Problemi s islamistima su izvan kontrole u Francuskoj. U Švicarskoj bi ovo trebalo biti upozorenje
Oni maltretiraju učenike, inzistiraju na posebnim pravima i smatraju da je njihova religija superiorna: mladi inspirirani islamizmom izazivaju nemire i nasilje u imigracijskim društvima. Umjesto da se bore protiv opasnosti, prosvjetni radnici pretvaraju počinitelje u žrtve.
Povici se mogu čuti jasno i glasno. »Allahu akbar!«, »Allahu akbar!«, odjekuje iz skupine mladih ljudi koji se okupljaju ispred štanda homoseksualnih aktivista, »Bog je velik!«. U početku ima samo nekoliko učenika, zatim oko stotinu. Bacaju boce, pljuju na srca bojama duge i rugaju se volonterima. Tek kada se učenici povuku u razred, situacija se smiruje.
Izgred se dogodio u svibnju prošle godine u Genku u Belgiji. Video s povicima “Allahu akbar” objavio je francuski list “Le Figaro”, između ostalih, ali u medijima na njemačkom jeziku nije bilo puno odgovora. U Genku je fokus bio na fenomenu koji se može primijetiti u većini europskih imigracijskih društava: muslimanskim studentima koji se stavljaju iznad drugih i odbacuju otvoreno društvo na temelju svog kulturnog i vjerskog identiteta.
Krvavi kulturni rat nad školom
Ovaj radikalni konzervativni otpor često se pretvara u maltretiranje i nasilje. Radi se o preziru prema seksualnim manjinama, ženama, Židovima, “nevjernicima” i muslimanima koji navodno nisu dovoljno muslimani; o prosvjedima protiv božićnih pjesama, pravu na kritiziranje religije ili podučavanju tema koje se nekim učenicima ne sviđaju. Teško se više može govoriti o izoliranim slučajevima – a rješavanje problema karakterizira opasna naivnost.
Razlike između Švicarske i drugih europskih zemalja su velike, ali postoje sličnosti. Gotovo svugdje u Europi, na primjer, postoji trend prema konzervativnom, ponekad radikalnom islamu. Te tendencije u dijelovima muslimanskog stanovništva promiču aktivisti, influenceri i islamske države poput Katra, koji financiraju džamije i udruge u Europi. Alžirski novinar Kamel Daoud govori o “teo-populizmu” koji dijeli svijet na “halal” (dopušten) i “haram” (nije dopušteno, nečisto).
U Bonn-Bad Godesbergu učenici su nedavno privukli pozornost pokušavajući nametnuti islamske kodekse odijevanja djevojčicama i moleći se u školi. Šef Ureda za integraciju i raznolikost govorio je o “manjini koja vrši pritisak s uvredljivim, izazovnim izrazima vjere”.
U Francuskoj, gdje živi pet do deset milijuna muslimana i država provodi strogu politiku sekularizma, ovaj fenomen doveo je do krvavog kulturnog rata. “Učitelji su bespomoćni pred islamističkom ofenzivom”, bili su naslovi posljednjih tjedana, “Žanjemo ono što nismo željeli vidjeti” ili, “Agresija, prijetnje… velika briga učitelja”.
Vjerski osjećaji su važniji od obrazovanja
Prema studiji koju je naredio Senat, francuski učitelji radije se cenzuriraju nego se petljaju s roditeljima i učenicima. Rade to s razlogom. Ravnatelj pariške srednje škole Maurice Ravel nedavno je podnio ostavku jer je primio prijetnje smrću. Zamolio je učenicu da skine rubac, nakon čega je na društvenim mrežama optužen da ju je ošamario. Do danas nema dokaza za to.
Prijetnje je uputila i srednjoškolska učiteljica u Issouu koja je svojim učenicima pokazala sliku iz XVII. stoljeća. Budući da se na slici mogu vidjeti gole žene, muslimanski studenti teatralno su šamarali ruke pred licem. Roditelji su optužili učitelja da je pokazao sliku posebno kako bi povrijedio muslimane. Učitelj Dominique Bernard izboden je na smrt od strane islamista u Arrasu 13. Ubojica je posebno tražio profesora povijesti.
Prema nedavnom istraživanju Instituta Ifop, 50 posto ispitanih muslimanskih učenika smatralo je da je njihovo pravo bojkotirati školski materijal ako to vrijeđa vjerske osjećaje. Oko četvrtine sudionika smatralo je da je u redu biti homofob ili seksist u ime religije. A 16 posto nije htjelo jasno osuditi ubojstvo Dominique Bernard.
Bolje gledati na drugu stranu nego “dodati grist u mlin desnog”
Francuska se može usporediti samo sa Švicarskom ili Njemačkom u ograničenoj mjeri. Posebno u Švicarskoj je manja nezaposlenost, bolji izgledi i snažnija socijalna mješavina, čak i u većim gradovima. Muslimanskim stanovništvom dominiraju imigranti s Balkana, manje je segregirano, a većina sekularna. Štoviše, država ne poduzima uvredljive akcije protiv vjerskih uvjerenja u školama.
Međutim, postoje i simptomi sve većeg širenja halal haram razmišljanja. To je postalo očito nakon terorističkih napada Hamasa 7. listopada. Mnoga židovska djeca prijavila su da su ih muslimanski kolege maltretirali. Već nekoliko godina učitelji koji predaju u izrazito multikulturalnim četvrtima suočeni su s učenicima koji se ističu svojim vjerski prikrivenim ponašanjem moći. To čine, na primjer, odbijajući podučavati djevojke zajedno i tretirajući učiteljice bez poštovanja.
Tako je sve počelo u Francuskoj, prije više od dvadeset godina. Prva koja su patila bila su židovska djeca, od kojih su se neka povukla u privatne škole. Međutim, francuski establišment dugo je skrivao i potiskivao problem – iz straha od optužbi za rasizam i s argumentom da se zbog “pojedinačnih slučajeva” ne bi trebali proizvoditi “valovi”. Većina ljevice i mnogi konzervativci tabuirali su problem optužujući upozoravatelje da “dodaju grist u mlin desnice”.
Ovom mješavinom straha, preplavljenosti i zablude, političari i odgajatelji u Švicarskoj i Njemačkoj također reagiraju na “konfrontacijsku manifestaciju religije”, kako se fenomen naziva u sociološkom žargonu. Godine 2021. predsjednik Udruge učitelja u Zürichu, Christian Hugi, govorio je o “pojedinačnim pojedinačnim slučajevima”, kao da nema zajedničkih ideoloških uzroka tih “pojedinačnih slučajeva”. Problem islamske i arapske mržnje prema Židovima zamagljen je političarima poput Franziske Teuscher, direktorice prosvjete Stranke zelenih u gradu Bernu, koja u istom dahu spominje antisemitizam kao i “antimuslimanski rasizam”.
Škole koje gore u Belgiji
Sveučilišta primijenjenih znanosti teško pripremaju potencijalne učitelje za izazov koji predstavljaju “konfrontacijski izrazi religije”. Umjesto toga, čini se da su obrazovni teoretičari pod utjecajem postkolonijalnih i intersekcijskih teorija: muslimani se smatraju homogenom skupinom koja je, kao i druge manjine, potlačena od strane mainstream društva. U tom svjetonazoru islamizam nije krovni pojam opasnih ideologija, već iluzija prava ili, u najboljem slučaju, reakcija na isključenost i diskriminaciju.
U sveučilišnom časopisu “Polis”, na primjer, koji podržavaju vladine agencije, studentima se preporučuju nastavni materijali u kojima se mogu nositi s “antiislamizmom, vršnjačkim nasiljem, strukturnim rasizmom i stigmatizacijom”. Biti antiislamist – to jest odbaciti političke struje koje vjerske zakone stavljaju iznad onih demokratskog ustava – stoga je loše i rasistički, baš kao što je loše govoriti o islamizmu općenito. Međukantonalno sveučilište primijenjenih znanosti za kurativno obrazovanje, barem, savjetuje da se taj izraz ne koristi u smjernicama “Rod i raznolikost u komunikaciji”: prečesto je povezan s terorom.
Svatko tko tabuira islamizam u ime različitosti i spola je ili naivan ili ciničan. Uostalom, islamisti se zalažu za različitost samo ako to služi za postizanje njihovih vjerskih ciljeva. Nije slučajno da se islamski fundamentalisti udružuju s reakcionarnim kršćanima u prosvjedima protiv školskih lekcija o seksualnosti i LGBT pravima. To se dogodilo u Engleskoj ili Belgiji, gdje su nepoznate osobe prošle jeseni zapalile pet škola i oskvrnule nekoliko školskih zgrada.
Današnji “teo-populizam” također je usmjeren protiv djece iz muslimanskih obitelji. 2. travnja djevojka je pretučena u nesvijesti u Montpellieru u Francuskoj. Motiv napada još nije potpuno jasan. Međutim, majka je posvjedočila da su kolege iz razreda uvrijedili njezinu kćer kao “” i “nevjernika”.
Nečuveno upozorenje Michaëlle Paty
Dalekovidna integracijska i obrazovna politika ne bi ojačala narativ žrtava islamista, već onih muslimana koji svoju vjeru smatraju privatnom stvari. Škole u kojima skupine mladih izazivaju nemire morale bi biti rasterećene preraspodjelom učenika. Ne može biti slučaj da bi u nekim četvrtima manjina trebala integrirati većinu, dok su druge teško pogođene.
Učitelji bi se trebali baviti islamističkim idejama u svojoj obuci. Mogli bi pokazati djeci što ujedinjuje totalitarne ideologije i koje su razlike između kršćanske i islamske mržnje prema Židovima. Moglo se reći o osmanskom genocidu nad Armencima, koji je, za razliku od rata u Gazi, zapravo bio genocid. I mogli su stvoriti svijest o zajedničkoj odgovornosti arapskih i europskih imperijalista za trgovinu robljem, umjesto da prepričavaju probuđena uvjerenja o isključivoj krivnji bijelog čovjeka.
Za to je potrebna hrabrost. Ali svatko tko misli da može umiriti fundamentaliste dijalogom i ustupcima griješi. “Moramo shvatiti da neki jednostavno odbijaju formirati društvo s nama”, rekla je Michaëlle Paty u nedavnom intervjuu za časopis “Le Point”. Paty je mlađa sestra francuskog učitelja Samuela Patyja, kojem je islamist odrubio glavu na ulici 2020. godine jer je pokušao objasniti načelo slobode izražavanja svojim učenicima i pokazati im karikature proroka Muhameda.
Ubojica je postao svjestan Patyja nakon što su roditelji i islamistički aktivisti pokrenuli kampanju blaćenja navodno “islamofobnog” učitelja na društvenim mrežama. Studenti su pokazali ubojici gdje da nađe Patyja. Jer su bili mišljenja da je zaslužio da ga se protrlja.
Čak i u Francuskoj, prema Michaëlle Paty, još uvijek postoje ljudi koji ne žele vidjeti koliko islamističke ideologije prijete školama. Međutim, od vitalne je važnosti imenovati zlo. “Bojim se da će bez odlučnog odgovora završiti vrlo loše”.
Usput, belgijska televizija TVL suzdržala se od spominjanja islamističke pozadine mafije protiv homoseksualnih aktivista u Genku opisane na početku. Obrazloženje je bilo da nije jasno što su učenici vikali.
