Razumievanje razdoblja NDH, skriveno je pod naslagama obmana, neistina, namjernih laži, osuda, predrasuda, od ključne važnosti za sudbinu i obstanak Hrvatske i Hrvata
Postoji li objektivna poviest, mogu li se i, koliko, složeni poviestni procesi objektivno prikazat? Sudeći prema riečima američkoga povjestnika Howarda Zinna, u predgovoru njegove knjige Narodna povijest SAD-a, to je nemoguć zadatak. Naime, on se i ne zamara objektivnostću i na samom početku kaže da je njegov prikaz nastanka SAD-a subjektivan pristup. On sagledava američku poviest iz zorišta poraženih – srednjoameričkih starosjedilaca, sjevernoameričkih Indijanaca, na silu dovedenih crnaca iz Afrike i biele sirotinje iz Europe. Iz njihove perspektive, za razliku od glorificirajućeg dominantnog poviestnog narativa, američka poviest je bezkrajna patnja, pljačka i more prolivene krvi. Uzput, Zinn knjigu započinje rečenicom iz putnoga dnevnika Kristofora Kolumba, kada je 1492. brodom pristao na Bahame: „Aravačani i Aravačanke, goli, smeđkastožuti i svi u čudu, izašli su iz svojih sela na otočne plaže i zaplivali kako bi izbliza pogledali neobično velik brod. Kada su Kolumbo i njegovi mornari stigli na obalu, noseći mačeve, govoreći čudno, Aravačani su potrčali da bi ih pozdravili, donijeli su im hrane, vode, darove. On je poslije zapisao u svoj dnevnik: donijeli su nam papige, pamučne niti smotane u klupka, svoja koplja i mnogo drugih stvari i davali nam ih u zamjenu za druge stvarčice, što smo ih mi davali njima, kao staklene kuglice i praporčiće. Jednom riječi, sve su davali i uzimali dobre volje. … Svi su veoma lijepo građeni, vrlo lijepa tijela i ugodna izgleda … Oružje ne nose, štoviše, i ne poznaju ga…“
Aravačani i Aravačanke na Bahamima
Tko su, zaboga, Aravačani i Aravačanke na Bahamima u 15. stoljeću i zašto su zbrisani s lica zemlje, kao i ostali srednjoamerički starosjedioci ter sjevernoamerički Indijanci? Je li Kolumbo bio, za razliku od službenoga poviestnog prikaza, notorni pljačkaš i ubojica? Kako je Englezka, kao najmoćnija sila u 18. stoljeću mogla izgubit rat protiv inferiornih američkih kolonista? Je li moguće da je namjerno pokrenula pa izgubila rat, kako bi mogla prikriveno vladat novim kontinentom nakon sve brojnijih ustanaka sirotinje i straha nove elite za svoje živote i posjede, udielivši im ustav i demokraciju kao privid sudjelovanja u vlasti. Pa skoro svi, t. zv. otci nacije, bili su robovlastnici. Suvremeni povjestničari sve više shvaćaju da poviest nije moguće shvatit bez uvida u konspiroložke zahvate elita u poviestne tijekove. Neki se čak slažu da je ciela poviest urotnička, a službena poviest služi vještom skrivanju ključnih činjenica, kako bi se stvorila fragmentirana, neprepoznatljiva slika, zamagljujući jasnu i cjelovitu istinu. Konspirologija (urotoslovlje), danas je podpuno legitimna disciplina bez koje se poviest ne može razumjet. Konspirologija samo odkriva skrivene činjenice. Pitanje je zašto se skrivaju. N. pr. Lenjin 1917. prolazi od Njemačke do Petrograda tajno, u zapečatčenom vagonu. Zašto nije kupio kartu za spavaća kola i udobno odputovao? Tko ga je i zašto tajno poslao u Rusiju? Ili drugi primjer – što su radili britanski častnici u Mađarskoj za vrieme revolucije 1848.? Jeste li to čuli na satovima poviesti? Zašto su Marxova djela tiskana u golemim nakladama diljem Europe i Rusije, ali ne i u Velikoj Britaniji, gdje su tiskana u malim nakladama čak i s dvadeset godina zakašnjenja nakon objave? Jeste li to slušali na satovima poviesti? Urota? Kaj god!
S druge strane, koliko je objektivna istina u t. zv. pravim znanostima – fizici, matematici, kemiji…, dva i dva su četiri samo u teoriji, u idealnim uvjetima. Pokušajte izvagati dva i dva kilograma brašna najpreciznijom vagom na svietu i svaki put ćete dobit različit rezultat, on će se mienjat pod utjecajem bezbrojnih uvjeta okruženja u kojima se pokus obavlja. I dalje, na razini subatomskih čestica, ne može se objektivno promatrat priroda valno-čestične strukture svega što nas okružuje, čega smo i sami dio. Naime, promatrač je istodobno sudionik i dio procesa ter promatranjem mikrosvieta i njegove valne prirode pobuđuje njegovu čestičnu pojavnost. Um promatrača stvara iluziju materialnog. Dualnost ovoga svieta, već na mikrorazini, skriva se u našem umu promatrača, koji nije izolirani dio svestva nego kreativni dio Svega.
Pa, ako je tako u temeljnim prirodnim znanostima, kako je moguće pisat objektivnu poviest. Nemoguće je da dva čovjeka imaju podpuno isti pogled na neki događaj. To je jednostavno za objasnit. Mogu bit rođeni u različitim razdobljima, dostupne spoznaje i znanstveni aparat nisu im jednaki, žive u različitim vrjednostnim, religijskim, tradicijskim i socialnim uvjetima. Poviest, kako joj i sam naziv govori, je poviedanje, pripoviedanje, prenošenje i zapisivanje nekog dogođaja kako ga vidi oko i razumieva um promatrača; u samoj svojoj biti, poviest je uviek subjektivni doživljaj, ma koliko se trudili dokazat suprotno. I to je u redu, svatko ima pravo opisivat dogođaje iz svoga kuta gledanja, ako za to ima valjane argumente. Nije u redu kada netko krivotvori i namjerno pogrješno interpretira poviest, pogotovo kada se u javnom prostoru neke teme zakonski ili prešutno zabranjuju, ili se smatraju nepoćudnim, tabuima. Upravo tabui često skrivaju istinu pa tu treba počet s izkapanjem. Do približne, jer u poviesti ne postoji absolutna istina, moguće je doći samo argumentiranim, sine ira et studio (opet, koliko je to moguće), dialogom.
Pokušajmo, bez straha od subjektivnoga prikaza, objasnit jedno kratko, i za naš sadašnji trenutak silno važno, ali toliko gusto, maglovito, mitovima zapretano razdoblje novije hrvatske poviesti u vrieme trajanja Nezavisne Države Hrvatske jer je razumievanje toga razdoblja, skrivenog pod naslagama obmana, neistina, namjernih laži, osuda, predrasuda, od ključne važnosti za sudbinu i obstanak Hrvatske i Hrvata. Izkustvo Nezavisne Države Hrvatske neka posluži kao pouka, kao nikad zacieljena rana, današnjem naraštaju da ne doživi sličnu sudbinu.
Hrvatska i geopolitičko okruženje
Budući da je to preširok zahvat, ograničit ćemo se na geopolitički prikaz nastanka i propasti hrvatske države.
Geopolitika je relativno mlada znanstvena disciplina nastala na prielazu iz 19. u 20. stoljeće. Naziv joj je koncem 19. stoljeća nadjenuo Rudolf Kjellen, švedski profesor i zemljopisac, a kao znanstvenu disciplinu razvili su ju Niemci – Friedrich Ratzel, Karl Haushofer, Englez – Halford Mackinder, Amerikanci – Alfred Thayer Mahan, Nicholas Spykman, Zbigniew Brzezinski, Francuz Vidal de La Blache, Rusi – Nikolaj Sergejević Trubeckoj, Pjotr Nikolajević Savicki, Aleksandar Dugin, ima ih još, ali spominjemo samo najutjecajnije. U Hrvatskoj se otcem geopolitičke misli smatra dr. Ivo Pilar. Pogledajte njegov priedlog preuztroja Austro-Ugarsko-Hrvatskoga carstva na trialističkoj osnovi iz 1917. pa će vam bit jasno zašto je Pilar i danas prilično nepoznat široj javnosti. Geopolitiku, kao suvremenu znanstvenu disciplinu u Hrvatskoj, ustanovio je šestdesetih godina prošloga stoljeća profesor dr. Radovan Pavić na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Geopolitika, kako joj sam naziv odkriva, pokušava objasnit političke fenomene analizom i sintezom zadanih zemljopisnih uvjeta i političkih datosti na nekom određenom prostoru u određenom vremenu u odnosu na bliže i šire okruženje dotičnog prostora. Kako smo već spomenuli u uvodu, tako i geopolitika nema punu objektivnu moć tumačenja stvarnosti nego je manje-više obilježena gledištem promatrača i uvjeta u kojima je kreirao svoje stavove. Tako se razlikuje atlantistička geopolitika Mackindera, Mahana, Spykmana, Brzezinskog od telurokratskih pogleda Ratzela, Haushofera, ili pak današnje ruske kontinentalne doktrine A. Dugina.
Osnivačem zapadne, atlantističke geopolitike, smatra se Halford Mackinder, i danas najutjecajnijeg i najspominjanijeg predstavnika anglosaksonske doktrine. Svoje je stavove prvi put javno obznanio u programskom članku Geografska os poviesti iz 1904. godine obrazlažući pojam Heartlanda, središtnje kopnene jezgre na euroazijskom kontinentu. Svoju doktrinu u cjelini objavio je 1919. u knjizi Demokratski ideali i stvarnost. Ukratko, Mackinder shvaća, budući da je vjerni službenik „Carstva u kojem sunce ne zalazi“, da je ključ svjetske moći u ovladavanju prostorom iztočne Europe i zapadne Rusije – to je prostor današnje Ukrajine, Bjelorusije i zapadnih prostora Rusije do Moskve. On zaključuje i to obznanjuje u svojoj znamenitoj formuli da onaj tko vlada iztočnom Europom vlada Heartlandom, tko vlada Heartlandom, vlada kontinentom, a tko vlada kontinentom vlada svietom. Zar ovo nije dovoljan dokaz nevjernim Tomama da postoji i znanstveni temelj s uputama za osvajanjem svjetske moći i dominacije, doslovno. Dakle, prostor Ukrajine, gdje se danas, gle slučajnosti, vodi nesmiljeni rat, ključ je za ovladavanje Heartlandom – srdcem svieta, to je središtnja zemlja euroazijske kopnene mase koju zauzima većinom Rusija, a jednim dielom i Kina. Mackinder je pod jedinstvenim kontinentom smatrao, uz Euroaziju i Afriku.
Heartland i Rimland
Njegovu doktrinu dodatno je, početkom Drugoga svjetskog rata, razvio američki geopolitičar Nicholas Spykman odvojivši Afriku od velikog kontinenta i uvevši pojam Rimlanda, rubnog polukružnog pojasa zemalja od Baltika do Sredozemlja, dalje preko Blizkog iztoka, južnog pročelja azijskog kontinenta, sve do iztočne obale Kine i Rusije. Po Spykmanu, tko vlada Rimlandom, koji okružuje kontinentalni Heartland, vlada svietom. Pri tome je ključan nadzor nad trojim vratima za ulaz u Heartland: prva vrata, prema admiralu Davoru Domazetu Loši – od Trsta, jadranskom obalom preko iztočnoga Sredozemlja do Izraela. Ovdje treba napomenut da su različita gledišta o smještaju prvih vrata Euroazije. Dr. Radovan Pavić Hrvatsku nikako ne vidi na prvim vratima i navodi više mogućih pristupa. To može bit t. zv. „Koridor ratova“ kroz središnju Europu, nadalje, to mogu bit i „Vrata naroda“ – prostor od Finskoga zaljeva do Crnoga mora ili, možda i logičniji pristup jer se govori o nečem što je prvo – prostor između Bretanje i Danske. Druga vrata su šire pročelje Perzijskoga zaljeva, prema Domazetu, dok Pavić prihvaća tek uži prolaz kroz Iran i Afganistan kao jedini prirodno moguć prolaz. Treća vrata su na iztočnom prilazu azijskoj kopnenoj ploči od Korejskoga poluotoka, zahvaćajući djelomično ruski teritorij prema sjeveru, a djelomično kinezki južno od Korejskoga poluotoka.
Oko Heartlanda nakon Drugog svjetskog rata stvara se t. zv. vatreni prsten koji poput, kako kaže Brzezinski, stiska anakonde steže obruč oko središtnje zemlje. Ovdje valja spomenut i američkog atlantista A. T. Mahana koji zagovara pomorsku moć kao presudnu silu jer, tko vlada svjetskim oceanima, ovladat će i kopnenom masom. Različiti su doktrinarni pristupi, cilj je isti – ovladavanje središtnjim kontinentalnim prostorom. To je u najkraćim crtama atlantistička vizija osvajanja svieta. Atlantisti to i ne skrivaju, Mackinder, a kasnije i Brzezinski to otvoreno najavljuju. Angloamerička geopolitika neskriveno iznosi plan o kontroli cielog svieta. Još 1823. Monroeva doktrina govori o zapadnoj polutki kao američkoj interesnoj sferi u koju se europske sile nemaju što miešat. Već 1904. američki predsjednik Theodore Roosevelt proširuje doktrinu tvrdnjom da Amerika može intervenirat bilo gdje u svietu ako su ugroženi njeni interesi. Evo ga opet, iste godine pojavljuje se i Mackinderov članak Geografska os poviesti, gdje iznosi svoju teoriju o Heartlandu. Slučajno?
Mitteleurope
S druge strane telurokratska, kontinentalna geopolitika, ima najiztaknutije predstavnike u njemačkoj geopolitici Friedricha Ratzela i Karla Haushofera. Oni su predstavnici t. zv. organskog razvoja države, državu promatraju kao organizam koji raste, razvija se i umire. Da bi država mogla obstat potrebni su joj prirodni resursi kako bi mogla održavat stanovničtvo u rastu. Njemačka je močna središtnja europska država, stisnuta između velikih sila – Francuzke i Englezke sa zapada, Italije i Austrije s juga, Poljske i Rusije s iztoka, ranije i Švedske sa sjevera. Njen potencijal za širenje je ograničen postojanjem ovih golemih sila koje su od karolinžkog carstva vještim savezničtvima sprječavali germansko širenje u bilo kojem smjeru. To je kvadratura kruga njemačke geopolitike. Krajem 19. stoljeća Njemačka doživljava ekonomsku i demografsku ekspanziju i za dalji rast potreban joj je teritorij. Od sredine 19. stoljeća Njemačka mnogo ulaže u znanost i tehnologiju, razvija motore s unutarnjim sagorievanjem i shvaća da 20. stoljeće pripada nafti. Stoga koncem 19. stoljeća sklapa niz sporazuma i ugovora s Turskim carstvom na umoru o zakupu trase kojom će proći pruga kroz turske naftonostne posjede, a to je današnji Irak, sve do Basre, na izlazu u Perzijski zaljev. Pruga bi povezivala Berlin i druga vrata Euroazije prolazeći kroz zemlje Austro-ugarske monarhije, Srbiju, Bugarsku i Tursku. Time izravno ugrožava britansku „žilu kucavicu“ t. zv. balkanskom rutom. Britanski je stratežki interes držat ovaj prostor pod kontrolom radi sprječavanja njemačkog prodora na iztok, kao i ruskog na jug preko Srbije i Crne Gore. Eto dobroga razloga, a to je samo jedan u nizu, ima ih više, da se zapali Veliki rat. Budući da je Njemačka spriečena u svom prodoru na Bliztok, preostao joj je jedino prostor na bezkrajna prostransva na iztoku kroz Ukrajinu u Drugom svjetskom ratu kao nastavku Velikoga rata.
Njemačku nije zanimalo osvajanje svieta, kako se još uviek ovo površno tumačenje i danas može čuti. Ona za to nije imala ni potenciala ni volje, Njemačka je jednostavno pod demografskim pritiskom morala tražit dodatni životni prostor, nauštrb slabijih protivnika. Ne treba smetnut s uma lutkare iz sjene koji su sve ove silnice pomno pratili i vješto usmjeravali prema svojim globalističkim interesima. Svjetski ratovi samo su krvave predstave koje imaju svoje globalne stratežke ciljeve. Na toj velikoj šahovskoj ploči (pročitajte istoimenu knjigu Z. Brzezinskog i sve će vam bit jasnije) obstaju samo najjači, sudbina malih naroda uviek je žrtvovana interesima velikih predatora.
U tom svjetlu treba promatrat geopolitičku sudbinu Hrvatske, kako prije stotinu godina, tako i danas jer, iako se prostor Rimlanda nakon 1990. prošitio u odnosu na Heartland, uzprkos razvoju dalekometnih interkontinentalnih projektila, geopolitika ima svoje konstante, fizičko osvajanje prostora i dalje ostaje konačni cilj svake geostrategije i geopolitike.
U geopolitičkom smislu Hrvatska se nalazi na trusnom području gdje se susreću dvie osnovne geopolitičke tektonske ploče – ona atlantistička koju promiču anglosaksonske sile i, tradicionalno, ona kontinentalna, germanska, a u današnjim okolnostima svakako treba uzet u obzir i onu rusku kontinentalnu doktrinu i njen utjecaj na ove prostore. Uz to, prostor Hrvatske je presjek interesnih krugova Britanije, Njemačke, Francuzke, Italije, Rusije, Turske, Vatikana, globalno gledajući i SAD-a. Srbiju u ovom kontekstu ne spominjemo jer ona nije samostalan nositelj geopolitičke moći, već je instrument projekcije vanjske moći, prije svega britanske pa zatim ruske i francuzke. Kada govorimo o Hrvatskoj u ovom kontekstu, mislimo na poviestne i etničke hrvatske prostore. Hrvatska je, prema geopolitičkom položaju, izrazito zemlja Rimlanda, zemljopisno srednjoeuropska i mediteranska zemlja smještena posred Europe gledajući u odnosu na uzpravnicu Baltik – Jadran, poviestno, kulturno i tradicijski naslonjena na germanski kontinentalni utjecaj. Ali, zbog britanskog stratežkoga interesa za nadzorom nad prostorom južne Europe, Hrvatskoj se uporno nameće atlantistička geopolitika koja je nakon Drugoga svjetskog rata progutala i Njemačku, a nakon 1990. i sve tamponske države od Baltika do Crnoga mora. Ovo se prepoznaje još od sredine 19. stoljeća od kada intenzivno traje pokušaj razstavljanja Habsburžkoga carstva.
Propast Austro-Ugarske
Istina, Britanci su neko vrieme čak planirali održat na životu Austro-Ugarsku kao branu njemačkom prodoru na Bliztok. Ipak, prevladavalo je mišljenje o razlamanju Carstva na više boljševičkih republika, posljedično revolucionarnim gibanjima u Europi 1848. Još 1822. englezki parlamentarac, kasnije i ministar, George Canning, zaprietio je kako će diljem Europe razbacat revolucionarne baklje. U tom svjetlu treba shvaćat i djelovanje glavnog komunističkoga ideologa Karla Marxa čija su revolucionarna djela tiskana u velikim nakladama diljem Europe i Rusije, a u vrlo malim nakladama i s vremenskom zadržkom, u Britaniji. Tako je razumljiv Marxov očaj i bies nakon neuspjele mađarske revolucije u čijem je slamanju aktivno sudjelovao i hrvatski ban Josip Jelačić. Samo mjesec dana nakon sloma mađarske kampanje, Marx najružnijim i najprimitivnijim riečnikom, nedostojna intelektualca takva formata, napada Hrvate kao narod koji treba nestat iz poviesti. Ako se danas znade da su tiekom mađarske revolucije na prostorima Austrije i Mađarske bili nazočni i britanski častnici, kao što su i danas u Ukrajini, onda je jasno koliku su mržnju Engleza na sebe navukli Hrvati.
Prvi svjetski rat bio je velika predstava s glavnim ciljem rušenja četiriju carstava – ruskog, njemačkog, austro-ugarskoga i turskog. Tradicionalna carstva postaju smetnja novom svjetskom poredku kojeg još tiekom Velikoga rata najavljuje Woodrow Wilson. Poviest nije slied nasumičnih događaja nego ima i svoj plan kojeg se elite naraštajima pridržavaju i kojeg bezpogovorno provode. Uzki krug krvnih loza kreira ključne tokove, to danas prihvaćaju mnogi koji se bave poviestću. Istina, ne ide baš sve onako kako i koliko brzo bi to oni htjeli, a budući da obezpravljene mase nose teret poviesti na svojim plećima, rezultat treba tražit između te dvie moćne sile koje u konačnici oblikuju poviest. Dodatni nuzproizvod Velikog rata bila je Liga naroda, začetak buduće svjetske vlade čiji obrisi su danas više nego jasni.
Razpadom Austro-ugarske monarhije Hrvatska je ostala na brisanom prostoru koji je vješto preuzela britanska geopolitika odlučivši se za Srbiju kao svog pouzdanika za nadzor nad ovim prostorima. Problem je tim zamršeniji što je Srbija istodobno i ruski iztureni igrač na ovom dielu europskoga ozemlja. Aktivnu ulogu u kreiranju prve Jugoslavije imali su englezki punokrvnjak, pripadnik Milnerova Okrugloga stola R. W. Seton-Watson i novinar Wickham Steed.
Drugi svjetski rat je drugi čin, nastavak Velikog rata. Velikim zahvatom trebalo je postavit predpostavke za sljedeći korak prema svjetskom carstvu. Lutkari u sjeni potiču njemački, talijanski i japanski nacionalizam i imperializam. I samom Hitleru je jasno da rat protiv Amerike ne može dobit, niti mu je cilj, kako neki površno tvrde, osvajanje svieta. Njemačka za to nema ni potenciala niti interesa. Ona želi srušit nepravednu versajsku strukturu i osigurat prostor rastučoj populaciji. Britanska geopolitička konstanta je spriečit rusko-njemački savez koji znači smrt za atlantističku doktrinu globalne dominacije. Zato je trebalo zaratit Germane i Slavene i to tako da toliko izkrvare da se ne će oporavit. Uz to cionistički pokret, koji je također instrument britanske globalne politike, svojim djelovanjem provocira nasilje nad europskim Židovima i potiče njihovo izseljavanje u Palestinu, stratežku točku anglosaksonske elite preko koje će nadzirat Bliztok i šire područje. Treći stratežki cilj rata bila je moćnija i organiziranija Organizacija ujedinjenih naroda kao sljedeći korak k svjetskoj vladi.
Njemačka i Italija
U tim okolnostima Hrvatska očajnički traži izlaz iz prve Jugoslavije. Hitler ne pokazuje značajan interes za nezavisnom hrvatskom državom, njemu je Jugoslavija sasvim prihvatljivo rješenje i sklapa sporazum s jugoslavenskom vladom i tako pokušava ovu stratežku britansku „žilu kucavicu“ stavit ponovno pod svoj nadzor, kako bi se mogao usredotočit na iztočno bojište. Nu, Britanci, majstori spletke, ruše sporazum uličnim demonstracijama i Jugoslaviju guraju u rat s Njemačkom i razpad zemlje. U Hrvatskoj nema organizirane snage koja bi preuzela poviestnu odgovornost, osim Ustaškoga pokreta. Hrvatska nema prijatelja ni saveznika osim, nevoljko, Njemačke i hinbene Italije. Italija traži pola hrvatskoga ozemlja, sve do demarkacijske linije s njemačkom interesnom zonom.
U mučnim pregovorima s Talijanima, poglavnik Pavelić izvlači najviše što je u tom trenutku moguće jer Hrvatska je razoružana i ne može pružit odpor silom. U tom svjetlu rezulatat Pavelićeva djelovanja može se smatrat velikim diplomatskim uspjehom, uzprkos brojnim kritičarima koji dogođaj gledaju izvan konteksta vremena i prostora. S geostratežkog stajališta, ključno je bilo očuvat Bosnu i Hercegovinu kao hrvatski Heartland, a rubna područja naknadno bi se nakon rata integrirala u cjelovitu državu, što se i počelo ostvarivat nakon talijanske kapitulacije 1943. i u tome je bit i ključ – tko vlada Bosnom i Hercegovinom, ovladat će i širim prostorom – sjevernom i južnom Hrvatskom, njenim priobaljem, Crnom Gorom. Hrvatska i BiH čine jednu, organsku, nedjeljivu cjelinu. Nadalje, poglavniku nije uzor bio ni njemački nacizam, ni talijanski fašizam, takvih pokreta u Hrvatskoj nije ni bilo, štoviše, bili su i zabranjeni. Uporno nam se nameću ideoložke bezsmislice kako bi se zamaglilo stvarno stanje stvari.
Ne, ovdje se radi o čistoj geopolitici, a ideoložke tlapnje samo su instrument u službi konkretnih geopolitičkih ciljeva britanskoga imperija. Prije će bit da je poglavnik sliedio izkustvo Francove Španjolske, koja se u krvoločnoj boljševičkoj revoluciji (pogrješno ju je nazivat građanskim ratom) uz pomoć jedinih saveznika Njemačke i Italije, uspjela spasit od komunističke pošasti. Rat protiv Španjolske počeo je spaljivanjem crkava i ubojstvima svećenika i redovnika. U toj krvavoj revoluciji ubijeno ih je preko 6000 (šest tisuća!). Katolički general Franco uključio se u rat nakon ovog boljševičkoga udara. Ni Englezka, ni Francuzka nisu pritekle Španjolskoj u pomoć, ali mogle su tolerirat antikomunističku, katoličku Španjolsku. Naime, Španjolska je izrazito rubna zemlja Rimlanda, a stratežki ulaz u Sredozemlje, Gibraltar, od 18. stoljeća nadziru Britanci i to im je dovoljno. Njima ne bi smetala ni boljševička Španjolska, sjetimo se samo zloguke poruke G. Canninga. Tako je hrvatsko vodstvo pomislilo da bi se moglo tolerirat i katoličku Hrvatsku na njenim poviestnim prostorima pa je Hrvatska okupila najbolje što je tada imala od intelektualne elite i zajedno s većinom naroda, koji nikad u poviesti nije bio na toj razini nacionalne sviesti i odlučnosti da pod svaku cienu obnovi svoju državu.
Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu
Taj zanos i uzpon hrvatske samosviesti pokazao se kao najveći problem kreatorima Jugoslavije. Taj naraštaj jednostavno je trebalo uklonit iz poviesti i sjećanja. Uzprkos ratnim okolnostima i svim mogućnim unutrašnjim problemima država je pokušavala uzpostavit uzoran pravno-politički poredak. Procvjetao je znanstveni i kulturni život, oživio je hrvatski kreativni duh. Uz obvezu izdržavanja njemačke vojske, u Hrvatskoj nije bilo masovne gladi kao n. pr. u Ukrajini i Rusiji. Uzpostavu normalnoga života neprestano je ugrožavala srbska pobuna i partizanska gerila, tehnički i kadrovski podpomagana od Britanaca, kojima je cilj bila obnova Jugoslavije u skladu s britanskim stratežkim ciljem. Naoko je absurdno da su komunistički partizani britanska dobitna karta, ali, zar nije komunizam njihov izvozni proizvod za iztočnoeuropske zemlje i Njemačku. Njima je svejedno tko će vladat Jugoslavijom, samo nek’ je njihov saveznik i nek’ ubija Niemce. Kako će živjet ostali narodi u Brozovoj satrapiji? „Who care!“ Ali uzaludni su bili svi tajni i polutajni pokušaji hrvatske diplomacije za uzpostavom suradnje s Anglosaksoncima.
Nikakva suverena, funkcionalna, samodostatna hrvatska država u poviestnim i etničkim granicama ne će se tolerirat. Ne zbog (izmišljenih) zločina, radnih logora, preseljavanja Židova, nasilja nad Srbima, Ciganima, sve su to vješto, dugotrajnim i upornim ponavljanjem preuveličane, izrežirane priče, kako bi se Hrvatima smrklo i ogadila pomisao na državu kakva je bila Nezavisna Država Hrvatska. Jer, rekli smo u uvodu, Hrvatska, ako i nije izrazito zemlja „prvih vrata“, nalazi se na križištu britanskih, njemačkih i ruskih pravaca utjecaja i takav prostor ne smije ostat izvan kontrole. Kolika je Hrvatska bila smetnja, demografski i prostorno, dokazuje bleiburžki pokolj i status Hrvatske u Jugoslaviji ter otimanje središtnjeg ozemalja hrvatske države – Bosne i Hercegovine i proglašavanje Hrvata muslimana nacijom Muslimana.
Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu (Stjepan Radić) gdje su Hrvati starosjedilački, autohtoni narod i danas se potiskuje iz javne razprave. I nije slučajno s Bosnom i Hercegovinom Hrvatskoj oteta i Boka Kotorska ter Sriem. Još je Ivo Pilar lucidno zaključio kako je Bosna i Hercegovina najzanimaljiviji hrvatski prostor koje Hrvati nikako ne će moći nadzirat bez Boke Kotorske na jugoiztoku i Sriema na sjeveroiztoku. Mislite li da su t. zv. bravar Broz i njegovi postolari i abadžije čitali Pilara i toliko dobro poznavali geopolitiku pa su tako iskasapili Hrvatsku. Od kuda bi oni to znali, njih je vodila prizemna krvoločna mržnja prema boljima od sebe i glad za moći i lagodnim životom. Pa i današnji predsjednik države, kojemu je dostupna sva literatura svieta, nema pojma o geopolitici, što su onda o tome mogli znati šumski primitivci.
Mozak je bio britanski geopolitički genij, predvođen, evo ga opet, Seton-Watsonom. T. zv. oslobođenje Jugoslaviji donieli su ruski tenkovi i vojna pomoć anglosaksonaca. Pa gdje bi Brozovi šumski razbojnici savladali upravljanje tenkovima i zrakoplovima tako dobro da bi mogli nadjačat ograniziranu Hrvatsku vojnicu i odlučan hrvatski narod. Za to je trebao širi, pomno smišljen plan. Kako je Broz početkom 1945. mogao znati da će im se pružit prilika koja će trajat nekoliko dana, možda sati, kako je rekao, da jugoboljševici preuzmu vlast. I ta prilika se pružila u svibnju iste godine. Pomno pripremljena klopka za Hrvate, u britanskoj režiji, upravo je trajala nekoliko ključnih sati na Bleiburžkom polju, a plan se munjevito provodio prvih dana nakon predaje u dvorcu Thurn-Valsassina kod Bleiburga. Službena poviestna znanost nerazmjerno mnogo pridaje važnost Brozu (bitno je reći da je Tito, prije svega, projekt koji živi i danas, bez obzira na to tko se stvarno krio i koliko likova se promienilo iza tog imena i nije bitno je li to bio kumrovečki mužek, kopile bečkoga plemića ili Churchillov izvanbračni sin) i njegovoj gerili. Oni nisu bili aktivni kreatori nego tek provoditelji puno inteligentnijeg i podmuklijeg plana s više razine.
Brozovi izvršitelji
Brozovi izvršitelji bili su tek frustrirani ljudi s ruba, intelektualnog, ekonomskog, socialnog, ljudi koje je bilo lako zavest bajkama o pravednom komunističkom raju u kojem će se lagodno živjet bez rada. I živjela je tako, osim Broza, njegova elita. A najširim masama, od zlatnih žlica, ostale su samo drvene kašike. Pravi spletkari i danas se skrivaju iza neprestanog podhranjivanja mita o Titu kao ključnoj osobi u stvaranju Jugoslavije. Neprestano skreću pozornost na nebitne detalje. Kažu, bio je vrstan plesač, iako to nikakvim slikopisom nije zabilježeno, svirao je klavir, iako to nikad nije dokazano slikom i zvukom, englezki i njemački tek je natucao (poslušajte njegov govor prigodom prvog posjeta Velikoj Britaniji 1953., ma kakav „pipl mast trast as“), nije ostavio nikakav spomena vriedan pisani trag, a hrvatski nikad nije uspio savladat.
Ovog hohštaplera, bolje od mnogih analitičara, oslikao je komičar Domagoj Pintarić u petnaestominutnom satiričnom uradku pod nazivom „Je li Tito imao manire?“ I nemojmo i danas nasjedat na bezkrajne prigovore hrvatskoj demokraciji, izmišljenim i lažnim poviestnim griesima naslieđenim iz prošlosti, koji se valjda genetski prenose s naraštaja na naraštaj, bezkonačnim uvjetovanjima pristupa europskim i svjetskim organizacijama, koje Hrvatsku i njene ljude smatraju jedva snošljivim članovima. Sve su to pomno osmišljeni psiholingvistički zahvati, smišljeni u globalističkim laboratorijima za kreiranje novog čovjeka (Institut Tavistock), kako bi promienili sviest i poviest (u korienu obje rieči je viest, a što je viest nego informacija) na kritičnim zemljopisnim i demografskim točkama, a sve s ciljem ovladavanja prostorom.
I danas ništo novo pod suncem. Hrvatska je svoj sigurnostno-obaviestni sustav izručila britanskim službama. Hrvatski službenici iz sustava to ni ne skrivaju, naprotiv, još se javno hvale kako će, kao prvi primjer u svietu, aktivno uključit međunarodne stručnjake koji će, pazi sad, podići razinu sigurnosti naših građana. Takve stručnjake i njihove krtove u ozbiljnim državama rješavaju po kratkom postupku. U državi tako ograničenog suvereniteta ne treba iznenadit primitivizam razmaženog diletanta na mjestu predsjednika Republike koji svoju nesposobnost, nedoraslost funkciji i inferiornost prikriva škandalima. Tako nezrela i nesposobna osoba lako je podložna stranim ucjenama i utjecajima.
Pad bespilotne letjelice
Moguće je da se u ovom slučaju radi o ruskom utjecaju jer sigurno nisu zaboravili oštru retoriku hrvatskoga predsjednika Vlade prema ruskoj invaziji u Ukrajini. Sjetimo se reakcija nakon pada bezpilotne letjelice u Zagrebu, nitko se od naših t. zv. NATO saveznika nije na to ni osvrnuo. U slučaju vanjske ugroze, Hrvatsku ne će štitit NATO, ostat će sama kao 1941. i 1991. Prema tom scenariju, Milanović je provoditelj ruske telurokracije, a Plenković atlantističke talasokracije. Sudar te dvie doktrine na hrvatskom prostoru može joj slomit kičmu. Ali, dugoročno, Hrvatskoj od Rusije ne prieti ugroza. Absurdno, Hrvatskoj su veći neprijatelji njeni aktualni saveznici nego li Rusija. Rusi su se kroz poviest u posljednjih stopetdeset godina pokazali većim saveznicima (ne i prijateljima, jer prijateljstva u politici ne postoje) Hrvatima nego li Srbima. Dok je Zapad Hrvatsku prepustio sudbini, Rusija je 1991. oružjem pomagala Hrvatima. I predsjednik Jeljcin i general Jazov upozoravali su Srbiju da ne idu silom protiv Hrvata i u tom srbskom oklievanju Hrvati su dobili dragocjeno vrieme za pružanje uspješnoga odpora.
Predsjednika Tuđmana predsjednik Jeljcin odlikovao je najvišim ruskim priznanjem. To ne znači da će Rusi imat milosti prema nezahvalnim satelitskim državama, hrvatska diplomacija imala je katastrofalno jednouman (bolje reći malouman, pa ne moraš baš iz prvog reda mahat crvenom krpom) pristup ruskoj kampanji u Ukrajini. Svakako, dosadašnje vladajuće klike prouzročile su dalekosežne štete Hrvatskoj (Stambolka, Marakeška, otvorena vrata migrantima, COVID kampanja, koalicija s Pupavcem, odnos prema Bleiburgu i Jasenovcu…) i malo tko će pustit suzu s njihovim odlazkom, ali prepustit državu Milanoviću i njegovim sljedbenicima ravno je samoubojstvu. Ne zato što su oni zlonamjerni i loši ljudi, nije to ništo osobno, što su ideoložki zadrti, nego jednostavno zato što ne znaju, zato što je nacionalni interes za njih stran, nepoznat pojam. Nadalje, neprestanim sučeljavanjem HDZ-a i SDP-a ter medijskim pumpanjem njihova „rejtinga“, onemogućava se proboj istinske hrvatske političke opcije. To znači da se Hrvatska ne smije svrstavat ni u jedan savez bezrezervno, za Hrvatsku ne postoji „prava strana poviesti“ svrstavanjem u bilo koji tabor. Ne može proglasit ni neutralnost jer joj to ne će bit dopušteno.
Rješenje je u pomno i mudro izbalansiranoj diplomaciji na tradiciji Dubrovačke Republike, a za to je potrebno znanje, mudrost, strpljenje i vrieme. Ali tko bi to proučavao, nisu Zoky i Andrej to čitali, učili su jezike stranih gospodara, učili su onoliko koliko je program elite, čije su škole pohađali, smatrao da je dovoljno da bi bili dobri sluge i provoditelji agenda. Ne zavaravajte se boljševičkim izpraznicama sinova jugoboljševika, oni su oduviek bili programirani za stvaranje nereda, u prievodu, prvo što će poduzet, ako, ne daj Bože, osvoje vlast, uvest će „bolne rezove“, osjetit ćete to na svojim plaćama, sjetite se, zar ste zaboravili? On (predsjednik države) u javnome prostoru, poput kakvog uličnog nasilnika, proziva predsjednika Vlade koliko može napravit sklekova. Kome je to bitno? Na kakvu razinu se svodi dialog predsjednika Republike i predsjednika Vlade.
Evo, recimo ja, u svojoj 61. godini u svako doba napravim 50 sklekova, s lakoćom izvodim salto na tatamiju, jesam li zbog toga kvalificiran za predsjednika Republike? Dovođenjem takvih likova kao što je Milanović, sustavno se snižavaju kriteriji i razina političke kulture, partizanskim metodama, revolucionarnom galamom na ulicama, cajkaškim terorom, „zanimljivostima iz regiona“, uspoređivanjem sa Srbijom, dosadnim nizankama i primitivnim filmskim uradcima iz susjedstva, Hrvate se nastoji na sve načine infantilizirat, poprostačit, mentalno vratit u prošlost, ali granična crta je 1945. – sve do te godine je prihvatljivo, od 1945. prema 1941. sve je mračno, nastrano, zločinačko, čega se trebamo sramit, ako se i sjetimo te prošlosti – može, ali navucite kostriet i pripremite pepeo za posipanje. To je ta kvadratura hrvatskoga kruga. Ako se odluči za radikalno, bezkompromisno ostvarenje države, kao što je bio slučaj 1941., Hrvatska će bit nemilosrdno zbrisana sa zemljovida i iz poviesti. Ako pak, krene oprezno, prihvačajući realnost mogućega, kao 1991., bit će privremeno tolerirana, ali osakaćenog suvereniteta i teritorija, pod stalnim pritiskom, u neprestanoj agoniji, sve do polaganog nestanka. Eto, to je naš izbor.
Hrvatska vojska do Drine!?
Uzprkos nezahvalnm geopolitičkom položaju, uz sve negativne globalne silnice i trendove, Hrvatska obnavlja kakvu-takvu državu, onakvu kakva je u danim uvjetima moguća. Zamislite što bi bilo da je Hrvatska vojska 1995. krenula u iztjerivanje četnika i došla do Drine, što je u pobjedničkom zamahu Oluje bilo moguće ostvarit. Zaustavljanjem Oluje na Uni, Hrvatska se vratila na avnojske postavke i ostala zemljopisno (i poviestno) nedovršena država, tako da, absurdno, veličanstvena, pobjedonostna vojno-redarstvena akcija predstavlja samo odgodu neminovne propasti. Uz to, treba uzet u obzir i činjenicu da Hrvatska danas nema demografski potencial da bi oslobođene bosansko-hercegovačke prostore naselila, a muslimansko pučanstvo je dobrim dielom izgubilo hrvatski identitet ter se traži u nekom novom nacionalnom izričaju.
U svakom slučaju, da je u BiH vojnički poraženo velikosrbsko četničtvo, ovi bi prostori danas bili mirnije i ugodnije mjesto za život. Bosna i Hercegovina podieljena je upravo onako kako odgovara britanskim interesima na ovom prostoru, kako bi se, po potrebi, mogao ponovno zapalit neki novi sukob, a u konačnici, tome i svjedočimo, cilj je obnova neke treće, četvrte, koje li već po redu, Jugoslavije. U takvoj situaciji za Hrvatsku je izuzetno opasno da na vodećim položajima ima psihopatske, narcisoidne, nepredvidive i nesposobne tipove. Jedino dobro što se može izčitat iz ove predizborne zbrke jest prigoda da niti jedna od vodećih struja ne može samostalno uztrojit vlast pa će morat uključit i neke nove, zdrave snage, koje će poslužit kao korektiv i zaustavit moralnu i demografsku katastrofu hrvatskoga naroda. U tom smislu, posljednji salto slučajnoga predsjednika sasvim je dobro došla prilika.
Svemu uzprkos, Hrvatska je još uviek tu. Sve nas je manje, ali, tko zna, razsuti smo diljem svieta, ima nas više u tuđini nego doma, a vremena su opasna i sve neizvjestnija, možda se taj negativni smjer izseljavanja, koji je kulminirao u posljednja dva desetljeća, okrene u našu korist pa se pod pritiskom nedaća, nesigurnosti i tegobna života u pečalbi ter urušavanjem postojećeg globalnoga poredka, Hrvati krenu vraćat u svoju domovinu, postojbinu gdje su se skrasili drevni Matani, biblijski Huriti, Harahvati, Aravačani…
