Hrvatska najveći demografski gubitnik u Europi
Svijet se mijenja, države propadaju, nove nastaju, samo jugoslavenstvo ostaje isto s istim idejama, istim podvalama, istim krivotvorinama, istim iluzijama i aluzijama, istim ciljem i istim identitetom. Davno je jedan istaknuti filozof rekao da se o istom uvijek piše isto. Za normalnoga čovjeka je identitet egzistencijalno važan jer je po njemu biće jednako samom sebi sa svim svojstvima koja ga čine onim tko je ili što je. Čovjek identitetom nije samo sam sa sobom identičan, nego je i sposoban dati smisao svom identitetu. Ova je svijest sasvim bitna da bi se postalo osobom.
Identiteti nastaju diljem svijeta na različite načine primjerice kroz kulturu, tradiciju, religiju, običaje. Tko se u Srednjem vijeku rodio u plemićkoj obitelji, automatski je pripadao plemstvu. I totalitarni se komunizam u dvadesetom stoljeću dobrim dijelom odlučio za ovu hereditarnu komponentu identiteta. Razumjeti brojne raznolike identitete moguće je tek spoznajom konteksta društvenog okružja i vremenskih okolnosti u kojima su nastali. Svakako valja respektirati ono što osoba sama o sebi kaže da ju sačinjava i koje su joj osobine bitne. Stoga je škakljivo nekome pripisivati ili poricati identitet koji je čovjekova egzistencijalna dimenzija. Možemo o svakoj osobi imati svoje mišljenje, ali ona sama odlučuje o tome tko je i što je.
Jugoslavenski homo destructor
Identitet nastao proizvoljnom odlukom može postati jako zanimljiva pojava na društvenoj razini kad dotični nositelj otkriva iracionalnost, banalnost, besmislenost ili pak destruktivnost svoga izbora. Muke s izabranim identitetom nekolicine hrvatskih autora u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, koju je u kolonijalnoj maniri svim silama podupirala jugoslavenska vlast, vojska, diplomacija i državne ustanove, razotkrile su svu razornost jugoslavenskog bića. Kao proizvod politike sa specifičnim strukturama suprotstavljenim demokraciji i dostojanstvu čovjeka, jugoslavenski homo destructor nije mogao shvatiti da ga svojatanje tuđe zemlje i podjarmljivanje njezinih stanovnika ne oslobađa od osobnog ropstva. Čovjek je slobodniji što više posjeduje sebe samoga i što je spremniji preuzeti odgovornost za se i za svoja djela. Postati slobodan zapravo znači ne posjedovati drugoga nego posjedovati sebe samoga.
Identitetska politika je u 70-godišnjoj povijesti Jugoslavije uvijek bila sredstvo za održavanje srpske moći u državi i proizvodila tragične biografije. Nositelji su joj bili koristoljupci bez kognitivne smjelosti i moralne odvažnosti. Nasjeo joj i „svemoćni“ drug Tito koji je to otvoreno priznao u interview za United Press 7. siječnja 1951. Na pitanje novinara: Što Maršal ima za reći o slučaju nadbiskupa Stepinca? Tito: “Nakon intervjua koji sam nedavno dao u ovom kontekstu, a na temelju interpretacija koje su mu dane, srpsko pravoslavno stanovništvo spopalo je stanovito nezadovoljstvo i nemir. Jer oni Stepinca smatraju ratnim zločincima i to se ne može promijeniti. Moramo poštovati te osjećaje, tim više što međunarodna situacija zabranjuje svako dovođenje u pitanje unutarnjega jedinstva Jugoslavije.“ Time je Tito jasno potvrdio da je Jugoslavija u funkcionalnome pogledu egzistirala kao transnacionalni projekt u kojemu Srbi imaju vodeću ulogu u izgradnji zajedničkoga slavenskog identiteta koji će trijumfirati nad religioznim razlikama, a u sadržajnome kao konstrukcija u kojoj su se potiskivale razlike koje je povijest stvorila na južnoslavenskim prostorima. (Vesna DRAPAC, Constructing Yugoslavia: A Transnational History, Palgrave Macmillan, Basingstoke, 2010.)
Hrvatska najveći demografski gubitnik u Europi
Teško je točno označiti početak utrživosti hrvatskog političkog identiteta koji je doživio svoj vrhunac u jugoslavenskim državama, a dobio kultni status u neovisnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj. Volker Pabst, dopisnik NZZ-a, je 18. studenoga 2023., ne bez stanovite ironije, naslovio članak „Kroatien wird bunter“ (Hrvatska postaje šarenijom) u kojem predstavlja nove hrvatske dalekoistočne stanovnike, što je sociologinja Caroline Hornstein-Tomić popratila žalopojkom kako je „Hrvatska najveći demografski gubitnik u Europi“. Novi „nacionalni identiteti“ su po volji hrvatskih vladara nadomjestak polumilijunskom gubitku domicilnih Hrvata. Svojim dubokim prijezirom prema svemu hrvatskom pa i prema braniteljima čijom zaslugom sjede na udobnim stolicama i hrane se s državnih jasala, vladari u Hrvatskoj su uspjeli nametnuti hrvatskom narodnom biću kroatofobiju umjesto kroatofilije. To je narod stavilo pred odluku da se pokori ili napušta zemlju. Dogodila se depravaciju (izopačenost) koju bi mogla ukinuti jedino osobna sloboda, ali za taj stupanj svijesti potrebne su nove generacije.
Kad su Hrvatska i BiH 1990-ih godina bile izložene jezivoj srpskojugoslavenskoj agresiji, zapadnu demokratsku javnost obmanjivali su, pored vlastitih „stručnjaka“, kriptohrvatski likovi s jugoslavenskim identitetom i hrvatskim putovnicama u džepu. Povjerovalo im se da ih se proganja, ugrožava, prijeti smaknućem, premda se znalo da redovito posjećuju Hrvatsku, objavljuju u njoj, tiskaju i prodaju knjige diljem zemlje. Kad danas prelistavam zapise iz tih godina, ne pada mi ništa drugo na pamet nego jedna rečenica, ako sam ju dobro zapamtio, iz davno čitanog romana Ulysses irskog pisca Jamesa Joycea koju je objavio prije stotinjak godina: On je mislio, da je bio mislio da je navodno Židov, a znao je da je znao da je bio znao da on to nije bio! To je identitet sveden na utržak!
Autori sami o sebi
U totalitarno organiziranim državnim zajednicama, u kojima se podanici identificiraju s likom vođe, rasterećuje se pojedinca od osobne odgovornosti. U komunizmu su se stoga intelektualci dobrim dijelom ukinuli. Prihvativši ideološko jednoumlje, odrekli su se svih intelektualnih pretenzija i vrijednosnih mjera i tako osigurali trijumf proizvoljnosti u svim životnim pitanjima. A ako je proizvoljnost adut i ideja vodilja, onda društvu više ne trebaju intelektualci, dovoljni su doušnici. To se odnosi i na visokoobrazovane, inteligentne i svojim književnim ili znanstvenim radovima široj javnosti poznate osobe koje su 1990-ih i kasnije umislile da braneći jugoslavensku tiraniju mijenjaju svijet na bolje. Nekoliko primjera u tekstu, koji slijedi, želi otkriti zablude i posrnuća pri nastanku hrvatske države za koju se narod odlučio na najciviliziraniji način izjašnjavanja političkog mišljenja – referendumom (12. svibnja 1991. je izišlo oko 82,97 %. ZA je bilo 94,17 %, PROTIV 4,18 %). Umjesto zahvalnosti narodu, na čijim su se žuljevima obrazovali, ti intelektualci su se pretvorili ili u zagovornike Velike Srbije ili u jugoslavenske integraliste, te zlosretne graditelje nove, integralne jugoslavenske nadnacije.
Dubravka Ugrešić, „odmetnuta kći Jadranskog mora“ kako su joj laskali i tepali strani novinari, je bila vjerojatno najradikalniji i najagresivniji protuhrvatski bič u Europi. Poput krotiteljice u zoološkom vrtu, počela je s bijesom, prosvjedima, da bi na koncu završila u jadikovanju i rezignaciji. Njezin obračun s profesorom Aleksandrom Flakerom pokazuje koliko ju je duboko ranila Flakerova ravnodušnost pri njezinu napuštanju Hrvatske 1993. godine, rekavši joj je hladnokrvno “To je najbolje što možete učiniti!” (NZZ 21. 04. 2012.) Flaker je znao da će Ugrešić u inozemstvu nastaviti širiti izmišljotine o domovini koju je napustila s putovnicom u džepu, mogla ju posjetiti kad god je zaželjela, objavljivati u njoj članke, tiskati knjige. Za vrijeme Jugoslavije nijedan hrvatski emigrant si nije mogao priuštiti ni posjet roditeljskom domu!
Dubravka Ugrešić je 1995. godine objavila knjigu pod naslovom “Kultura laži”, „posvećenu zemlji i ljudima koji žive u vremenima izokrenutih vrijednosti“. Ona se pita „kako se dojučerašnji Jugoslaven može nositi s činjenicom da je sada Hrvat, Srbin, Slovenac, Bosanac, Makedonac ili Crnogorac, a ono što je ranije uzimao zdravo za gotovo [Jugoslaven] sada je samo pogrdna riječ“. Tvrdila je da “protjerana iz zemlje zbog svoga kritičkog stajališta prema režimu u zemlji krvnih grupa“- kurziv za sramotan izraz T.N. (NZZ, 23./24. 11. 1996.)
U svom članku „Novi barbari“ Ugrešić kritizira europsko prepuštanje zaboravu godine „protukomunizma i samizdata unutar komunizma“ kad je ona, kao zrela osoba, zaposlena u znanstvenoj ustanovi, mudro šutjela o tim pojavama. Vlado Gotovac, Marko Veselica, Franjo Tuđman i brojni hrvatski disidenti bili su u više navrata zatvarani, njezin se glas nije čuo. Onaj tko te činjenice poznaje, zna koliko je ona vjerodostojan svjedok toga vremena. Ali, ona osvaja tržište prodajući svoj komunizam kao antikomunizam, svoje jugoslavenstvo kao kozmopolitizam, svoj protuhrvatski kompleks kao antifašizam. „Teror zaborava ima paralelan proces s terorom sjećanja. I jedno i drugo ima svoju ulogu u izgradnji nove države, nove istine. Terorom sjećanja želi se obnoviti navodno prekinuti kontinuitet nacionalnog identiteta, terorom zaborava želi se izbrisati jugoslavenski identitet i svaka mogućnost njegove obnove.” Ugrešić napada hrvatsku državu, karakterizira njezinu kulturnu politiku fašističkom. A da paradoks bude veći u istom tekstu tvrdi da „i danas, nakon šesnaest godina života izvan Hrvatske, moja djela nisu potpuno integrirana u hrvatsku književnost. Mnogi me Hrvati ne smatraju hrvatskim piscem”. Također tvrdi da je njezina domovina postala međunarodno priznatom europskom državom „jer je u jednom određenom trenutku bila žrtvom“ – ali ne kaže čijom žrtvom! Međunarodnim priznanjem hrvatske države Europa se prokurvala: “Dugo priželjkivana ljepotica Europa postala je nevjerna kurva”! (NZZ, 27.07.2007.) François Mitterrand je nekoliko godina ranije uzviknuo da priznanjem Hrvatske Europa naknadno gubi Prvi svjetski rat! Besramna trivijalnost!
„Privlačila me stvarnost etničke raznolikosti Jugoslavije“ nastavlja Ugrešić. „Nazivala sam se Jugoslavenkom, baš kao što Amerikanci sebe nazivaju Amerikancima. Većini nas nije bilo stalo do Tita (sic.), kao što nam nije bilo ni do Komunističke partije (sic.). Socijalistička Jugoslavija raspala se zbog nasilnih groznih nacionalističkih udaraca i rata. Šokirana onim što se oko mene događa, počela sam pisati o nacionalističkoj histeriji, kriminalu nacionalnih vođa i njihovih političkih pristaša. Odjednom je sve što je imalo veze s Jugoslavijom proglašeno smećem. Opisala sam kulturu laži i diktaturu zaborava. Pisanje eseja činilo mi se najboljim načinom da se obranim od ludila. Mislila sam da će moje stručne kolege dijeliti moje mišljenje, jer sve o čemu sam izvještavala bilo je potpuno otvoreno. Ali nisu. Umjesto toga, 1992. hrvatski mediji pokrenuli su kampanju protiv mene i drugih autora i novinara. Optuživali su me da sam izdajica, vještica, državni neprijatelj. Većina mojih kolega, uključujući i one na sveučilištu, izopćila me. Više puta sam bila uznemiravana anonimnim pismima i prijetećim anonimnim telefonskim pozivima. Imala sam izbor prilagoditi se ili otići iz zemlje.“ (Interview NZZ 26. 9. 2009.)
Rada Iveković je objavila knjižicu (64 stranice) na njemačkom pod naslovom „Jugoslawischer Salat“ (Jugoslavenska salata) Verlag Droschl, Graz-Wien, 1993. Nakon što je pobrojila svoje ratom pogođene supatničke velikane poput Gaje Petrovića, Dubravke Ugrešić, Predraga Matvejevića, Mire Furlan i drugih, očajava nad gubitkom vlastitog identiteta. „Budući da više nemam ime ni identitet, možda mogu biti Muslimanka. Ili Sijuksa, ili Eskima, kako se puno mladih ljudi izjasnilo tijekom novih događaja (kurziv T.N. opis srpske agresije). Nešto drugo se može postati, zašto ne. Kad ne postoji ništa drugo, postaje se onim čim se još može biti. Ja više ne mogu biti Jugoslavenka, jer bi to značilo poistovjetiti se s agresorom koji je ovo ime uzurpirao i preuzeo ga, i jer je premalo ljudi koji bi razumjeli da ovim ne donosim političku ili kulturnu odluku, nego samo određujem kulturne okvire i svoje podrijetlo. Hrvatica mogu biti u najboljem slučaju kao građanka, ali ne na temelju osjećaja, pošto to više ne znači slobodan izbor, nego postaje obvezom, a ne želim li biti smatrana izdajnicom. Ja ne želim nemati izbora što želim biti. Ali se ne želim opredijeliti za nacionalno određenje. To i ne mogu jer bi to značilo identificirati se s nacionalnim diskursom. Nacionalni diskurs mi se gadi bez obzira o čijem se radi.“ (str.10.-11.)
Slavenka Drakulić se otvoreno bori s dilemom vlastitoga identiteta. Majka joj je Hrvatica, otac Srbin, muž Srbin. Svoju knjigu „Sterben in Kroatien“ (Umirati u Hrvatskoj), Hamburg, 1992., posvetila je kćeri po imenu Rujana.
„Moram priznati, za mene – kao i za mnoge moje prijatelje koji su rođeni nakon Drugog svjetskog rata – biti Hrvat nije imalo puno smisla. S jedne strane, odrastala sam s uvjerenjem da je teritorij bivše Jugoslavije moj dom, a s druge strane, mogli smo slobodno putovati u inozemstvo, okolnost koja me gotovo natjerala da vjerujem da granice i nacionalnosti postoje samo u glavama ljudi. Osim toga, kultura mladih ’68 nas je približila svijetu kroz rock glazbu, demonstracije, filmove, knjige i engleski jezik. Imali smo dosta toga zajedničkog sa Zapadom. Zapravo smo mu duhovno pripadali.
„Živim u zemlji koja iza sebe ima veći broj ratnih krvavih mjeseci. Poznanici teško shvaćaju da je moja sudbina biti Hrvat. Kako da im objasnim da me u ovom ratu određuje samo moja nacionalnost? I nešto drugo je još teže objasniti. Naime, da sam zbog svoje prošlosti stekla svijest o svojoj nacionalnosti na negativan način. Borila sam se da ne prihvatim nacionalnost kao glavni kriterij za ocjenjivanje osobe. Jako sam se trudila vidjeti ljude iza etikete. Priliku za dijalog sa svojim prijateljima i kolegama u Srbiji držala sam otvorenom i onda kada su sve telefonske veze i putevi bili prekinuti, a trećina Hrvatske okupirana i pod ratnom vatrom. Zajedno s milijunima drugih Hrvata bila sam u konačnici pritisnuta leđima uza zid nacionalnog pitanja – ne samo vanjskim pritiskom Srbije i JNA, nego i unutarnjom nacionalnom homogenizacijom u Hrvatskoj. Upravo to nam rat čini: svodi nas na jednu jedinu dimenziju, na naciju. Međutim, nacionalno pitanje mi predstavlja problem: mene su određivali moj odgoj i naobrazba, moja profesija, moje ideje, moj karakter i, da, moja nacionalnost. Sada se osjećam lišenom svega toga. Ja više nisam nitko jer više nisam osoba. Ja sam jedna od 4,5 milijuna Hrvata.“ (str. 84.-85.)
Miljenko Jergović je vjerojatno najtalentiraniji pisac svoje generacije čije stvaralaštvo nije promaklo njemačkom jezičnom području. Njegovi romani i pripovijesti poput „Buick Rivera“, „Freelander“, „Wolga, Wolga“,“Sarajevo Marlboro” “Karivani” „Rod“, „Crveni Jaguar“ prevedeni su s hrvatskog i tiskani kod naklade Schöffling & Co., Frankfurt am Main. Osvrti na njegove knjige mogu se čitati u ozbiljnim tiskovinama iz pera prominentnih književnih kritičara. Njegova knjiga „Der rote Jaguar“ (Crveni Jaguar) se pojavila u Frankfurtu am Main 2021., a na nju se osvrnuo Jörg Plath, urednik kulture na Njemačkom radiju (Deutschlandfunk) pod naslovom „Schwierigkeiten mit dem Anderssein“ (Teškoće s biti drukčijim) (NZZ, 19.04.2022). Plath tvrdi da je Jergović „enfant terrible der kroatischen Literatur“ (zločesti dečko hrvatske književnosti). Koliko me je god buntovnik Jergović obradovao, toliko me rastužila Jergovićeva tvrdnja, prema Plathu, da ga je nakon bijega iz Sarajeva pod opsadom primila Hrvatska, ali mu tek nakon „omraženog krštenja“ izdala boravišnu dopusnicu. Plath nastavlja citatom iz knjige da ta „primitivna, šovinistička, katoličko-balkanska kultura u kojoj se prokazuje svatko tko, kao jedan od rijetkih Hrvata, ne pripada amorfnoj, uzavreloj gomili koja se diže naokolo iz kanalizacijskih cijevi, odvoda kade i umivaonika… i izmiče svemu što bi na ovaj ili onaj način moglo pomutiti viziju potpuno homogenog hrvatstva kao vrhnje na torti.”
Andreas Ernst, srbofilni novinar NZZ-a je imao podulji razgovor s Miljenkom Jergovićem (NZZ 21.04.2012) za čiju književnost tvrdi „da se uglavnom bavi likovima i događajima iz raspadnute jugoslavenske države“. Jergovićev „rad i njegova recepcija u zemljama sljednicama pokazuju da, unatoč ratovima i novim granicama, i dalje postoji zajednički kvazijugoslavenski kulturni prostor“.
„Ich bin ein jugoslawischer Schriftsteller“ (Ja sam jugoslavenski pisac) – pod tim se naslovom pojavio razgovor. Na pitanje novinara zbog čega se gotovo sve što piše u trilogiji o automobilima odnosi na zemlju koja je nestala prije dvadesetak godina, Jergović odgovara: „Da, prilično je opsesivno. Čak i kada ne pišem o tome, Jugoslavija se često spominje. Prije svega, to ima veze s mojom biografijom. Proživio sam svoje najvažnije godine u toj zemlji. Kad se raspala, imao sam 24 godine. Moj kulturni identitet je duboko jugoslavenski. Rat to nije promijenio. Države su međusobno zamjenjive; one su administrativne jedinice (sic.), poput banaka ili pošte. Ali kulturni prostori su ih nadživjeli. Iako su se mnogi okrenuli od Jugoslavije i žele biti čisti Srbi ili Hrvati, puno je ostalo jugoslavenskoga. I oni kasnije rođeni odrastaju u svijetu koji nije čisto hrvatski, srpski ili bosanski. Pogledajte literaturu. Naše su teme duboke i tužne kao i one književnosti nakon raspada Austro-Ugarske. Raspad Monarhije je utjecao je na cijelu generaciju pisaca Roberta Musila, Josepha Rotha i mnoge druge. Oni nisu bili austrijski ili njemački pisci, nego pisci nestalog carstva.“
Kad Jergović tvrdi da je njegov „kulturni identitet duboko jugoslavenski“ morao bi znati da je već Leopold Auburger u svojoj knjizi „Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus“, (Hrvatski jezik i serbokroatizam), Ulm, 1999. obrazložio slom serbokroatizma koji je bio jezična podloga za zajednički kulturni i politički identitet nekadašnjega jugoslavenskog prostora. Naime, serbokroatistička matrica je propašću države izgubila stvarni supstrat ideološkog jugoslavenstva i srpskohrvatskog jezika. Budući da serbokroatizam nije počivao na stvarnom stanju nego na imaginaciji postao je apsurdnim. I ideologijski serbokroatizam, čija je zadaća bili eliminirati hrvatski jezik, kao i teorijski serbokroatizam koji je za to trebao pružiti uvjerljivu znanstvenu teoriju, u čemu nije uspio, postali su jednostavno historijskim balastom. Druga je podloga jugoslavenstva trebala biti pučka kultura kao zajednički supstrat ideološkog jugoslavenstva i srpskohrvatskog jezika. Oboje propalo s državom. Da je visoka kultura slavenskih naroda s nekadašnjeg jugoslavenskog prostora zbog različitog nacionalnog i vjerskog identiteta bila i ostala različita upitno je samo za Srbe kojima Dubrovnik tako leži na srcu.
Kad je u pitanju obrana jugoslavenstva i anakrone besmislice postaju argumentima. Enciklopedija Brockhaus, literarni leksikoni poput Kindlers Literatur Lexikon i školski udžbenici diljem Europe tvrde za J. Rotha R. Musila da su austrijski pisci. Po Jergovićevoj jugoslavenskoj logici bi A. Šenoa i A. G. Matoš bili austrougarski umjesto hrvatski pisci, a James Joyce, koji je pisao engleski, britanski umjesto irskog pisca.
Novinar: Dakle i dalje postoji jugoslavenska literatura?
Jergović: „Da, i upravo u tom smislu ja sam jugoslavenski pisac i ništa drugo ne mogu biti i ne želim biti! Jugoslavija je u kulturnom smislu postojala davno prije 1918. godine, prije osnutka države. Katolički, pravoslavni i muslimanski utjecaj i sutočje je starije i stvara mješovite identitete. Tom razmjenom jugoslavenska regija je rasla. Moj jezik se ovdje zove hrvatski, 400 kilometara istočnije se zove srpski, a drugdje bosanski ili crnogorski. Ali to je bio isti jezik prije sto, dvjesto godina.“
Jugoslavija više nije država, nije više zemljopisna cjelina. Jugoslavija je jednostavno pojam koji konkretno i metaforički označava jedan anticivilizacijski i antihumani projekt. Jugoslavija je privid i iluzija, negacija nacionalnog, regionalnog, demokratskog. Jugoslavenska ideja i potom jugoslavenska država poslužila je samo za inkubaciju neostvarene Velike Srbije.
Novinar: Ipak, postoji potreba za pomirenjem. Kako bi se to trebalo dogoditi?
„Teško pitanje s vrlo jednostavnim odgovorom: Ako sve države bivše Jugoslavije postanu članice EU, normalno ćemo živjeti zajedno. Zajedničko članstvo će popraviti velik dio štete, a usput će Hrvatska biti najbolji zagovornik pristupanja Srbije i Bosne. Ono što je za nas ključno je da smo reintegrirani u zajedničku udrugu. Udruga koja jamči određena pravila. To je puno važnije od novca iz pridruživanja.“
Ovaj odgovor je bezazlen dok ne postane stvarnošću. Alexis de Tocqueville je u svojoj knjizi „Stari režim i revolucija“ zabilježio jednu znakovitu rečenicu: „Kontrast između bezazlenosti teorija i nasilnosti činâ, jedna je od najneobičnijih značajki francuske revolucije, ne će iznenaditi nikoga, svratimo li pozornost na činjenicu da su revoluciju pripremale najciviliziranije, a izvele najneukije i najneuljuđenije klase nacije“!
Novinar: Kakva je klima razgovora u Hrvatskoj koja je na pragu EU?
„Ovdje je još gore. Utjecaj crkve ovdje je dublji nego u Srbiji, gdje je prije svega politički. Srbija je relativno sekularna država. Nasuprot tome mi živimo u katoličko-klerikalnom društvu.“
Jergovićev način da se zahvali Katoličkoj Crkvi za krsni list po kojemu je postao hrvatskim državljaninom!
„Čim se promijenila europska strateška paradigma podjele Europe na dva međusobno suprotstavljena bloka, Jugoslavija je izgubila transnacionalni raison d´etre, a konstrukcija koja se pozivala na navodnu kulturnu identičnost, odnosno na “bratstvo i jedinstvo” – a ustvari je počivala na ideologiji, diktaturi i političkoj represiji – urušila se i za sobom ostavila kulturološki disparatno pučanstvo, nepripremljeno za demokratsku izgradnju međusobnih odnosa. Takvo viđenje Jugoslavije izazov je ne samo konceptu jugoslavenstva sa Srbima kao dominantnim narodom nego i svim jugonostalgičarima, koji su u Jugoslaviji vidjeli i vide jedinstven kulturološki prostor, a bujanje etnonacionalizama tumače kao manihejsku pojavu zla, a ne kao političke posljedice diktatura i represija obiju Jugoslavija.“ (Srećko M. Džaja)
