega, blago Heinzu gdje ga tolike (milijardu i pol puta dva) oči oplakaše. Kunem se da je od toga razina Jadrana (barem u dubrovačkom portu) narasla, a što dokazano nema veze sa fazama mjeseca i polumjeseca.
A položaj Bošnjaka, Hrvata i Srba u BiH ne će ovisiti ni o mjesečevim mijenama, niti o Izraelu ni o Palestini, već o dogovoru Berlina, Moskve i Carigrada! Pitah tako jednu gospođu obrazovanu i načitanu (iz srca Bosne) tko je od trojice (Andrić, Ćopić, Selimović) najbolji čovjek? Ona se nasmija i kaže “Naš Meša!”, ali ipak povuče Mešu i začudo spomenu ime: Ivo Andrić. Andrić koji je veliki svjetski pisac, ali prije svega karijerni diplomat u nacističkoj Njemačkoj isključen iz masonerije jer je “okrenuo” suprugu svoga brata masona, G.K.
Točan odgovor je trebao biti Branko Ćopić (1915. – 1984.), dobrodušni krajišnik koji je malenom satiričnom novelom navukao gnjev J. B. Tite, jer u njoj opisuje buržujsko i malograđansko odmaranje oficirske i političke jugokreme u Kuparima kraj Dubrovnika. Otada je privođen na informativne razgovore i danonoćno uhođen.
P.S. Čita li se kvalitetna djela Kondžićeva? Ima li ga u lektiri? Zove li se neka ulica u Hrvatskoj po njemu? Jok!
