Hitler je bio lukavac i smatrao da je za Njemačku najbolje da igra ulogu suca
Stvaranje NDH je moment u kojem Ante Pavelić juri u Zagreb bojeći se (neopravdano) Mačeka, ili da netko od njegovih (Slavko Kvaternik) ne preuzme vlast, u kojem Mussolini strahuje da Nijemci ne podrže Pavelića u tolikoj mjeri da on odustane od obećanja danih Mussoliniju, te u kojem Pavelić spretno manevrira nudeći hrvatsku krunu vojvodi od Spoletta, rođaku kralja talijanskoga.
Time bi Italija mogla dominirati Hrvatskom i BiH, te širiti svoj utjecaj na JI Europe; u praksi su Talijani zaposjeli obalu, a Nijemci baratali žitom, ugljenom, željezom, drvom BiH i sjeverne Hrvatske.
U Dalmaciji su osim kamena Talijani još dobili i partizane, ustaše, četnike, piše u odličnoj knjizi dr. Davorina Rudolfa o totalitarizmima “Fašizam, komunizam i nacizam – Veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeće” (2024.).
Von Horstenau Hitleru: Hrvati vas obožavaju!
U poglavlju o stvaranju NDH piše da u Hitlerovim planovima za napad na Jugoslaviju i njezino slamanje nije bio plan o uspostavi NDH. Hitler je zamišljao da će sjeverni dio Hrvatske dati Mađarima, južni Talijanima.
Fikreta Jelić Butić (1934. – 1992., pisala o četničkom pokretu) navodi da je o izboru Pavelića odlučeno na sastanku u Zagrebu u prostorijama njemačkoga konzula Freundta (tu je bio Kvaternik, navodno i neki HSS-ovci). General Edmund Gleise von Horstenau (1882. – 1946.) je Hitleru kazao da ga u Hrvatskoj gotovo mistično poštuju, a mrze Mađare zbog ulaska u Međimurje i Srijem, a još više Talijane zbog okupacije jadranskih luka. Hitler je na to primijetio da ne postoje nikakvi sporazumi (talijansko-njemački), a da vrijedi kao neko pravilo da u svemu što je južnije od Drave prevladavaju talijanski interesi. Dodao je i to da ulazak Talijana u Dalmaciju ima i dobru stranu, jer se time stvara područje sukoba između Italije i ustaške Hrvatske, a Njemačka će uvijek pri tom moći igrati ulogu suca. Hitler je na Gleiseovu šaljivu primjedbu da se Hrvati (ustaše) hoće upravo proglasiti za Germane, odvratio da uistinu postoje rasne razlike između Hrvata i Srba i da u tome vidi jamstvo za trajnu rastavu tih… slavenskih plemena. (Hitler je doduše poznavao Mariju Oršić (Zagreb, 31. VIII. 1895. – nestala 11. III. 1945.), ali i Milana Stojadinovića (1888. – 1961.). Dok je prva čisto sjevernjački tip “liepe plavke”, bistri i prepredeni Milan je bio pravi balkanski “badža”. Taj bizarni kontrast je možda njemački kancelar prenio na sve Srbe i sve Hrvate op. T.T.). Hitler je i Paveliću kazao da nije imao namjeru uništiti Jugoslaviju prije 27. 3. 1941.
Stojadinovića su Englezi za vrijeme rata držali na otočiću Mauricijusu, za koji je isti kazao da na karti sliči kao tiskarskoj grješci, ili točkici izmeta od muhe. Toliko su bili oprezni da su ga stavili izvan svih kombinacija, kao Napoleona.
Kneza Pavla Karađorđevića su do 1952. držali u Keniji i Južnoafričkoj Uniji (JAU), koja se od 1960. naziva Južnoafrička Republika. A to su bili britanski prijatelji koji su se susretali i s kraljevskom obitelji.
Galeazzo Ciano (1903. – 1944.), talijanski ministar vanjskih poslova piše 24. 4. 1941. uoči sastanka s Pavelićem u Ljubljani: “U Italiji se razmahala žestoka propaganda za Dalmaciju…, za mnoge je postalo zanimanje da izigravaju Dalmatince.” Pripremili su dva rješenja, jedno za povijesnu Dalmaciju, drugo za područje od Rijeke do Kotora. Nada Kisić Kolanović (1949.) čak tvrdi da su Talijani bili skloni dati Dubrovnik Srbima. To nije logično, jer nešto je trebala dobiti i NDH, a Talijani su trebali nezavisnu Crnu Goru kao svog saveznika koji se lijepo nadovezuje na Albaniju i Kosovo.
Dvolični Nijemci
“U cijeloj ovoj stvari (kaže Ciano) Nijemci su dvolični. U Beču su nam dali slobodne ruke, ali do koje granice ide njihova iskrenost?”
Dana 25. travnja Ciano se sreće s Pavelićem, “okružuje ga čopor njegovih razbojnika. Izjavljuje da će ga naši zahtjevi dovesti dotle da će biti srušen. Stavlja protuprijedlog : Hrvatskoj ima ostati Dalmacija iz Londonskog ugovora s Trogirom, Splitom, Dubrovnikom i nekim otocima. Njegovi su pratitelji nepopustljivi. Pozivaju se na statistike i dokazuju da je u Dalmaciji samo kamenje talijansko. Naprotiv, Pavelić je sklon političkom ugovoru. Čak ne isključuje mogućnost personalne unije ili monarhije s nekim savojskim (vladajuća dinastija u Italiji) princom. Ja sam tražio nekoliko dana za razmišljanje…”
Dana 26. travnja 1941. “Mussolini je suglasan s Pavelićem, osim što se tiče Splita.” Mussolini smatra da je bolje imati politički utjecaj nego uzeti malo veći komad zemlje. (zapravo Talijan kao kralj Hrvatske i sjeverna Hrvatska otvorena talijanskom kapitalu, to njih zanima op. T.T.)
U talijanskoj okupacijskoj zoni Slovenije dali (za razliku od Nijemaca u ostatku Slovenije) su široku prosvjetnu, financijsku i administrativnu samoupravu, da privuku time i Hrvate sebi.
Dana 29. travnja Ciano zaključuje da hrvatsko pitanje sretno ide naprijed, ali u pogledu Splita su Pavelić i Hrvati nepopustljivi. Pavelić veli da bi morao odstupiti kad bi predao Split, i da bi time propali talijanofili u Hrvatskoj.
Mussolini je tvrd u pitanju Splita, Ciano se pita bi li se isplatilo izgubiti vlast u jednoj bogatoj i velikoj (? T.T.) zemlji samo da bismo spasili grad u kojemu su samo spomenici talijanski? Doduše prava starina su neosporna, su još jača prava živih.
Tako će i Europa ne bude li se rađala i radila postati zemlja za turiste iz SAD-a i Kine, naseljena Afrikancima i Azijcima.
