Oni vrlo dobro znaju, ne od jučer, da su upravo Hrvati muslimani ti, koji Bosni i Hercegovini daju njeno čisto hrvatsko obilježje
„Osvit“, Sarajevo, broj 13, 24. svibnja 1942., Sarajevo, svibnja 1942.
Samo neupućenog može iznenaditi onaj strahoviti bijes, koji gotovo iz dana u dan „kraljevska jugoslavenska vlada“, sasipa preko londonske krugovalne postaje na Hrvate, posebno pak na Hrvate islamske vjere.
Ovi su im posljednji, u pravom smislu riječi, trn u oku i glavna meta, u koju odapinju svoje otrovne strjelice. Zato nas ni najmanje ne boli glava, jer se mi nikoga ne bojimo, niti nam tkogod nešto može učiniti dokle god postoji Nezavisna Država Hrvatska, u kojoj smo mi svoji na svome, koja je naša, za koju smo spremni sve žrtvovati.
Bijes londonskih jugoslavenaca ima svom duboku osnovu.
Oni vrlo dobro znaju, ne od jučer, da su upravo Hrvati muslimani ti, koji Bosni i Hercegovini daju njeno čisto hrvatsko obilježje.
Oni znaju, da su muslimani kroz duga stoljeća znali očuvati svoj hrvatski narodni osjećaj, svoj jezik, svoje običaje i sve drugo, što narod čini narodom.
Poznat im je također odpor, koji su muslimani cijelo to vrijeme s tako velikim uspjehom pružali Turcima, pod kojim su dizali bune i revolucije s hrvatskom upornošću braneći svoja prava i svoj kućni prag.
Ova je odporna snaga muslimanskog življa, koja je upravo neslomiva, bila najveća smetnja za ostvarenje paklenih osnova, koje su beogradski vlastodršci imali u zemlji, kada im je sticajem prilika bila povjerena na upravu. Stoga su oni uporno slijedili točno obilježene smjernice, koje su na koncu imale podpuno skršiti i slomiti odpor muslimana, čime bi Bosna i Hercegovina postala njihova isključiva domena, u kojoj bi mogli nesmetano i nekažnjeno ne samo vršiti najgora nasilja, nego i prigrabiti i sva njena bogatstva.
Od prvog se dana Jugoslavije vidjelo, za čim se ide.
Već je onih prvih dana uvedena strahovlada, koja je muslimane i uopće Hrvate u ovim krajevima smatrala građanima drugog reda. Provedena je agrarna „reforma“ na takav surov i grub način, da se nije mogla prikriti namjera, za kojom se išlo s ovakvim postupkom: zemlja je od muslimana jednostavno otimana, da bi ih se s nje odstranilo. Otimana je ne samo od građana, koji su imali svoje seoske posjede, nego i od samih seljaka, koji su živjeli na toj zemlji i prehranjivali se od nje. To je bio prvi udarac, koji je trebao upropastiti muslimane. Sustavno se išlo dalje.
Muslimani su izgurani sa svih položaja i na njihova su mjesta dovođeni duševni i materijalni prosjaci iz Srbije, koji nisu bili dorasli ni onim primitivnim prilikama, u kojim se tamo živjelo. Iz prirada također su sustavno izguravani naši ljudi, a umjesto njih podupirani su Židovi i razni drugi lupeži, koji su sticali milijune s narodnih leđa.
Nepodnošljiva diktatura od 6. siječnja 1929. donijela je nove nasrtaje na muslimane. Tada se počelo nasrtati čak i na vjeru, javno i otvoreno. Ukinuta je muslimanska vjersko-prosvjetna autonomija iako se je Jugoslavija međunarodnim ugovorom obvezala, da će je poštivati.
Stisnutih pesnica gledali smo što se događa, uviđajući da je u ovim prilikama borba upravo nemoguća, ali ipak nismo malaksali. Dočekali smo i slom Aleksandrove diktature. I opet su nas nade prevarile. Došao je sramotni „narodni sporazum“, po kojemu su Srbijanci preveli žedne preko vode neke zagrebačke naivčine.
Tri četvrtine Bosne tada je, tobože u ime Hrvata, prepušteno beogradskim pljačkašima i zločincima, tri četvrtine, i to najbogatiji i najplodniji dio naše uže domovine.
Svi smo mi taj „sporazum“ smatrali izdajom, jer smo svi vidjeli za čim se tu zapravo išlo: to je trebao biti novi teški udarac Hrvatima muslimanima,
koji su trebali biti raspodijeljeni na dva upravna područja i, tako razdijeljeni, lakše biti slomljeni.
Na koncu je došao slom same Jugoslavije. U samrtnim svojim trzajima beogradski su zločinci i opet htjeli da zadadu udarac muslimanima: obrazovavši svoje četničko-komunističke ordije, udarili su najprije na muslimane.
To, što se do tada nije moglo učiniti, trebalo je poraditi preko noći.
Trebalo je muslimane jednostavno poklati, da bi konačno nestali iz Bosne i Hercegovine.
Sva jugoslavenska huškanja iz Londona imaju za cilj, da se nastavi istrjebljivanje muslimana po krvavim zločincima.
Daleko smo od toga, da bi za one nebrojene grozne zločine, koji su počinjeni u toku prošle godine nad nama muslimanima u ovim krajevima, bacili odgovornost na cjelokupno pravoslavno pučanstvo u ovoj pokrajini. U koliko takvih i ima među četničko-komunistčkim zločincima, to su ili zavedeni neprosvijećeni ljudi ili takvi, koji su silom morali otići u te redove.
One tisuće njih, koje se predaiu našim hrabrim ustašama, to najbolje pokazuju. Zapovjednici i glavni organizatori svih ovih zločina su ili Židovi ili su došli s onu stranu Drine.
Zbog toga mi za ove zločine ne krivimo sav domaći pravoslavni živalj, s kojim ćemo i dalje živjeti u dobrim susjedskim odnosima.
Četničko-boljševička akcija u našoj pokrajini je, na veliku žalost londonskih jugosiavenaca, u glavnom prestala. Ljudi su se povratili svojim kućama, oru svoju zemlju, uspostavljaju svoje izgorjele i porušene domove, vraćaju se svojim dnevnim poslovima.
Udarac, koji nam je Jugoslavija zadala u svom samrtnom hropcu, bio je težak, ali ga mi možemo preboljeti.
To tim lakše, što je naša odporna snaga posve nenačeta, a naša hrvatska nacionalna svijest i naša duboka vjera u Poglavnika i lijepu narodnu budućnost posve nepokolebana.
Bijes jugoslavenaca je stoga razumljiv, ali je i smiješan. Plan „kraljevske vlade“ u Londonu i „naredba“ Draže Mihailovića za uništenje svih Hrvata, naročito muslimana u Sandžaku i Bosni i Hercegovini, razbili su se o snažnu udarnu snagu junačkog ustaškog i savezničkog oružja.
Takvi njihovi „planovi i naredbe“ nijesu za nas novost. One su samo
nastavak onoga što je već davno učinjeno u Srbiji i što je od 1912. pa dalje neprestano pokušavano u Sandžaku. Hrvatski muslimani i svi Hrvati ostali su svoji na svome i oni su sada i uvijek će biti gospodari svog povijesnog područja na kome tuđin više nikada ne će ni nogom zakoračiti.
Oni u Londonu i njihov toliko reklamirani „hrabri general“ u Srbiji konačno su završili tragediju. Ono što se dogaša sada i što će se još dogoditi s njima, to je samo komedija.
