Samo je duh kršćanstva pomogao da Europa ne potone, iako je taj duh odavno od mnogih prezren
Šutnja, šutnja, šutnja! Sloboda govora, misli, pozivanja na pravdu, to se redovito puku oduzima, toga nikad nije bilo i ne će biti. Tu i tamo malo među narodom zaiskri, ali radi vlastitog mira i nemogućnosti da se išta promijeni, i hrabri odustanu. Ostanu samo najhrabriji, a oni su rjeđi nego bijele vrane. Nametnuli se oni koji su nas pohvatali u mreže iz kojih ne možemo pobjeći. Kažu da smo mi nesposobni brinuti se o sebi, pa oni moraju o nama brinuti, nama vladati, mi samo vući plug i stenjati. Tisućljećima grade tamnice, kuju „brave i ključeve“, stavljaju nam lance i lokote da ne pobjegnemo. Nekad jadni poludimo, pobjesnimo, ali stanu oni i tome na kraj. Uvjerili su nas da smo tupi i glupi. Daju nam malo kruha, malo ruha, puno igara, podmeću puno zala, ušpricaju u nas puno otrova. Omame nas. Na neki način sveli su nas na rulju, što u nekom smislu i jesmo. Poneko se iz te močvare iskrade, uzleti, preskoči zid, zasvijetli, ali takvi predstavljaju opasnost i treba ih eliminirati. Tako sve ostaje na istom, bez obzira što vrijeme samo po sebi donosi promjene. Zemlja ima svoj evolucijski put, ako ga mi ne prekinemo, ne uništimo sebe i planet Zemlju što je vrlo izgledno, ona ima alternativu.
Čovjeka svode na nakazu
Malo razmotrimo gdje smo na početku trećeg tisućljeća. Uz sve što je trenutno prijetnja našem opstanku, od ratova, moguće gladi, nedostatka pitke vode, skupe energije, nezaposlenosti, i gomilu uočljivih strahota koje nas zaskoče iza svakoga ugla, eto, čekali smo OI u Parizu. Pa kako to ne bi bilo zanimljivo, zabavno i ugodno gledati? Pripreme oko organiziranja trajale su godinama, najave o nečem spektakularnom držale nas u napetosti. Športaši se dugo pripremali, svih nas zahvatila groznica iščekivanja. I onda svečano otvaranje u Parizu, 26. srpnja 2024. To su službeno 33. OI. Sjela i ja pred televizor, pripremila fini čaj i grickalice. Francuzi su narod iznimno nadaren, imaju prebogatu kulturnu baštinu, imaju puno kvaliteta, hrabri su, dovitljivi, nadareni. Ajme, što to gledam? Što to čine? Tko su oni koji svode čovjeka na nakazu? Idu još dalje, zar je moguće da se izruguju s Isusom? Kakva sablazan? Uh, stresem se, tko je s toliko bijesa i mržnje domislio i izrežirao tu demonsku predstavu? Tko su oni koji su pristali biti izrugivači Isusa i svega što On predstavlja? Tko ima toliko moći, hrabrosti i drskosti da popljuje Onoga na čijim se vizijama i načelima etike, razvijala Europa, izgradila jedna od najmoćnijih, najupečatljivijih i najljudskijih civilizacija u povijesti? Samo je duh kršćanstva pomogao da Europa ne potone, iako je taj duh odavno od mnogih prezren. A u Francuskoj najljepše i najraskošnije bazilike, crkve, svetišta. Gospino ukazanje u Lurdu. Koliko im je milosti darovano! Sve što je iza toga uslijedilo, osim nekoliko točaka u tom programu, još više me sablaznilo, čak prestrašilo, jer nosi u sebi prijetnju i poruku koja je vrlo opasna, zastrašujuća. I hrana koja se priprema za sportaše, koja je neadekvatna i nedostatna, upućuje na nešto što bi u skoroj budućnosti moglo prisilno biti nametnuto svijetu.
Do sada neviđene mjere sigurnosti; vojska, policija, ljudstvo i tehnologija, obučeni psi tragači, a niz podmetnutih požara uoči otvaranja, zbrka sa željezničkim prijevozom, incident za incidentom. A tek je početak. Gdje je ta naglašavana sigurnost i red? Sigurno mnogi sebi postavljaju brojna pitanja, što je pošlo po zlu, pa sam i ja sebi postavila to pitanje, kakva je to pošast ovladala svijetom? Ne smijem dalje o tomu ništa govoriti. „Uzimam“ iglu i provlačim konac kroz ušice, moram tvrdo „zašiti“ usta.
Raj za elite
U zadnje vrijeme zaredali na televiziji dokumentarni filmovi o životu bogataša na raznim izabranim odredištima. Tvrde da „elite“ žive u raju. Kad ne bih znala da je to istinit prikaz, pomislila bih da je to nečija bolesna mašta, da je to izmislio netko neuračunljiv. Stvarno, priroda predivna, arhitektura vrhunska, okoliš očuvan, slugu koji ih dvore koliko požele, sve im želje ispunjavaju, zapravo hirove. Otkud takvima novac dotječe, ni o tome ne smijem zucnuti. Mnogi sanjaju o takvom životu, ili da im je barem doći to vidjeti. Ja takvih želja nemam. Da mi to nude, odbila bih glatko, smatrala bih grijehom nositi na sebe dijamante koji vrijede basnoslovno. Cipele koje koštaju više nego jedna radnica u pekari ili trgovini dobije za cio radni vijek. Vladati se izvan razuma. Pokušavam tu bezočnost, besramnost, nastranosti, to svojevrsno „ludilo“ nekako razumjeti. Te tobožnje „elite“, (čast iznimkama kojih uvijek ima), dođu mi kao paraziti ili krpelji koji nam sišu krv. Na TV ekranima, na portalima, u časopisima, razvaganili se, ni Bog im nije do pete… Opet uzimam iglu i provlačim konac kroz ušice. Opet moram zašiti usta, da sakrijem misli, ne izgovorim što bih po pravdi Božjoj morala izgovoriti. Kažem sebi, ne smijem biti ni smjela, ni grlata, bolje mi je biti kokoš i kokodakati bedastoće, nego iznijeti vlastita promišljanja i stavove po tom pitanju. Mogu govoriti kojekakve budalaštine, to prolazi, ne sankcionira se. Ovo je samo trun pijeska u moru besmisla i glupiranja, nelogičnosti i besmisla. Naše stvarne probleme i nevolje, čak ne smijem ni spomenuti.
Sotonsko, demonsko, fantomsko
Kad su u pitanju ratovi, prošli i sadašnji, kakva su oni oštećenja učinili na ljudskoj populaciji, na našoj genskoj strukturi, nemjerljivo je. Nitko ne može izgraditi što oni poruše, vratiti u život one koje usmrte, zacijeliti rane osakaćenima, zarobljenima, silovanima… Nema nikakva pokrića ni opravdanja za to ludilo od kojega svijet ne odustaje. To je nešto sotonsko, demonsko, fantomsko. Tu padaju sve ljudske vrijednosti, svi se ljudski temelji urušavaju. Osim toga to izaziva frustracije, zagađuje našu dušu, srce, um. I opet moram šutjeti.
E sad, mogu li o ičem govoriti? Mogu. O nama običnom puku, masama, rulji, koliko smo postali slabi, slijepi, gluhi i glupi. Svaki dan imamo o tome bezbroj svjedočanstava. Lopovštine, kriminala, drogiranja, nemorala svake vrste, toliko je u nama da je to ne samo stravično, jezivo i izopačeno, nego nepopravljivo. Mi smo sebe iznevjerili i Boga koji nas je stvorio. Nered u obitelji, zlostavljanja, ubojstva, zločini od kojih čovjek brine. Prometne nesreće. Evo danas vijest da je preminula sedamnaestogodišnja djevojka koja je s još četvero vršnjaka bila u vozilu koje je vozio sedamnaestogodišnjak, s 1,1 promila alkohola u krvi. Svi bili pod utjecajem alkohola i više vrsta opojnih droga. Dakle raspamećeni. Sutradan, opet mladić pijan autom udario u stablo, jedan mrtav troje ranjenih, pa opet i opet droga, alkohol… Ovo je tek nekoliko sablažnjivih primjera, a bezbroj sličnih je svaki dan. Pa vučni kamioni koji krstare cestama po Hrvatskoj i uzimaju novac od nesretnih, naivnih ljudi kojima se vozilo pokvarilo na putu. Brzi, vješti, nađu se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Kako? Zar ne postoje kamere koje prate promet na cestama? Zar ne postoji prometna policija? Pa dijete od šest godina koje je umrlo poslije vađenja krajnika. Pa lupeži iz Rumunjske, iz Italije, pa pedofili po plažama, pa noćni klubovi gdje se daje droga i siluju djevojke, pa otimanje djece, nigdje više nitko nije siguran. I opet nastupa moja šutnja, iako sam rekla da mogu malo udarati po nama, po običnom puku gdje i ja spadam, po kojemu stalno udaraju krupa, metci, vatra i osobito Vlast. Neka se zna, i među nama je nezamislivih bestidnosti, mržnje, zavisti, zločina. Alkoholizam je zahvatio sve dobne razine, od djece do starijih. Kakvih sve ima gadarija i smijurija, gluposti i bedastoća, baš jesmo rulja. O tome nema smisla govoriti, i to je nepopravljivo.
Žrtve globalizacije bez Boga
Postoje li uopće odgojne mjere? Kućni odgoj koji je nužan? Općenito kakvo je danas obrazovanje? Što se mladima servira? Kako će se vladati kad vide dokle ide nepravda i protekcionizam, gospodarski kriminal …? A kultura i kulturne ustanove, odnosno ne-kultura! A politika! Ne mogu više podnijeti na televiziji istupe ministra Marina Piletića, koliko puta ga prikazuju kako umilno tepa da nama umirovljenicima Vlada diže mirovine za 7 %, a sebi dižu skoro duplo. Udarala bih glavom o zid. Baš nam pokazuju da su nas smjestili na dno dna, da gaze po nama. Nemam ja ništa protiv toga da oni na vrhu vlasti imaju veće plaće barem za 50 %, uz silne povlastice i život kakav nisu ni sanjali, neka uzmu od naše jadne crkavice kad su već nezasitno pohlepni, ali baš nas uniziti do krajnje granice poniženja, čovjeku se smuči život, zažali što se rodio. Počne sebe prezirati i smatrati viškom na svijetu. Cijeli je spektar stvari o kojima bih morala nešto reći, to bi onda bila knjiga.
Sad bih pitala sebe, kako išta može učiniti netko malen iz pozicije običnog čovjeka? Ako ima malo osjećaja za mjeru, malo duha, malo sluha, malo pameti, malo ljudskosti, mari za neke univerzalne vrednote, malo vjere u Božju milost, može barem raditi na sebi. Ne konzumirati sve gluposti koju su nam dostupne i na koje nas prisiljavaju da ih prihvatimo, malo staviti u pogon svoj mozak. Ne dati se oblikovati po ničijim kalupima nego po Božjim. Netko kaže, ako nas Bog doista voli, morao bi konačno intervenirati. Ali mi smo se vlastitom voljom i bahatošću doveli u propast, a Bog, poštujući našu nehajnost za dušu i tijelo, po svemu sudeći, prihvaća našu odluku. „Sami pali, sami se ubili“.
