Za sve to što se s dječakom događa krivi su njegovi roditelji. Cijelu tu obitelj bi trebalo „liječiti“ i sanirati postojeće stanje
Jedan desetogodišnji dječak, učenik četvrtog razreda jedne zagrebačke osnovne škole, zadnjih dana puni medije, svojim neprimjerenim ponašanjem, zbog čega trpe ostali učenici u razredu i školi. Trenutno pohađa treću školu. Bio je i u nekoliko vrtića. Prema pisanju medija njegovi imućni roditelji, s mnogobrojnim vezama i poznanstvima, ne prihvaćaju činjenicu da je njihovo dijete problematično. Oni uvijek i svugdje svaljuju krivicu na drugu djecu. Ne prihvaćaju nikakvu pomoć stručnih službi i ne surađuju, na uklanjanju problema.
Iz jedne škole sva su se djeca ispisala iz njegovog razreda i otišla u druge škole. Na kraju je i taj dječak premješten u drugu školu, navodno prema mjestu stanovanja. U novoj sredini, nastavio je po starom. Maltretira drugu djecu, na razne načine, psuje, govori ružne riječi i simulira seksualne pokrete. Roditelji druge djece i škole su se pobunili. Nisu svoju djecu puštali na nastavu nekoliko dana. U slučaj su se uključile stručne službe grada, ministarstvo i pravobraniteljica za djecu. Izmišljali su „toplu vodu“, razbacivali se Protokolima i Projektima. Puste priče. Resorni ministar se javno osramotio i pokazao da je nedorastao situaciji. Prosvjed roditelja učenika nazvao je balvan-revolucijom. Na kraju su se svi ipak nešto dogovorili i djeca su krenula u školu.
Toga svega ne bi bilo da je svaki činitelj uključen u slučaj od samoga početka obavio svoj dio posla. Tom dječaku je trebalo pomoći u njegovoj prilagodbi kolektivu. Trebalo je korigirati njegovo ponašanje. Pratiti ga i usmjeravati. Zato postoje stručne službe škole. Međutim, ne možeš pomoći onome tko pomoć odbija. Roditelji tog dječaka navodno svaku pomoć svom djetetu odbijaju. Oni smatraju kako je s njihovim djetetom sve u redu. Smatraju da je on žrtva druge djece. Očito s tim roditeljima nije puno toga u redu. Njima je potrebna pomoć. Nije dovoljno biti imućan da bi radio što god ti se prohtije, s kim ti se prohtije. Ovaj dječak je ugrožen od vlastitih roditelja. Kad su roditelji nesposobni dobro odgajati djecu, ona im se izuzmu i stave tamo gdje je za njih bolje. Zašto se to u ovom slučaju nije napravilo? Tko i zašto štiti neodgovorne i nesposobne roditelje? Taj dječak već godinama vrišti. Traži razumijevanje i pomoć. Njegovo ponašanje govori da on nije dobro. Svi odgovorni činitelji u društvu su u ovom slučaju zakazali.
No, nikada nije kasno. Nikada se ne smije odustati ni od jednog djeteta. Čini mi se da su ovdje problem roditelji prozivanog dječaka. Te ljude bi trebalo prizvati pameti, za dobrobit njihova djeteta. Baš me zanima tko su ti ljudi. Što su? Gdje rade i čime se bave? Očito nisu obični smrtnici. Zadnji je čas da se te ljude urazumi kako bi postali svjesni kakvo dijete su odgojili. Taj dječak se nije takvim rodio, kakav je sada. U obrazovnom smislu dječak nema nikakvih problema. Aktivno sudjeluje u nastavi i postiže evidentne uspjehe. To dijete nije nimalo krivo za svoje ponašanje. Oblikovali su ga roditelji i svugdje prisutno odbacivanje.
Svako ljudsko biće želi od drugih biti prihvaćeno. Kad to ne bude tako, javlja se revolt, otpor i devijacija. Puno toga lošeg i neprihvatljivog se u kratkom životu, ovom dječaku dogodilo. On nema prijatelja. S njim se nitko ne igra. S njim se nitko ne druži. On je sam, tužan i odbačen. Materijalne stvari, kojima je okružen, to ne mogu kompenzirati.
Po meni za sve to što se s dječakom događa krivi su njegovi roditelji. Tu je priči kraj, odnosno početak. Cijelu tu obitelj bi trebalo „liječiti“ i sanirati postojeće stanje.
