“Ikona” ljevice, Nadežda Čačinovič, divi se Ratku Mladiću, a prezire Mirka Norca
S velikim sam nestrpljenjem očekivao prvu epizodu serije Gordana Malića PARTIJA. I s kritikom na uvod i početak to gledao. “Zašto je TITO to radio? Zbog osvete? Svi se pitaju”. Pritom “sami sebi skaču u usta”. Pričom o “organiziranoj osveti”. A osveta je uvijek spontana i stihijska. Ipak, oni govore o “organiziranoj osveti”. Bez dovođenja Titova identiteta u pitanje. Što stvara fenomen “stranac se došao svetiti ustašama”. Pod pretpostavkom da TITO nije bio Josip Broz. Dakle, samo dovođenje Titova identiteta u pitanje, daje odgovor na pitanje zašto, te usmjerava tu raspravu, u sasvim drugom smjeru, na pitanje: genocid nad Hrvatima? Sječa hrvatske mladosti hrvatske inteligencije? Zatiranje hrvatskog identiteta? Što se ne poklapa s terminom i pojavom osveta.
Važno je utvrditi Titin identitet
Pored toliko iznesenih sumnji u Titov identitet, u javnosti, nitko od sudionika te rasprave ne dovodi u pitanje Titov identitet. A Marko Grčić kaže da su Hrvati tada bili žrtve dviju organizaciju Al-qaede. Jedne na čelu s Antom Pavelićem, druge na čelu sa Titom. A Draža Mihailović i Momčilo Đuić? Dakle, u tom svemu, detalji su važni, najvažniji. Od tada pa do danas. U tom slijedu i kontekstu, izdvajam Zid boli u Zagrebu, divljenjem Nadežde Čačinovič Ratkom Mladićem i preziranjem Mirka Norca, skup majki u Zagrebu 1990. koje od JNA traže da im JNA otpusti sinove, slučajem obitelj Zec i klanjem časne sestre u Kaknju 1992.
Uništeni Zid boli
Zid boli je uklonjen sa svog mjesta i prebačen na groblje (Mirogoj). A na prometnom mjestu je spomenik od kufera. I čini mi se da je “umjetnik” Zlatko Kopljar napravio spomenik od “cigli iz Jasenovca”, ne znam, gdje ono. A tko je uklonio Zid boli? Pa oni koji nemaju (nisu imali) nikoga u Zidu boli. Ne samo što nemaju (nisu imali), nego su saveznici ubojica koji su ubijali one iz Zida boli. Dakle, “hrvatska genocidnost” na prolaznom mjestu, Zid boli – na groblju.
Sigurno je Nadežda Čačinovič (koja se divi Ratku Mladiću, a prezire Mirka Norca) ikona “ljevice”. Pogotovo mladih “ljevičarki”. Što se tiče skupa Majki u Zagrebu 1990. koje od JNA traže da im JNA otpusti sinove iz JNA, znamo koje zagrebačke “dame” nisu bile u tom skupu. A ne biti tada u tom skupu, značilo je, biti saveznik Veljka Kadijevića. Da stvar bude tragičnija, te zagrebačke “dame ” koje nisu bile u tom skupu, danas vladaju Hrvatskom.
Na kraju, usporedimo odnos “hrvatskih elita” i medija prema klanju časne sestre u Kaknju 1992. i odnos prema zločinu nad Aleksandrom Zec (koju je ubila UDBA i servirala Agitpropu). Znamo da se od slučaja obitelji Zec izvode igrane kazališne predstave-drame koje se izvode i izvan Hrvatske. Znamo da je napisana knjiga o Aleksandri Zec, da se održavaju političke komemoracije Aleksandri Zec u Zagrebu, s naglašavanjem na “kolektivnu memoriju”. I znamo da se traži naziv jedne ulice u Zagrebu po imenu Aleksandre Zec. A klanje časne sestre u Kaknju 1992.? Ništa. Zahvaljujući onima koji su uklonili Zid boli i onima kojima je Nadežda Čačinovič ikona i uzor.
Ubojstvo Andrije Konca
Isto tako kažu da su ubijani protivnici režima. A pjevač Andrija Konc? Upravo ubojstvo Andrije Konca (Sombor, 19. XI. 1919. – okolica Bjelovara, ?, 1945.) otkriva pozadinu “organizirane osvete” – zatiranje hrvatskog identiteta. A za one koji ne znaju, Andrija Konc (na slici) bio je hrvatski operetni pjevač i šansonjer, najpopularniji pjevač četrdesetih godina XX. stoljeća. Njegova tenorska karijera prekinuta je 1945. godine kada su ga ubili bešćutni jugoslavenski komunisti.
