Andrè Pierre ne spominje Francuze u Dalmaciji kao okupatore
Andrè Pierre (o kojem nisam našao podatke) u uvodniku ističe kako ne postoji tako čudesna obala kao dalmatinska; kapriciozne krivulje obala, divlje planine, raskoš svjetlosti, azur neba, modrilo mora – očito je riječ o ljetnom dojmu gosp. profesora. Divi se djevičanskoj ljepoti Dalmacije u kojoj ništa ne šokira pogled (tada, tj. 1938.), ljudskih ruku tvorbe se skladno uklapaju u krajolik dodajući mu šarm i vrijednost.
U divnoj prirodi i gradićima na obali i otocima punim umjetničkoga blaga vidi vrijednost Dalmacije. Kao krunu Dalmacije vidi Dubrovnik citirajući obilato Luja Vojnovića (1864. – 1951.)
Lujo Vojnović, brat književnika Iva je pripadnik srbokatoličkoga pokreta, pravnik, povjesničar, diplomat. Živio u Zagrebu, gdje je i oženjen. Osim o povijesti Dubrovačke Republike napisao i “La Dalmatie, la Question de l`Adriatique” iz 1919. godine, što je trebalo pomoći novu jugotvorevinu u diplomatskom sukobu s Italijom. Lijepo se ističe Lujov opis Dubrovnika kao Grada Tvrđave, Grada Crkve (IHS na kućama, brojne crkve, samostani, kapelice), Grada Sklada (cjeline i kojoj se gotika, renesansa i barok nadopunjuju), iza čije stroge i ponekad uniformirane kulise (red) se zbiva politička drama borbe za opstanak, ali i trgovina i visoka kultura.
Preskačem povijesni pregled, ali ističem da je Andrè Pierre u poglavlju o Rimljanima u Dalmaciji odapeo otrovne strjelice prema potomcima rimske vučice, te je u rimsko ilirski rat uvukao talijansko slavenske (prvenstveno hrvatske) animozitete. Nije to samo utjecaj Vojnovića, tada su Rim i Pariz ljuti rivali.
Naravno da ističe vrijednost rimske kulture i tolike slavne Ilire i dalmatinske Romane u rimskoj povijesti, od Aurelijana i Proba do Konstantina i Dioklecijana. Autor smatra (ili glumi da smatra) Srbe i Hrvate od iskona jednim narodom koji ima dva imena, tu “mantru” su tada prodavali mnogi Hrvati, čak i državotvorni, bojeći se talijanskih posezanja za našom hrvatskom obalom, ali i iz straha i ulagivanja prema režimu.
Svi loši. Samo Francuzi dobri
Narativ o Rimu nastavlja autor s Venecijom; po meni Venecijanci su bili lokalpatrioti i nacionalno tolerantni ljudi trgovci; to nema nikakve veze s Benitom Mussolinijem!
Ima tu simpatičnosti kavanske dosjetke kada se u germanskim Francima gleda Francuze, a njihovo savezništvo nad Hrvatima promatra kao francusko-slavensko prijateljstvo. Slično radi autor kada ističe francusko podrijetlo gospodara istočnoga Jadrana i pobjednika nad Venecijom mađarskoga kralja Ludovika Anžuvinskoga (Anjou).
Bajkovito je kada Andrè Pierre piše da se na Balkan spustila otomanska (turska) noć. Ipak je to impozantno carstvo sa sposobnim vladarima, graditeljstvom, vjerskom tolerancijom, složenom vanjskom politikom, čvrstim unutarnjim uređenjem, brodogradnjom… Paušalne tvrdnje odraz su francuske prepotencije i površnosti, ili pak narativa (prije svega srpskoga) o balkanskom mraku?
Jasno, Otomanski imperij XIX. stoljeća je bio zaostao u odnosu na Europu, ali čak i tada Istanbul je bio napredan grad europskoga duha.
Netočna je i tendenciozna autorova procjena da je žalosna Dalmacija u XVI. i XVII. stoljeću u letargiji, te da se budi tek za Napoleona. Ne piše za francuske okupacije. Tih nekoliko Napoleonovih godina gotovo da zauzima pretežni dio teksta od 6 stranica o povijesti Dalmacije. Uopće cijeli “ton” Andrè Pierrea (slavo ili jugosrpski), odabir znamenitih osoba koje spominje (Medo Orsat Pucić, Nikola Tommaseo, Ljudevit Gaj, cijeli niz Dubrovčana) upućuje na Luja Vojnovića kao predominantni izvor informacija, inspiratora, točnije konspiratora, jer i to je mačak Lujo bio.
(Svršetak)
