Dvojba je je li Porg neko perzijsko ili germansko ime iskrivljeno do neprepoznatljivosti, ili je riječ o običnom Borku? Ili je to Porcus, prljavi, tj. poganski?
Papa Ivan IV. bio je rodom Roman iz Dalmacije. Poslao je opata Martina u Dalmaciju i Istru, da učvrsti vjeru i otkupi kršćane, koji su postali roblje. Time je uspostavljen prvi povijesni kontakt između Vatikana i hrvatskih krajeva. Na papinu želju, pronašao je i ponio u Rim, relikvije solinskih mučenika: sv. Dujma, sv. Venancija, sv. Anastazija i još nekoliko iz Salone (Solina) te sv. Mavra biskupa iz Poreča. Dao je podići kapelu unutar bazilike sv. Ivana Lateranskog u Rimu i u nju je postavio relikvije. Njegov nasljednik je Teodor I.; zanimljivo je da u Dubrovniku na mjestu gdje su svećenici pijaristi imali školu ( pa je bio zatvor, pa poslije neko tijelo za odnose sa iseljenicima koje je vodio dragi Miljenko Đanović) bila crkva sv. Teodora, možda baš iz VII. stoljeća.
Nedaleko je sv Margareta, koja kao i katedrala ima u temeljima crkvu iz VI. stoljeća.
I Korčula i Venecija, kao i bizantska vojska, imali su za zaštitnika Teodora.
I ninski biskup iz 879. – 886. bio je Teodozije koji je do 892. bio splitski nadbiskup. Lukavo se držao izvan sukoba Rima i Konstantinopola držeći se akvilejske patrijarhije.
Porfirogenet: Hrvatski narod primio kršćanstvo za cara Heraklija I.
Bizantski car Konstantin Porfirogenet spominje Porina u svome djelu „De administrando imperio”. U 31. poglavlju, navodi se: „Car Heraklije pak poslao je i doveo iz Rima svećenike, od kojih je učinio nadbiskupa, biskupa te svećenike i đakone, i pokrstio je Hrvate, a ti su Hrvati u to doba imali za vladara Porgu.”
Porfirogenet (Konstantin VII., bizantski car iz desetog stoljeća) izričito navodi kako je hrvatski narod primio kršćanstvo za cara Heraklija I. U istom poglavlju Porfirogenet navodi kako je Porga bio sin hrvatskoga vladara koji je Hrvate doveo na Jadran.
Zapravo + mi ne znamo kada su Hrvati došli na Jadran. Da bi svećenici iz Rima išli bizantskom caru i da bi on od njih činio biskupe i đakone je znanstvena fantastika. Heraklije (rođen 575. na tlu današnje Turske, car od 605. g.) se morao boriti sa nadirućim Slavenima Avarima, Arapima, konkurentom iz armenskog roda Foka (kojeg je dao ubiti) i Perzijancima, koje je pobijedio. Pirova pobjeda, jer Arapi će zauzeti ubrzo sve od sjeverne Afrike do Indije i Kine. Još je Heraklije imao problem sa monofizitima (heretici koji Isusu daju samo božansku prirodu), niti Papa niti monofiziti nisu prihvatili Heraklijev pokušaj kompromisa.
Heraklije grecizira Istočno rimsko carstvo i uvodi vojno administrativne jedinice, tzv. teme
U 30. poglavlju navodi se: „Otada su ostali samostalni i slobodni te su iz Rima zatražili sv. krst, i poslali su im biskupe i pokrstili ih za vladavine Porina, njihova arhonta.”
U ovom dijelu teksta koji je stilski drugačiji od većine dijelova Porfirogenetove knjige “O upravljanju carstvom” (D A I) Porg postaje Porin
Je li Porg neko perzijsko ili germansko ime iskrivljeno do neprepoznatljivosti, ili je riječ o običnom Borku? Ili je to Porcus, prljavi, tj. poganski?
Ime Porin autor Ante Milošević (1953.) smatra legendarnim, pozivajući se na kroniku iz IX. stoljeća Langobarda koji podvlaštenim Rugijcima “izmišljaju” vladare Godina (starogermanski Odin) i Perona (tj. slavenski gromovnik Perun).
Rugijci su germansko pleme koje se živeći između Odre i Visle istočnoj vjerojatno izmiješali sa Slavenima. Starinom su iz južne Norveške, kasnije vezani uz Gote i Hune.
Taj kaos velike seobe naroda najbolje je zamisliti kao etnički ciklon.
Jedno vrijeme Langobardi i Avari zajedno planiraju napade na Istru i Italiju!
Naš skladatelj Ignacio Fuchs, poznat kao Vatroslav Lisinski (1819. – 1854.) u vrijeme prijeteće germanizacije rado je “vidio” pokrštavanje Hrvata nakon pobjede istih nad Francima.
Istina je upravo suprotna, naši vladari od Borne do Trpimira su u početku obični graničarski vojvode franačkoga carstva.
Samostalna i jaka Hrvatska oslonjena na Rim smeta taštini bizantskih careva, posebno za Branimira osnivanje biskupije u Ninu.
Rim pokušava tada kontakte i sa Bugarima i Srbima.
Ipak Hrvati i Bizant su saveznici protiv moćnih Bugara i u doba Tomislava i u doba Stjepana Držislava.
Kao što je i dio naše vjerske i kulturne baštine vezan uz istok, posebice glagoljica i Armenac sveti Vlaho.
Mislim da je arheolog dr Ante Milošević u ovom slučaju našao vrlo inspirativnu temu i originalno tumačenje koje dodatno obogaćuje naše nepotpune spoznaje o doselbi i etnogenezi Hrvata.
