Gottlieb Daimler (1834. – 1900.) pionir je u automobilskoj industriji
Mogli bismo kazati i spomenik zlatnom teletu, što ga prvi svećenik Aron dade napraviti u izočnosti brata mu Mojsija, da narod nekako primiri. Tako je i faraon Broz primirio narod dopustivši turizam (i onaj golootočki za pravolinijske komuniste, da ogoli svoju neprincipijelnost), ali i raselivši naše stožerno područje s jezgrom od Like do Popova polja, od Rame do Glamoča i Tomislava. Dok su oni drugi, pa i bivši četnici uživali partizanske mirovine iz 1941. (kako to, pa partizana na cijelom prostoru SFRJ 1941. nije bilo više od 80.000, a i to je nategnuto), ili radili u socijalističkim tvornicama ili uvježbavali novake pod petokrakom, ili nosili pendrek (milicijska vaspitna palica, op., T.T.) naši su trbuhom za kruhom pošli u Njemačku. Ali obitelji su ostajale u Domovini. Dalmacija je opet prosperirala na turizmu, a tko nije imao nekretnina išao je u pomorce ili obrtnike. Danas su Hercegovina i Zagora raseljene, velike kuće stoje prazne, narod se gomila uz obalu ili u velikim gradovima. Mentalitet biblijske žrtve, rada, štednje skromnosti ustupio je mjesto kancelariji i rentijerstvu. Danas iseljavaju cijele obitelji, poljoprivrede i industrije jedva da još ima.
O nekim tragičnim aspektima iseljeništva progovorio je u (dosta lošem i ideološki obojenom) filmu “Povratak Katarine Kožul” hrvatski heroj i haaški paćenik Slobodan Praljak. U filmskoj suradnji sa rahmetli Abdulahom Sidranom, prijateljem Nemanje Kusturice. A pjevali su hrabriji (i luđi kazao bih, moglo se radi tih stihova godinama robijati, op., T.T.) momci: “Druže Tito kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću!”. Fiat 750 bio je narodni auto, baburica u koju bi tri krupnija čovjeka teško stala. Danas po Dubrovniku ne pjevaju: “Noćas na rivi čekat ću te mala, noćas na rivi. kraj crvenog ferala”. Pjevaju “kraj crvenog ferrarija.”
Apropos to crvenog, sjećam se svojega dunda (ujaka) koji je vozio kao pomorac (zapovjednik stroja iliti kapo od makine po dubrovački, plovio do 67. godine života) crveni porše u vrijeme kada su bile razne stabilizacije i mjere štednje, pa i nestašiće ulja, deterđenta, kave i sličnih “luksuza” XX. stoljeća.
Masni egipatski lonci budili su nostalgiju Izraelcima, bojim se da će nas ovi masni EU-ovski babilonski lonci koštati puno. Kao narod nestajemo, moral nam se srozava, iseljavamo, predajemo državno bogatstvo pametnim strancima, primamo useljenike a da domaće ne zapošljavamo…
Ne kažem da je loše posjedovati, ne kažem da se meni ne sviđaju lijepe jahte, lijepe kuće, rafinirana vina i skuplje ribetine, umjetnine…. Ali tome se ne podižu spomenici. Spomenik majci, zidaru, ribaru, iseljeniku, branitelju, duhovniku, umjetniku sam bih pomogao i podržao. Materijalne stvari su drugotne, pa i sad puno bogatije živimo nego naši preci; ali nestajemo i biološki i karakterom! Kažu da je i znak mercedesa pomalo ezoteričan. Ime je dobio automobil po kćeri poduzetnika Emila Jellineka (1853. – 1918.). Jellinekov otac Adolf Aron bio je rabin (sa češko mađarskog prostora), koji je djelovao u Leipzigu i Beču. Od 1872. Emil Jellinek radi u diplomaciji.
Gottlieb Daimler (1834. – 1900.) pionir je u automobilskoj industriji. Zajedno s Karlom Benzom (1844. – 1929.) usavršava benzinske motore, na sreću Arapa i angloameričkih naftnih kompanija. Mercedes je španjolsko ime što znači Milostiva (Marija), a Gottlieb je Bogoljub.
Bude li Trećega rata morat ćemo opet voziti šarca i tovara. Sjetimo se da je i Krist na četveronošcu ušao u Jeruzalem, i to mu nije smanjilo slavu. Valjalo bi pročitati Ezopovu priču o seoskom i gradskom mišu.
Ezop bio je šepavi rob.
