Europa i kršćanstvo propadaju, a vođe se bave trivijalizmima
Pod naslovom “Čovjek providnosti” Antonio Scurati (Napulj 1969., doktor filozofije i profesor komparativne književnosti i kreativnog pisanja na sveučilištu UILM u Milanu) pozabavio se likom i djelom fašističkog diktatora Benita Mussolinija.
Razdoblje nakon Prvoga svjetskoga rata u Europi karakterizira ekonomska kriza, moralno rasulo, podjela društva na tzv. ljevicu i desnicu te pojave jakih i grubih momaka koji vladaju nasiljem i demagogijom. Naravno prethodništvo toga liderstva možemo vidjeti u napoleonizmu i bolivarizmu, Napoleonu III. i Bismarcku, a sljedništvo u vođama koje su pretežno obilježile zemlje Trećega svijeta u razdoblju dekolonizacije, ali i Francusku Charlesa de Gaullea.
U ratnim vremenima jedan realan vođa koji ima jasnu viziju može biti od pomoći, te u svojoj stranci pokretu pomiriti različite elemente.
To je u nas bio Tuđman sa pomirbom tehnokrata, komunista i udbaša, emigracije, Crkve. Od ljudi koji su došli poslije njega jedino je Ivo Sanader imao karizmu, ali i on je odstupio poput kakve curice, bez objašnjenja i otpora, danas čak nije ni jasno zašto, možda radi INA-e ili radi širenja Reiffeisena u Hrvatskoj i BiH?
Daleko gore stvari se opraštalo Račanu (privatizacija i zaduživanje), Rohatinskome (prodaja državnoga zlata), Pusić i Milanoviću (aktivno podupiranje sirijske oporbe dok državna tvrtka INA posjeduje tamo zalihe nafte i plina).
Većina naših političara su oholi ljudi
“Jaki” čovjek može pokrenuti nepomirljivo posvađano društvo tamo gdje su institucije neizgrađene, birokratizirane ili korumpirane, ali pritom dolazi u opasnost prevelike koncentracije moći u svojim rukama. Opasnosti takvoga sustava su narcisoidnost, megalomanija, pa i kockanje sa sudbinom (Napoleon, Hitler) i oholost.
Većina naših političara (Čačić, Milanović, Sanader i osobito današnji Andrej Plenković) su oholi ljudi, takvi ljudi slabo biraju suradnike, lako ih žrtvuju, sebi pripisuju zasluge za sve dobro i peru ruke od odgovornosti za katastrofalno stanje u demografiji, administraciji, poljoprivredi, ekonomiji, vojsci, vanjskoj i unutarnjoj politici, zdravstvu, sudstvu – stvarima koje zahtijevaju sustavni i kvalitetni dugoročni rad te postojanje vizije.
Većina europskih birokrata su pravnici koji osim društvenih veza i eventualno dobrog poznavanja stranih jezika nemaju nekoga životnoga iskustva, niti iskustva iz realnoga sektora. To su birokrati otuđeni od naroda i nije teško predvidjeti da će biti zamijenjeni demagozima i nacionalistima.
Kineski predsjednik Xi Jinping kemičar je i politolog koji je prošao teško maltretiranje u mladosti (kada mu je otac pao u nemilost), fizički rad i postupni uspon od upravitelja sela do manjega grada, provincije, većega garda do najmoćnije države svijeta.
Zlokobnost utjecaja Partije (komunističke) odražava se u nas na dva kolosijeka; prvi je nepostojanje sustavnoga razmišljanja o bitnim pitanjima (kamoli konsenzusa), drugi nepostojanje odgovornosti i štetni kolektivizam u kojem jedan čovjek izabran od sudbine vodi narod kao kauboj krdo goveda.
Oholost ne zna postaviti sebi granice; mudri Viktor Orbán je zaštitio interese mađarskoga naroda i jasno postavio svoje stavove, ali bio demokrat i pristao biti preglasan od europskih aparatčika (pod kojim tajnim uvjetima?). Vrijeme će pokazati da je bio u pravu, a procjene dobiti (sigurnost, ekonomski razlozi) je postavio iznad osobne taštine.
Koliko puta je tako pokojni dr. Franjo Tuđman bio suradljiv sa zapadnim birokratima i beskrajno kupovao vrijeme u razgovorima i pregovorima? Ali i bio čvrst kada je to bilo potrebno.
Bez privatnoga života
Političari su često ljudi koji nemaju privatni život, koji nemaju jasne i dosljedne stavove niti istinski svjetonazor, koji nisu u nekoj struci osobito uspješni ili nadareni, ljudi mase koji dobro paze da ne strše i koji se preokreću kao pijetlovi na krovu. Zato i nije čudno da njihovi životi i međusobni odnosi naliče na jeftine sapunice, te da je osobito ženski dio politike često vrlo plitak. Nevjerojatan je tu izuzetak Karolina Vidović-Krišto koja je vrlo sabrana, informirana i vrlo čvrstih i izgrađenih stavova. Hrvatska rentijera, činovnika i apartmana ne će se lako za nju opredijeliti, još manje ljudi koji se bave partizanima i ustašama, diktatorom Brozom ili prvim bijelim poljem u grbu. Pred takvima se mijenja i struktura stanovništva, milijun nas je manje, dolazi stoljeće Azije.
Pobjeda demagoga Tomislava Tomaševića u Zagrebu pokazuje nesolidnost, bezidejnost i kukavištvo hrvatske politike, kao i propuste proteklih desetljeća u izgradnji nacionalne i vjerske politike. A možda su stvari jednostavno banalne kao u američkom filmu “Drugi građanski rat” (režija Joe Dante, scenarij Martyn Burke) iz 1997. u kojemu kao da vidimo migrantsku krizu u Teksasu (u filmu Idaho), te rascjep demokrata i republikanaca. Dok se odvija zamjena stanovništva, dok traje bratoubilački rat pravoslavnih Slavena, dok Europa gubi temelje svoga ekonomskoga prosperiteta vođena od bezličnih administrativnih struktura, što radi papa Franjo? Isto što i naša vlast, isto što i EU. Bavi se Marakeškom i Istanbulskom konvencijom. I gripom. A budućnost već kuca na vrata u obliku Hanibala.
