Tek ćemo djelima, a ne kontemplacijom zadobiti mudrost
Pišući “Život don Quijota i Sancha” veliki intelektualac i poliglot Miguel de Unamuno (1864. – 1936.) napisao je zapravo svoju storiju prema vjeri i beskonačnosti, pri čemu je siroti vitez don Quijote samo kristološka alegorija, koja živi nezavisno od svoga autora Miguela de Cervantesa (1547. – 1616.). Istina je pak da vitez od tužne spodobe (ne miješati ga s vitezom od groba jeruzalemskoga, op., T.T.) ima svoga brata blizanca u Cervantesu, fantastu i buntovniku čiji život je odlično opisao Bruno Frank (1887. – 1945.). I sam viteški kralj Filip II. bio je čudak koji je otkupljivao ekstravagantne fantazmagorične i alegorijske slike Hieronymusa Boscha (1450. – 1516.). Filip je sagradio veličanstveni Escorial u kastiljskome kršu, kraljevski samostan i palaču gdje počiva njegov otac Karlo V. Filip sebe nije smatrao dostojnim toga počivališta.
Španjolska vitezova, sanjara i birokracije upropastila je svoje životne snage ratujući na sve četiri strane svijeta protiv Arapa, Maura, Turaka, Francuza, protestanata Nijemaca, Engleza… Ni rijeke zlata iz Novoga svijeta kojega je trebalo osvajati i kolonizirati nisu bile dovoljne za ludost toga pothvata; u jednom trenutku Španjolci osvajaju čak i Herceg Novi, grad u Boki blizu Konavala. I tu je poginulo pat tisuća Španjolaca. Slično je Justinijan ludo rasuo snage Bizanta, slična je i politika sadašnjega SAD-a pod barjakom demokrata. Realpolitika i geopolitika su nešto što kaplari poput pok. Adolfa i činovnici poput današnje EU-ove elite ne shvaćaju. Tu treba računati i temeljito graditi.
Don Quijote predstavlja i vjerski zanos, mnoge epizode njegove tragikomedije uključuju i crkvene osobe i potajni žalac prema Crkvi, osobito u činu oslobađanja galiota. Kritika je to i feudalnoga društva koje se raspada (što bi kazali naši istočni susjedi u paramparčad) u sudaru sa svijetom strojeva, obrtnika, trgovaca i bankara. Kramarići.
Oba pisca nose ime Miguel (Mihael), ime viteza koji će doći na sudu svijeta, bitki armagedonskoj. Mihael znači “Tko je kao Bog!”.
U Quijoteu skitniku vitezu vidi Unamuno osnivača jezuita (isusovaca), španjolskoga Baska, Ignacija Loyolu, uostalom don Quijotea Cervantes opisuje kao ćelavoga, širokoga i povećega naborana čela. Sancho je dobri i naivni (pomalo lukavi) španjolski puk koji poput dobrog magarca trpi mušičavosti gospodara, iako je zapravo svojim realizmom bolji vladar (od) ovoga svijeta. Unamuno vidi u Sanchu svetoga Petra; Petar je drugačiji, kolerik, oholica poput pijetla, izravan um. Naravno nije ni Pilat, iako u španjolskom jeziku Pansa asocira na trbušinu. U parodiji, što Don Quijote jest, treba razumjeti i duh vremena. Fernand Braudel (1902. – 1985.) je izvrsno opisao “Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II.”, Louis de Wahl (1903. – 1961.), meni nimalo drag pisac daje zanimljive detalje u knjizi “Posljednji križar” o Španjolskoj toga vremena i bitki kod Lepanta u kojoj je herojski lav Cervantes sudjelovao, da bi mu zla kob namijenila dugotrajno sužanjstvo. Španjolsku se može osjetiti i u El Grecu, Velazquezu, kiparu Gregoriju Fernandezu, misticima Ivanu od Križa i Terezi Avilskoj i nizu sjajnih književnika španjolskoga baroka.
I u doba Unamuna Španjolska je paradoks bizarnoga hiperealističkoga snovitoga ludila Salvadora Dalija i proračunate hohštaplerske superdestrukcije Picassa. A u svemu tome puna i bujna radost Joaquina Sorolle y Bastida, magičnog impresionista. I fantazija Gaudija (Antonio, 1852. – 1926. autor katedrale u Barceloni, kao autentičnoga potomka Quijotea zgazio ga je tramvaj; umro je jer su ga greškom odveli u bolnicu za siromašne zato što je nosio jeftinu odjeću) i ludost Fidela Castra (Vjeran Tvrđava) i dr., Chea je kihotska, iako Quijote nije bio zločinac, još manje marksist.
A što je bio Unamuno? Španjolac za Baske i Bask za Španjolce, slobodni mislilac za katolike i katolik za liberale i masone, buntovnik protiv diktature i rojalizma za desnicu, konzervativac za ljevicu.
Prejaki individualac za duboku podijeljenu zemlju koja je radije kročila u tragediju (dobrim dijelom režiranu izvana) negoli da vodi dijalog i postigne kompromis. Njega su izdali demokrati, on sam se suprotstavio falangistima, ne ću kazati frankovcima da ne dobijemo asocijaciju na ustaški pokret. Tražiti smisao, naći finu granicu između fanatizma, vjere, zanosa i ludila ( a najvećega ludila u stroju i strojnoj logici!), domoljublja i kozmopolitizma, fašizma, kvaziliberalizma i komunizma, to Unamuno nije uspio (i ne će nitko), ali zaslužuje ipak da citiramo neke njegove misli nakon ovako opširnoga uvoda u materiju kihotizma i sanchopancetizma.
“Strašna je to stvar: bez obzira u kojem se kutku Španjolske nalazili objavljujući i šireći istine srca, ne možete zaobići one koji ih ne će razumjeti, ili koji će ih u potpunosti pogrješno shvatiti… Jedni su klerikalci, drugi antiklerikalci, ovi unitaristi ili centralisti, oni federalci ili regionalisti, ovi ovdje tradicionalisti, oni progresisti, – i svi se žele sporazumjeti na vlastitom jeziku. Oni se bore jedni protiv drugih …., i ako se umiješaš sa svojim glasom…, zabavit ćeš ih svojim trudom i naporom da te razumiju, a ne će razumjeti što ti uopće ovdje radiš.”
Nastavlja da je ostrašćenim protivnicima dobrodošao svatko tko viče juriš i naprijed, ili nazad!
“Ali tko je taj koji nam s oblaka ili iz utrobe zemlje uzvikuje kad trebamo uzdignuti glavu, a kad je trebamo oboriti? Zar ne vidi da će nas za to vrijeme neprijatelji sasjeći ili pobiti? Kad se vodi borba prsa o prsa, glava se ne uzdiže k nebu niti se spušta do utrobe zemlje.
Barem tako kažu: nikako da vide da im vi predlažete mir, jer vas i jedni i drugi uzimaju za protivnika. I što nam drugo preostaje doli besjeda onim prostodušnima i iskrenima, i obraćanje istima, težeći pri tome da nas smatraju sebi ravnima; da im govorimo uzvišenim tonom sigurni u to da će nas i bez razumijevanja razumjeti.” (komentar besjede don Quijotove pastirima, ali i parabola o Isusu, op., T.T.)
Unamuno napada seljačku indolentnost, ljubomoru na poduzetne, nepovjerenje i nevjeru.
“Jedino onaj koji nastoji oko toga apsurdnog, taj je sposoban osvojiti ono nemoguće.”
“Da, sve zlo leži u moralnoj kukavštini, u nedostatku smionosti da svatko od nas potvrđuje svoju istinu, svoju vjeru i da je brani. Laž obavija i guši duše tog soja usnule janjadi, tupave zbog svoje zapriječene razboritosti.”
“Nedavno sam tražio derogaciju (opoziv) nekih članaka o javnom obrazovanju, i odmah se našao klan bezveznjaka koji su stali mukati da je to neoportuno i impertinentno (nametljivo i neosjetljivo prema drugom, bezobrazno, bezočno)”.
“Naša domovina ne će imati agrikulturu, ni industriju, ni trgovinu, niti će njome prolaziti putovi… dok ne otkrijemo naš kristijanizam. Ne može se biti dobro potkožen i živjeti u laži…”
“Vrlinu više proganjaju zli, nego što je ljube valjani.”
“Ako se odvažiš strmoglaviti i zaroniti u bezdan tradicije svoga naroda da bi ju bolje promotrio i pronikao u njene dubine rovareći i kopajući sve do dna bacit će ti u lice velike gavrane i čavke (ovdje se sjetiti Goyinih grafika, Van Gogha, ali i sukoba Unamunovoga s Akademijom i akademicima, op., T.T.)… Ono što tradicionalisti nazivaju tradicijom nije ništa drugo doli strnjika i mulj… Nužno je strmoglaviti se i zaroniti u utrobu spilje da bi se odatle izvukla živa duša narodske vjere.”
“Ništa nije pogubnije od laži na koju svi pristajemo. Svi smo dio neke tajne, javne tajne; …Svijet treba očistiti od komedija i od lutaka.”
“Sveta Terezija od Isusa (Avilska, 1516. – 1582.) se u glavi XXXVII. svog Života žali da ne može biti potpuno zaokupljena Bogom zbog propisane sitničavosti u uljuđenom ponašanju.
“Dodaje da nikad ne bi bilo dovoljno vremena da se tako nešto shvati, jer čak i za naslove pisama već treba postojati katedra koja predaje kako se to mora činiti…zato što se sada stavlja rub na papiru s jedne strane, sad s druge, a onoga koga se nije običavalo osloviti ni s velmožni sada treba osloviti sa presvijetli… Ne znam gdje će to stati. Ja nemam ni pedeset godina, a vidjela sam već toliko promjena da se ne znam snaći.” (što li će tek raditi oni koji se sada rađaju i koji će živjeti dugo?, opaska Unamuna!)
Unamuno napada razularenu bandu spletkara, okamenjeni credo, glupe zatucane i isprazne tikvane, jednom riječju farizeje.
“Poznajete li nešto stravičnije od slušanja mise jednog ateističkog svećenika koji je služi samo da bi ubrao nešto beriva? Smrt lutkarskim igricama, smrt svakoj sankcioniranoj fikciji!”
Ovaj dio zamjeram Unamunu:” U glavnom gradu moje i don Quijotove patrije, gdje se prikazuje predstava o Melisendrinom oslobođenju ili o regeneraciji Španjolske, ili o revoluciji odozgor, u parlamentu se kao na koncu pokreću figurice… onako kako ih povlači meštar Pedro (lutkar koji sreće don Quijotea). I nedostaje samo da tamo uđe jedan skitnik vitez, i da ne vodeći računa o glasovima pootkida, osakati i raskomada sve one koji tamo baljezgaju, i da upropasti i uništi cijelo imanje meštra Pedra.”
“Pjesnik ne može i ne smije biti zaštitnik laži; pjesništvo je vrhunaravna istina, ona koja se stvara snagom vjere. Nijedan lažljivac ne može biti pjesnik. (?, op., T.T.). Pjesništvo je vječno i plodno poput vizije; laž je sterilna poput kakve mazge (!) i kraće traje negoli snijeg u ožujku.”
“Interes, kakav god da je, makar bio zamaskiran u ljubav prema slavi, potragu za srećom, za položajem, častima, svjetovnom taštinom, prigodnim aplauzom, državnom službom ili privilegijama, za onim što nam drugi daju u zamjenu za naše stvarne ili iluzorne usluge, ili kao uzdarje za obećanja ili ulizivanja, sve to rađa moralnu kukavštinu.”
“Moglo bi se kazati da se želi ukinuti siromaština, ali ne i sirotinja; njih se želi istrijebiti kao što se istrebljuju štetočine.”
“Muzika je duh, put je slovo, a svaka doktrina srca pjesma”
“Rečeno je i ponovljeno tisuću puta da su najveća i najtrajnija djela umjetnosti i književnosti stvorena oskudnim sredstvima, i cijelom svijetu dobro je znano koliko se gubi na širini, toliko se dobiva na dubini.”
“Ništa nije manje univerzalno od onog što se naziva kozmopolitsko ili svjetsko.”
“Najveća laž u historiji je tzv. univerzalna historija.”
“Osjećamo sklonost oprostu (prema banditu, op., T.T.), jer u njima nema ni dvoličnosti ni prijetvornosti…, dok su narodi i nacije koji sebe smatraju zaslužnima za ostvarenje prava, služenje kulturi i očuvanje mira – farizejska društva.”
“Pravda i red rođeni su u svijetu radi očuvanja nasilja i nereda.”
“Da li Vas možda skandalizira to da smrt vjere jamči cijeli jedan život zlodjela?”
“Svatko se mora obogaćivati svojim vlastitim snagama.” (O španjolskom jeziku).
“Kao narod ne može subsistirati (stajati u sebi, samostojan biti) onaj čiji pastiri, njegova svijest, ne zastupaju određenu historijsku misiju, sa vlastitim idealom koji treba ostvariti na zemlji.”
“Kad bi don Quijote ponovno došao na svijet, bio bi pastir, ili će to biti nakon što dođe na svijet – pastir naroda.”
“Kukavština mnoge vodi prema erudiciji, koja je narkotik za nespokojne duhove ili način osvajanja duhovne lijenosti; nešto poput igre šaha.” (staklenim perlama, ili videoigre? , op., T.T.).
“Duhovni galijaši zasipaju kamenjem onoga koji raskine uze koji ih sputavaju.”
“Tek ćemo djelima, a ne kontemplacijom zadobiti mudrost.”
“Onaj koji je dobar ne miri se sa sudbinom, s nestajanjem, jer osjeća da je njegova dobrota dio dobrote Boga, Boga koji je Bog živih… Dobrota ne strahuje ni od onog beskrajnog, ni od onog vječnog, dobrota raspoznaje da se jedino u ljudskoj duši ona usavršava i dokončava; dobrota raspoznaje laž, posebno onu o ostvarenju Dobra u napretku i razvoju vrste.”
