Kad u proljeće u Ljubitovici kadulja cvjeta, jedna od najaromatičnijih biljki, cio kraj zamiriši kao da ste u Raju…
U nas u Dalmaciji prvi bademi zabijelili krošnje. Poput anđeoskih priviđenja su. Negdje su procvali, negdje se pupoljci zaokružili, nabubrili, uskoro će se lati otvoriti. U zimskom krajoliku to su uistinu lijepi prizori, tim više što su to prvi glasnici proljeća. Svake godine pažljivo motrim kad će krenuti njihova cvatnja. Ove godine zaista su poranili. Sve nekako rani. Što nam priroda time poručuje? Da budemo spremni na promjene koje su u prirodi očite. Priroda nije statična. Ona je hiperaktivna. U nas u Hrvatskoj vapimo za promjenama, za malo cvata pravde, za zdravije društvo, ali mi smo zemlja u kojoj to nije izvodivo. Zasad jedine znakove nade i radosti nalazimo u športu. Športska smo nacija. Imamo u sebi izniman gen koji se aktivira kroz mnoge mladiće i djevojke te u športskim granama poluče vrhunske rezultate. U nogometu, rukometu, vaterpolu, gimnastici, skijanju, borilačkim vještinama… Još da se više pažnje posveti košarci u kojoj smo nekad briljirali, sad smo tu pali, treba više ulaganja, primjerice u Splitu, i općenito Dalmaciji koja je gnijezdo nadarenih ljudi. I u znanosti, i kulturi smo iznimni, ali to se u nas ne računa. Uvozi se strana nekultura, podvaljuje nam se, naša obezvređuje ako nije na tragu nekih ultra-liberalnih modernih kretanja koja vode u bolestan odnos prema svijetu i životu. O tome nekom drugom zgodom. Naši slijepci na čelu vrhuške, bilo s desna bilo s lijeva, nemaju sluha za vrijednosti koje su u našem narodu vrlo izražene, banaliziraju ih.
Rukometaši – letači
Pratim ovih dana naše rukometaše u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Zovem ih – letači. Doista, gledati ih, nije samo užitak, treba biti svjestan silnog truda i napora koji od djetinjstva ulažu da bi postali takvi. To su duge godine treniranja uz svesrdnu pomoć obitelji, rada s trenerima, puno prolivenog znoja. Padova, razočaranja, teških ozljeda. Kad se u igri sudare s protivnicima na terenu, kao da se sudare dva tornada. Njihove ozlijede i padovi zastrašujući su, od toga bi normalan čovjek postao invalid. Doslovno moraju očeličiti da bi to podnijeli. Njima je ponajprije psiha spremna na to, oni imaju u glavi tu čudesnu spremnost da se nose s ozljedama i s protivnicima. Kad su u pitanju velika natjecanja, ulozi su veliki, ne samo u financijskom smislu, nego u tome što svaki profesionalni športaš dobiva priliku života, što dobiju samo oni najbolji. Najuporniji, najvještiji, najsmjeliji. I uglavnom svi su športaši sjajni predstavnici svoje nacije. Ponos nacije. Našim je športašima hrvatski stijeg i hrvatska himna iznad svega. Oni su najgorljiviji domoljubi, pronose nam ime diljem svijeta.
Kad su naši rukometaši neki dan igrali sa Slovencima, nemam osobno ništa protiv Slovenaca, ali baš se ta ekipa s toliko bijesa i frustracija ustremila na naše igrače. Bijes je snažan stimulans, pokretač, ima veliku snagu, vrlo negativan naboj. Osveta što su naši igrači bolji, zavist, i sve zloćudno što iz bijesa može proizići pokazalo se u toj utakmici. A naši heroji u lijepim opravama, u onim crveno – bijelim kockicama, nisu se dali nadigrati. Publika je bila sjajna, i u dvorani i pred dalekovidnicama. Nisam mogla to gledati, posebice iz početka kad smo startali i gubili, izlazila sam na balkon, molila sve nebesnike i duše naših predaka neka se mole za naše igrače. Vratila bih se u kuću, stišala sam posve ton dok nisam vidjela na ekranu da je rezultat za nas povoljan, onda ton uključila. Skoro me srce izdalo. Utakmica s mađarskom rukometnom ekipom, pretpostavljalo se da će biti iznimno teška. Mađari su pripremljeni, udaraju nemilice, na terenu su vrlo grubi. Opet neizvjesnost, posebno nekoliko minuta pred sam kraj utakmice. A onda se dogodilo istinsko čudo, jer ne vidim da bi se drugačije dogodio taj obrat, da u nekoliko minuta Mađari ne ubace loptu u mrežu, a hrvatska je izabrana vrsta doslovno igrala nadrealno. Svatko tko je pratio utakmicu, mislim da je gubio i onaj tračak nade, ali eto nam primjera da se nada ne smije gubiti, čuda se uvijek događaju.
Ljubitovica
Upitala bih vas cijenjeni čitatelji, znate li gdje je Ljubitovica (na slici)? To vam je selo u općini Seget u Splitsko-dalmatinskoj županiji, u trogirskom zaleđu. Tu vam ni vuk ni poskok ne bi opstali. To je kamen na kamenu, tu bure deru nemilice, svaku biljku skrše na 400 do 450 metara nadmorske visine. Tu opstaju jedino drvenaste, na vjetar i sušu otporne biljke, kadulja i vrijesak te neke trave. Kad u proljeće kadulja cvjeta, jedna od najaromatičnijih biljki, cio kraj zamiriši kao da ste u Raju, tu pčelari dovoze pčele na ispašu. Med je taj iznimno ljekovit. Imaju mještani koju ogradicu ograđenu suhozidom, u zadnje vrijeme dovezu kamionima zemlju pa naspu da imaju vrt. To vam je mjesto poznato po uzgoju češnjaka, onoga pravoga, koji raste u lugu koji se baci u zemlju, i gnoji se ovčjim gnojem, jer tu jedva koja ovca i koza mogu naći što za popasti i obrstiti. Kad prolazite kroz splitski Pazar, ljudi i žene nose o ramenu i u rukama spletene rešte češnjaka, i svi viču, – kupite luk iz Ljubitovice, pravi je, naški, žestoki. Naravno da nije kod svih pravi ni naški, ali eto to vam je bilo moguće tu uzgojiti, i zahvaljujući češnjaku mnoge su obitelji tu preživjele. Uglavnom selo je u izumiranju. Micali se ljudi iz tog neljubaznog, surovog okruženja, školovali se, rade posvuda.
U toj Ljubitovici za koju možemo reći da je geografski u središtu naše županije, odakle gledaš more i otoke, ljudi nemaju pravo na svoj grob. Neki dan bilo je u večernjim vijestima, Nove TV u rubrici – „Poziv“, koju je osmislio i vodi vrhunski novinar Domagoj Mikić, kako u tom sirotinjskom, zaboravljenom i zabetoniranom kutku „Lijepe Naše“, nikakve državne ni vjerske strukture nisu već 25 godina kadre ni voljne riješiti proširenje groblja, udovoljiti mještanima koji, kako kažu, – prije će umrijeti nego dočekati da se to riješi, prodati im malo terena da sebi na svom kamenu iskopaju grob. A ima divljine, ima mjesta koliko god poželiš. Ali neće oni koji su dužni to učiniti. Neće. Što im je, komu i čemu prkose? Što pokazuju vrijeđanjem dostojanstvo tih skromnih ljudi, vrijeđanjem njihove pameti, bacajući ih pod noge? Oni kojima su plaće do neba narasle, a sposobnosti im vrlo upitne, zdrav razum ne funkcionira. Bravo Domagoje Mikiću što imaš sluha za „malog čovjeka“ i njegove probleme, što imaš empatije za našeg izvaranog, poniženog i gaženog čovjeka. Hvala ti od srca. Možda se konačno pod pritiskom javnosti riješi taj problem, koji nema valjanog uzroka što je neriješen, osim u ljudskoj, neshvatljivoj hrvatskoj gluposti i izdaji svoga naroda. Ima u nas još tih crnih bisera, da ne povjeruješ.
Prosvjedi u Srbiji
Prosvjedi i štrajkovi u Srbiji koje naši mediji prate i počnu s tim da su to studentski prosvjedi zbog pada nadstrašnice u Novom Sadu, i žrtava koje su stradale, opet je bacanje prašine u oči. Pad nadstrašnice bila je samo kap koja je odavno prelila čašu. To su prosvjedi i štrajkovi protiv mafije na vlasti, protiv svih nesreća, neuvažavanja minimalnih potreba naroda, zbog te elite povlaštenih koja ne zna tko im glavu drži, ali znaju činiti zlo. Najsmješnije je to što su istjerali iz Srbije 5 hrvatskih građanki koje su članice nevladinih udruga, a tamo su bile na nekakvim radionicama. Čim su u pitanju „nevladine udruge“ i njihovo djelovanje, tu odmah treba uključiti crveni alarm, jer znamo da te udruge u Hrvatskoj djeluju u većini slučajeva protiv interesa Hrvatske. A koštaju Državu novaca i novaca. One često pogoduju srpskim interesima. Vučić i njegovi pripuzi stalno ponavljaju da su Hrvati, svi odreda ustaše, krivi za te prosvjede. Jao! Jao! I opet jao! Ni jedna zemlja na kugli zemaljskoj ne čini za svoje agresore što čini Hrvatska za svoje. Umiljava im se, mazi ih, tetoši, nagrađuje. Nitko nigdje nije povlašten kao Srbi u Hrvatskoj. Njima se grade luksuzni domovi za promociju njihove kulturu, zapravo za njihovu mitomansku političku propagandu, a u nesretnoj Ljubitovici, četiri – pet metra kamenjara ne možeš kupiti za sebi napraviti grob. Stvarno, da nismo naviknuti stoljećima na izdaje, nepravde i mučeništvo, pomrli bi od ovakvih politika kakve se sprovode u Hrvatskoj. I ne možeš ništa. Srce ti se slama, plačeš i pitaš se, zar nikad nećemo biti zreli, nikad se svomu narodu posvetiti?
Vučić eto želi pristati na zahtjeve prosvjednika, i baš mu odgovara ona uzrečica, „vuk dlaku mijenja ali ćud mu ostaje ista“. „Pomilovat“ će uhićene prosvjednike?! Pomilovati nedužne ljude koje je strpao u zatvore? Mijenjat će ministre u Vladi, naravno on će i dalje ostati gdje i je. Njega nitko neće smijeniti. I opet su Hrvati oni koji uzrokuju kaos i nerede, oni se eto urotili protiv njega, digli njegov narod protiv njega. Ima li u njegovim mislima i osjećajima išta osim mržnje prema Hrvatima i blaćenja naroda kojemu su nanijeli više zla nego svi vukovi, lisice i čagljevi plijenu koji love i razderu? Očito nema. Mi smo mu meta za gađanje svim oružjima, mi smo mu kost u grlu. Eto, vukovi stigli i do Dubrovnika. Bojim se svih vukova, vučina i vučića. Što rade Lovački savez, što ljudi odgovorni za sigurnost naroda?
Nacisti i Auschwitz
Obilježena je 80. obljetnica sjećanja na žrtve Holokausta u logoru Auschwitza. Nacisti su tu na monstruozan način mučili i ubili preko milijun ljudi. Auschwitz je simbol holokausta, simbol svekolikog zla, neshvatljive mržnje i okrutnosti. Simbol ljudskog bezumlja. Opet čovjek osjeti duboku jezu, i pita se, kako je to moguće? Može li ljudsko biće biti toliko izopačeno da može počiniti nad drugim ljudskim bićem takva zlodjela? Očito može, to je kroz ljudsku povijest učinjeno bezbroj puta, a čini se i danas, i u ovom trenutku diljem kugle zemaljske. Koliko je tek žrtava pokosio komunizam, a u nas se opet diže taj odbojni stijeg i slavi ta pogubna krvava ideologija. Veliki njemački pjesnik židovskog podrijetla, jedan od najvećih liričara romantizma, rođen u Düsseldorfu u Njemačkoj, 13. prosinca 1799. – umro 17. veljače 1856., u Parizu u Francuskoj, puno prije nego li je Lenjin digao revoluciju u Rusiji, proročki je rekao: „Propaganda komunizma posjeduje jezik koji svaki narod može razumjeti. Njegovi elementi su jednostavno glad, zavist, smrt.“ Kako vidimo opasne ideologije nisu ustuknule, i danas su vrlo grlate i aktivne. Lukašenko je opet dobio izbore u Bjelorusiji s velikom većinom, nitko se ni nije smio pojaviti kao oporba. Tko mu može stati na put? Tko može išta poduzeti u Sjevernoj Koreji čiji su zakoni okrutniji i kazne nad narodom rigoroznije nego u bilo koje doba na svijetu, bilo gdje. Što se tamo čini od naroda, za upitati se tko je kreator tih užasa, kome uopće može išta takvo pasti na pamet?
Čeh u Splitu
Splitska policija uhitila je Čeha koji je u Splitu krao automobile i razbijao ih. Pa došao čovjek iživljavati se u Hrvatsku, ta gdje bi drugdje? Opasan kriminalac, ali za nas je to svakodnevnica. Kažu mi susjedi da je nekima na parkiralištima auto poliven kiselinom i da moraju cijeli auto dati na bojenje. Još su mi štošta rekli, da moram biti jako oprezna i kretati se samo onuda gdje ima dosta svijeta. Očito vrag se uvukao u ljude. A što bi drugo rekao čovjek na crne vijesti koje nam stižu iz Velik Britanije, gdje su pedofili-ovisnici organizirali „večeri silovanja“. Drogirali su dugo zatočenu djecu nad kojima su počinjeni nezamislivo zlostavljanje i zločine od kojih čovjek protrne do srži, požali što se rodio na ovom svijetu. Drogirali ih, tjerali na konzumaciju droge i alkohola, silovali. Silovanje šestogodišnje djevojčice započelo je dok je još bila u pelenama. Zatvarali su je u mikrovalnu, u frižider, tjerali da čini nezamislive gadosti. Socijalne službe kasno su to otkrile, ono kroz što su ta djeca prošla, nezamislivo je. Nitko ih ne može više izliječiti. Njihov život je horor sam po sebi. Tri zamrznuta i masakrirana tijela maloljetnika – migranata, pronađenih u šumi, u Bugarskoj, pokazuju svu bestijalnost mnogih ljudi našega vremena.
Neki drugi Lovro Matačić!?
U Splitu je nestao 16-godišnji Lovre Matačić. Kad je njegov nestanak prijavljen, Policija i sve državne službe stavljene su u pogon da ga se nađe. Svi hrabri dragovoljci, HGSS-ovci, požurili su se. Plemeniti, stručni, obučeni ljudi dali se u potragu s velikom nadom da pronađu dječaka čiji je bicikl ubrzo pronađen. Upotrijebljena je najsofisticiranija oprema za potragu iz zraka, na vodi, pod vodom. Dovedeni potražni psi. Cijeli Split i okolica, uzdisali smo, – o moj Bože, gdje li je? Ta je misao zaokupljala golemi broj građana. Što mu se moglo dogoditi? A svašta mu se moglo dogoditi u ovim vremenima. Napokon je oglašeno da je Lovre pronađen zavučen u neki škrip, te je uz manje ozlijede odveden u Klinički Bolnički Centar Split. Navodno je dobro. Javnosti se ne otkrivaju uzroci zašto je dječak ostavio bicikl i bježao kroz gustu šumu, zavukao se u škrip. Nameće se zaključak da je očito od nečega ili nekoga bježao. Od koga, od čega?
Trump nam vraća nadu
U SAD-u velike kolone ljudi svih dobnih uzrasta u „Hodu za život“. Odnio je vrag šalu, nema više igre sa životom, ubijanja nerođenih u maternici. Američki potpredsjednik J.D. Vance izjavio je, – da želi više beba u SAD. Predsjednik Trump podržao je da svako začeto dijete ima pravo na život od samog začeća. Nije to samo slučaj u SAD, diljem svijet se organizira „hod za život“. Neće na našim dalekovidnicama baš to pokazivati. U nas je život banaliziran, od onih koje dolaze na Trg bana Josipa Jelačića da napadaju i pogrđuju one koji mole za život, i mnogih koji mrze do podne cio svijet, a popodne i same sebe. Pjene li se, pjene. Kakve perfomanse izvode, trebalo bi ih pozatvarati jer krše javni red. Ali imaju oni svoje zaštitnike.
Predsjednik Trump razmišlja o smrtnim kaznama za dilere droge. Iako sam načelno protiv smrtne kazne, uzimajući u obzir koliko je droga u upotrebi i koje su posljedice njena konzumiranja, to mi se čini razumnim. U nas Policija danonoćno uhićuje dilere kojih ima svaki dan sve više. Nikako im stati na kraj. Malo odleže u zatvoru i eto ih opet u akciji. A sintetičke droge koje se danas koriste i proizvode posvuda, nepovratno uništavaju onoga tko ih i kratkoročno konzumira. Tu svjetsku pošast treba rješavati globalno. Tu se moraju ujediniti sve države svijeta inače ljudska populacija neće biti sposobna nositi se s problemima kojih je na pretek, svi će biti zatrovani, i oni povlašteni na vrhu, i oni u sredini, i oni na dnu. Dokle je čovjek pao!
Oligopol trgovaca
Osvrnuti se našu zbilju, nešto reći, napisati, ima li uopće smisla? Na sve nesreće su ljudi oglušili, jer njihov glas nitko od političara ne uvažava. Umorili se. Većina ne reagira, prepustili se stihiji, ali budući nam opstanak biva ugrožen, ipak se neki trzaju. Bojkot, kao neodlaženje u trgovine gdje su poskupljenja neopravdana. Vladi treba novaca, ta tko bi tu rastrošnost financirao, tko bi tu vreću bez dna punio, pa se prave nedužni, tobože opravdavaju ono što građani sprovode. Ne će postati manje rastrošni, paziti na financije, neće smanjiti sramotno visoki PDV. Ovo u Srbiji nije bezazleno, moglo bi se dogoditi i u Hrvatskoj ili bilo gdje. U cijelom svijetu, diljem Europe, u SAD, u Aziji, Africi, i što onda?
Čuda se uvijek događaju, nekakva poravnanja, neka nova energija usmjerava događaje u nekom drugom smjeru. Ova sadašnja energija čovječanstva nije dobra, destruktivna je. Možda dođe nešto bolje, možda i gore. Nikad se ne zna. Za starije generacije nema nade, ali mlađe generacije moraju se početi brinuti za sebe. Ili više nikomu nije ni do čega? Opet se vraćam našim rukometašima, utakmicama sa Slovencima i Mađarima. U obje utakmice činilo se u nekoliko navrata da smo poraženi, nedostajali su oni najbolji koji su ozlijeđeni, ali čudo se dogodilo. Bila je to drama nad dramama. Taj naš Duvnjak, koji je ušao tek na minutu u igru, učinio je nešto nevjerojatno. Nadljudski napori igrača, energija gledatelja s tribina, posebno one prekrasne dječice, njihova podrška igračima, i nas koji smo to pratili preko dalekovidnica, ponijela je naše rukometaše, donijela je preokret. Oni pobijedili, zapravo svi mi koji smo bili uz njih srcem i dušom, molitvama, čak i suzama. Dobra energija, pozitivan naboj, želja, istinsko nastojanje da nešto krene po dobru, pruža nadu.
