Darko Sarić Lukendić: Zbog čega je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog šutjelo toliko vremena u vezi s ovim pitanjem
Je li napokon s političke scene sišao čovjek koji je uništio nekada respektabilnu Demokratsku stranku Hrvata u Vojvodini i cijelu ovdašnju hrvatsku manjisku zajednicu na polju politike i na polju kulture (kao ravnatelj Zavoda za kulturu Hrvata u Vojvodini), a pokazalo se da je naškodio i svim nacionalnim manjinama u Srbiji kao srbijanski ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog?! Naime, danas, 5. travnja 2025. godine, na facebook portalu HNV-a čitamo, objavu u kojoj, između ostalog, stoji: Hrvatsko nacionalno vijeće u Republici Srbiji
Nakon tri godine zastoja, pokrenuta izrada Akcijskog plana za nacionalne manjine
U Palači „Srbija“ jučer je održan sastanak radne grupe za izradu prijedloga Akcijskog plana za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, u kojem sudjeluje više od 40 članova, predstavnika republičkih i pokrajinskih organa, koordinacije nacionalnih vijeća nacionalnih manjina i organizacija civilnog društva. Sastanku su prisustvovali predstavnici Delegacije Europske unije, Vijeća Europe, EKMI-ja i Misije OEBS-a.
Kako je prezentirano na sastanku, radna grupa ima za cilj da do kraja lipnja izradi prijedlog novog Akcijskog plana za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, budući da je stari, usvojen u ožujku 2016. godine, prestao važiti 2020. godine.
Izrada novog plana dolazi nakon trogodišnjeg zastoja, s obzirom na to da je prvi pokušaj započet u veljači 2022. godine, nakon čega je krajem 2023. godine Preporuka Europske komisije predvidjela obvezu da Srbija izradi novi plan, podsjetio je Darko Sarić Lukendić, koji sudjeluje u ime Hrvatskog nacionalnog vijeća, i dodao da nije jasno zbog čega je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog šutjelo toliko vremena u vezi s ovim pitanjem.
Eminentni skup bez Žigmanova
Kao komentar na ovo za sada samo pozdravljam povratak na društvenu scenu jedog od “spaljenih” ljudi od strane Tomislava Žigmanova, Darka Sarića Lukendića, nekada glavnog čovjeka zaduženog za kulturu u Hrvatskom nacinalnom vijeću iz Subotice.
Darka Sarića Lukendića Žigmanov je isključio iz DSHV-a optuživši ga kao isključivog krivca za neuspjeh DSHV-a na tadašnjim izborima (!?!), a Jasna Vojnić, koju je Žigmanov ustoličio za predsjednicu HNV-a, pod njegovim uticajem je Sarića automatski isključila iz HNV-a!
Žigmanov se kroz silne godine manipulacijama, prijevarama i lažima samoizabrao na položaje prvog čovjeka politike i prvog čovjeka kulture svih Hrvata u Srbiji i sve svoje neistomišljenike je eliminirao na najbrutalniji i najogavniji način.
Upravo u vrijeme kada je eliminirao Darka Sarića Lukendića (i cijeli šahovski klub “Zrinjski” iz Subotice) napisao je u svom stručnom časopisu za književnost i umjetnodst “Nova riječ” da moje pjesme o Hrtkovcima treba spaliti!!!
Naravno da sam reagirao u više navrata, ne samo zbog sebe nego i u vezi Sarića i subotičkih šahista, i u prilogu je jedan od tih mojih tekstova „POČELO JE SPALJIVANJE LJUDI“ (od 10. listopada 2020. godine), jer je HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada povodom ovakve Žigmanovljeve „književne kritike“ izdao zbirku mojih pjesama Pjesme koje treba spaliti u kojoj na početku stoje riječi Heinricha Heinea: Das war ein Vorspielen, dort wo man Bücher verbrennt, verbrennt man Ende auch Menschen. U slobodnom prijevodu:
Tamo gdje spaljuju knjige na kraju će spaljivati i ljude.
Miroslav Cakić
U Novom Sadu, 5. ožujka 2025. godine.
PRILOG: Počelo je spaljivanje ljudi od 10. listopada 2020. godine
Kada netko poremećenog uma pridobije moć on postaje apsolutista i tiranin i tako nastaju ljudske tragedije. Što je veća moć takvog pojedinca veća je tragedija koju izaziva, od „malih“ tiranina, koji sprovode nasilje u obitelji, preko onih malo većih, koji sprovode tiraniju u sredini u kojoj žive, do onih koji su izazvali tragedije čitavih naroda, tragedije svjetskih razmjera.
Nasilje u obitelji, nasilje na poslu, nasilje u vođenju naroda i sl. je poznato i bezbrojni su primjeri toga, no nasilje u kulturi je relativno rijetko i teže ga je prepoznati jer se vrši prikriveno, „kulturno“, perfidno, „u rukavicama“. Ali ga ima i može se prepoznati. A ono što je u njemu najopasnije je to što se pokazalo da je onaj koji vrši nasilje u kulturi spreman učiniti i svako drugo nasilje.
Njemački pjesnik židovskog podrijetla Heinrich Heine, poznat po svojoj britkoj ironiji, duhovitosti, smionosti i borbenosti te je zbog toga zabranjivan za života, rekao je u jednoj svojoj rečenici: Das war ein Vorspielen, dort wo man Bücher verbrennt, verbrennt man Ende auch Menschen. U slobodnom prijevodu: To je bila audicija, gdje spaljujete knjige, a na kraju spaljujete i ljude.
Najtragičniji oblik ove konstatacije obistinio se u masovnom spaljivanju knjiga u Berlinu 10. svibnja 1933. godine od strane maloumnih sprovoditelja Hitlerovih ideja. Kako se to završilo svima je poznato.
U hrvatskoj nacionalnoj zajednici u Srbiji, koja broji 57.900 duša, iznikao je, godinama grabeći moć i novac, jedan takav apsolutista i tiranin u liku Tomislava Žigmanova. Predstavljajući se, preko toga što je završio filozofiju, kao veliki pjesnik, književnik, vrsni književni kritičar i još štošta toga takvoga, Tomislav Žigmanov je prvo uzurpirao sve poluge kulture kada su u pitanju ovdašnji Hrvati ali se na tome nije zaustavio i vremenom je uzurpirao i sve poluge njihovog političkog života i pretvorio se u pravog apsolutistu.
No, kako nema viziju velikog vođe, sve čega se latio počelo se urušavati. Kao predsjednik nekada respektabilne političke stranke DSHV sasvim ju je uništio, a na polju kulture Hrvati u Srbiji su potpuno marginalizirani i Žigmanov još jedino i prije svega propagira samoga sebe kao „jedinog živog velikana hrvatske književnosti“ i još nekoliko onih koji su njegovi najveći poltroni.
Rezultat toga je očiti debakl na političkom planu na nedavnim izborima, a u kulturi sve manje značajne, odnosno beznačajne manifestacije s hrvatskim predznakom. O svemu tome sam detaljnjo pisao i ranije u svojim otvorenim pismima, a nemajući argumente da pobije bilo što od onoga što sam pisao Žigmanov se okomio na mene kao osobu.
I o tom sam pisao u otvorenom pismu koje je, pod naslovom Beskrajna mržnja prema autoru zbirke pjesma, objavio u svom broju 388 Tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“ iz Zagreba 27. listopada 2017. godine. Povod tom otvorenom pismu je to što je u časopisu za književnost i umjetnost „Nova riječ“, dvobroj 1-2 iz 2016. godine, Tomislav Žigmanov, kao glavni i odgovorni urednik tog časopisa, dao „književni prikaz“ moje zbirke pjesama Salauka, koji je bez presedana u kritičkim književnim analima jer odiše beskrajnom osobnom mržnjom prema autoru zbirke. Žigmanov tu mržnju otkriva kroz niz uvreda i diskvalifijkacija autora kao čovjeka, pa čak i njegove supruge (koju inače ne poznaje), a sve uz „književnu kritiku“ samog djela. Ta kritika je potpuno nakaradna i nema nikakve veze sa književnošću i Žigmanov u njoj otvoreno otkriva uzrok patološke mržnje prema meni riječima (citat): da je autor osoba znana po tome što svoje uvelike praznoslovne uratke emailom šalje diljem svijeta, u kojima se bez ikakvih kompetencija i racionalnih uvida okomljuje na događaje i procese unutar hrvatske zajednice u Vojvodini, iako peva na jeziku većine, svjedočeći tako licemjerni pristup spram vlastitih identitetskih sastavnica. (završen citat)
Ne upoređujući sebe u bilo čemu s velikim Heinrichom Heineom, ali poznavajući njegov život i djelo, prepoznao sam u njegovoj gore navedenoj rečenici Tomislava Žigmanova kao potencijalnog spaljivača ljudi jer je tražio da se spali knjiga!
Na svijetu ne postoji književna kritika bilo kojeg književnog djela koja se završava zahtjevom da se to književno djelo spali, a dovodeći u pitanje i moju svijest o čistoći vlastitog nacionalnog identiteta, prepoznao sam u Žigmanovljevim stavovima odnos maloumnih sprovoditelja Hitlerovih ideja prema Židovima.
Šokirani Žigmanovljevom “književnom kritikom”
I moje kolegice i kolege u Književnom klubu HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada bile su šokirane „književnom kritikom“ „velikog“ Žigmanova pa je objavljena zbirka mojih pjesama pod nazivom Pjesme koje treba spaliti. Uz nekoliko novih pjesama sve ostale u toj zbirci su iz zbirke Salauka (koju treba spaliti!), a na prvoj stranici je citirana Heineova već spomenuta konstatacija, kao upozorenje da se nacističko spaljivanje knjiga ne smije nigdje i nikada ponoviti.
I koliko god je Heine bio u pravu jer su fašisti poslije nekoliko godina izazvali Drugi svjetski rat, nitko ipak nije očekivao da će i Žigmanov početi spaljivati ljude. Za sada ne bukvalno, ali ako ovaj (ne)čovjek:
– šahiste HAŠK „Zrinjski“ optužuje da su „ušli u područje parapolitičkog djelovanja protiv njega” (!?!) i onemogući im dalje učešće u ligi u kojoj se takmiče već devet godina, ili
– Darka Sarića Lukendića proglašava jedinim krivcem za neuspjeh stranke DSHV na izborima (!?!) te sprovodi protiv njega stegovni postupak u stranci, a povodm čega se skida i sa mjesta glavnog čovjeka za kulturu u HNV-u, ili
– mene sa svojim HRabrim i anonimnim maloumnim provoditeljima njegovih ideja provlači kroz blato, i još štošta nečega takvoga, onda je spaljivanje ljudi počelo!
Ja sam u svemu tome najmanje važan i najmanji problem. Problem je da 57.900 Hrvata u Srbiji i dalje, u politici i kulturi, vodi Tomislav Žigmanov.
Spriječite tog palitelja knjiga da dalje „pali i žari“, dok nas on i njegovi maloumni sprovoditelji njegovih ideja nisu sve popalili!
Miroslav Cakić, Novi Sad, 10. listopada 2020.
