Kao učitelj službovao u Krndiji, Dragotinu, Samoboru, Prelošćici, Osijeku i Dragočaju
Prvo pronađimo tko je Stjepan Kranjčević: KRANJČEVIĆ, Stjepan, publicist i prevoditelj (Petrinja, 18. IV. 1887. – Zagreb, 5. VIII. 1966.). Učiteljsku školu završio u Osijeku 1906. te do 1914. službovao u Krndiji, Dragotinu, Samoboru, Prelošćici, Osijeku i Dragočaju. Dospjevši 1915. u rusko zarobljeništvo, u Moskvi je završio tečaj te radio kao knjižničar. Nakon povratka učiteljevao u BiH 1920.-22.; otpušten zbog širenja revolucionarnih ideja, radio potom u dobrotvornim ustanovama u Zagrebu, kao školski nadzornik u Zemunu 1926.-28., učitelj u Karlovcu do 1931, Zagrebu do 1941. i Visokom 1941. Kratko zatočen, umirovljen 1942. Od 1906. bio je član GO HPSS-a, koje je politički i socijalni program tumačio člancima o gospodarskim i povijesno-političkim temama, hrvatskom seljačkom pokretu te braći Radić u periodicima Prosvjeta (1912.), Slobodni dom (1921.), Seljačka misao (1925.; urednik), Narodni val (1929., 1938.), Hrvatsko selo (1934.-35.), Jutarnji list (1936., 1940.), Seljački dom (1936.), Slobodna misao (Toronto, 1936., 1938.-39.), Pregled (1937.), Izraz (1939.-40.), Napredak (Sydney, 1939.) i Samoborac (1940.) te u vlastitim knjižicama Hrvatski seljački pokret (Zagreb 1937) i Ante Radić, njegov život, rad i misli (Zagreb, 1940.). Od 1937. dopisni, od 1946. pravi član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora. Izložio ciljeve i zadaće Hrvatske učiteljske kulturno-pripomoćne zadruge »Ivan Filipović« u predgovoru programske brošure Učiteljstvo i narod (Zagreb, 1937.). Potpredsjednik Jugoslavenskoga učiteljskoga udruženja za Savsku banovinu do raspuštanja 1940., potom s I. Tomašićem na čelu Saveza hrvatskih učiteljskih društava, iz kojega je zbog neslaganja s Tomašićem ubrzo istupio.
Pisao o staleškim pitanjima učitelja i njihovu položaju u društvu, pučkom prosvjećivanju, o javnim knjižnicama, književnosti za djecu i mladež, književnim prilikama u zemlji te prikaze djela hrvatskih i ruskih književnika u periodicima Dom (1908.; Slobodni dom, 1921., 1924.), Narodna obrana (1908.-12.), Banovac (1911.), Učiteljska zora (1914.), Božićnica (kalendar, 1921.-24., 1931.-32., 1936.), Hrvatski list (1921.), Hrvatski radiša (1921.; uređivao prilog Mladi radiša, 1924.-26.), Narodna zaštita (1922.), Hrvat (1923., 1925.-26.), Kalendar Hrvatskog radiše (1924.; Kalendar Hrvatskoga radiše i Napretka, 1926.), Novo svijetlo (1925.-27), Obzor (1925., 1931.), Uzgajatelj (1925.), Novi čovjek (1927.-29.), Narodni val (1929., 1937.), Književnik (1931.-33., 1936.-39)., Slobodna tribuna (1931.), Dom i škola (1932.-36.), Evolucija (1932.-33.), 15 dana (1933.-34.), Napredak (1936., 1940.), Učitelj (1936.-37.), Hrvatski učiteljski dom (1937.-39.), Nova riječ (1937.), Smilje (1937., 1939.-41.), Gospodarska sloga (1938.) i Ženski svijet (1939.). Izdao poučne knjižice Kemija u gospodarstvu i Novo gospodarstvo (Zagreb, 1930.) te prema N. A. Rubakinu sastavio priručnik za knjižničare i prosvjetne radnike Zabavna knjiga kao sredstvo samoobrazovanja (Zagreb, 1925.).
Prevodio s njemačkoga te navlastito s ruskoga, među ostalim djela Što nam je dakle činiti? (1929.), Ana Karenjina (1946.), Ratne pripovijesti (1948.), Rat i mir (1949.) i Kozaci. Kavkaske pripovijetke. Sevastopoljske pripovijetke (1961, suprevoditelj) L. N. Tolstoja, tiskana u Zagrebu, Moj život (Zagreb, 1932.), Jegor Bulyčov i drugi (Zagreb, 1934.) i Uspomene iz mog života (Zagreb 1934) M. Gorkoga, Zlatno telešce (Zagreb, 1934.) i Dvanaest stolica (Titograd – Novi Sad, 1964.) I. Iljfa i J. Petrova, Začarani putnik i druge pripovijesti N. S. Ljeskova (Zagreb, 1946.) te knjige Novi ruski humor (Zagreb, 1934.) i Eseji o Puškinu i Ljermontovu (Zagreb, 1950., suprevoditelj). Potpisivao se šiframa ks., Ks., sk. i inicijalima
Pristaša Seljačke stranke
Pogledajmo što kaže o Stjepanu Kranjčeviću Antun Radić u članku “Kakav je učitelj pristaša seljačke stranke”, “Dom”, 1909., br. 35
Razgovor sa jednim mladim hrvatskim učiteljem. “Pa kako ste ono rekli, da si sami kuhate? – upitam ga kao da nisam pravo razumio što mi je pripovijedao.
– Da, sam. Znate da nisam oženjen, jer još nisam stalno ni namješten, a nisam znao hoću li dobiti i ovo mjesto. Da je bolje mjesto, sigurno ne bih ni toga dobio bio. Ali za ovo se nije nitko otimao.
– Pa kako Vi to kuhate? Dospijete li? Ta imate posla i u školi.
– Lijepo. Jedna žena donese mi litar mlijeka, pa to nalijem u rajnlu (valjda rajngla, šira i plića posuda, op., T.T.), skuham…
– Na čem skuhate, valjda na špiritu?
– A zašto bih ja kupovao špirit, kad imam dosta drva?
– Da, ali treba drva ispiliti, nacijepati, u oganj naložiti. Tko Vam to pripravi?
– Ja sam srežem lijepo i nacijepam drva za osam dana, a sam i naložim. Skuham tu litru mlijeka, nalijem polovicu na tanjur, a drugu ostavim za objed, ili za večeru, ako za objed spržim kajganu, ili kako drugdje kažu pražetinu ili cvrtje.
– I nikad nešto drugo: meso ili što drugo kuhano?
– Nikad. Samo koji put uzmem ujutro mjesto mlijeka slanine.
– A tko Vam posprema stan? – upita ga moja supruga.
– Sam. Ionako mi je uređena samo jedna soba. To pometem, obrišem prah.
– A u drugoj sobi nemate ništa?
– Ne, posve je prazna, kao i kuhinja u kojoj ima dvije rajnle i tri tanjura… Ali bila je i ova soba i kuhinja puna kada sam hranio bube, ili kako kažu negdje svilce. (dudove, op., T.T.)
– Svilce ste hranili? Koliko ste dobili?
– Dobio sam 58 forinti. Ali sam se i namučio. No sad sam već zaboravio na svu muku. Bio sam baš oslabio, i sva sreća da sam se na vojnim vježbama oporavio.
– Na vojničkim vježbama ste se oporavili?
– Pa da. Ne samo druga i bolja hrana, nego sam se mogao naspavati. Dok sam bube hranio ustajao sam u tri sata i prvi put hranio bube. Onda sam ih hranio u šest sati, onda o podne, pa u tri, šest i devet popodne, i to bi trajalo sve do pol noći, a onda ustati opet u tri. Bilo mi je već dodijalo. No već onda kada sam primio novce, sve sam to zaboravio. Lijepe su bile čahure: kao suho zlato. Bilo ih je šest košara, puna kola. Sve ih je gledalo. Moje su bile najljepše…!
– I još je malo govorio taj mladi učitelj, a ja sam zašutio. I mislio. Htio bih i našim čitateljima reći što sam mislio, ali što hasni (koristi) govorit…, kada je naš javni život, tj. mišljenje sve naše gospode, a dobrano već i mišljenje naroda – pokvareno, te baš ova pokvarenost vlada. Htio sam reći: “Takvih nam ljudi treba!”, a bojim se da se sav svijet ne naruga i meni i tomu učitelju: Taj učitelj je luda. Zašto nije frankovac (član HSP-a Josipa Franka), pa bi dobio mjesto gdje je škola kao gospodski dvorac i gdje živi kao gospodi
– A da rečem da je taj mladi učitelj ne samo pristaša seljačke stranke, nego da je od onih 58 forinti, što je poslije tolike muke dobio za svoje bube, odmah poslao 50 forinti za 5 dionica seljačke tiskare…
Da, da još to rečem, morao bih dodati, pa i dodajem: da se danas ovakav čovjek može naći samo u seljačkoj stranci, tj. među nama mučenicima.”
Radić nastavlja misao da HSS sadrži novi duh i shvaćanje života, te se ne će služiti gospodskim riječima da zauzmu unosna mjesta, nego će svojim radom i žrtvom domovini koristiti.
“Onaj se mladi učitelj zove Stjepan Kranjčević, a učiteljuje u Dragotinu u dolnjoj Hrvatskoj nedaleko Đakova. Dao mu Bog snage da na započetom putu uztraje”!
