Križni put predvodio je porečko-pulski biskup mons. Ivan Štironja
Uoči nedjelje Muke Gospodnje, 12. travnja 2025. u 15 sati, počela je po prvi put pobožnost križnog puta u pulskoj Areni u organizaciji Porečko-puljske biskupije. Križni put predvodio je porečko-pulski biskup mons. Ivan Štironja uz svesrdnu pomoć generalnog vikara porečko pulske biskupije i župnika pulske katedrale don Rikarda Lekaja, svećenika i časnih sestara iz cijele biskupije.
Moram naglasiti da su mladi iz više župa koji su činili redarsku službu bili izuzetno susretljivi i spremni pomoći pri dolasku i odlasku, jer su u Areni specifični uvjeti kretanja po starom stepeništu i kamenju.
Arena je posebno mjesto s dvijetisućljetnom poviješću koja, kao i sama pobožnost križnog puta, pobuđuje posebne osjećaje.
Puljska Arena je jedan od najbolje očuvanih amfiteatara na svijetu, Izgrađena između 1. stoljeća prije Krista i I. stoljeća poslije Krista, dovršena je pod carem Vespazijanom, istim vladarom koji je naručio izgradnju rimskog Koloseja.
Arena je mogla primiti do 20.000 gledatelja, koji su gledali borbe između gladijatora i divljih životinja. U Areni su bili mučeni i prvi kršćani.
I nakon pada Rimskog carstva u srednjem vijeku i kasnije lokalni stanovnici i vladari prepoznali su njezinu važnost i spasili je od potpune devastacije. Zahvaljujući tome pulska Arena danas stoji kao rijetki i potpuno očuvani primjer rimske arhitekture.
Podzemni hodnici Arene, nekad korišteni za smještaj životinja i rekvizita za gladijatorske igre, danas su otvoreni za posjetitelje. U njima se nalaze informativne izložbe i artefakti iz rimskog doba, pružajući turistima priliku da osjete veličanstvo antičkog Rima.
U današnje vrijeme u Areni se održavaju kulturne, zabavne i vjerske manifestacije uz primjerenu pažnju i čuvanje od devastacije.
U suradnji Porečko-puljske biskupije, gradonačelnika grada Pule Filipa Zoričića i Arheološkog muzeja Istre, koji upravlja Arenom, ostvarena je i ova ideja, pa se toplo nadam da će postati tradicionalna, kao što je i Križni put u rimskom Koloseju, koji predvode Pape.
U prepunoj Areni odzvanjala je molitva i zvonki glasovi klape Motovun sa pjesmom „Stabat mater dolorosa“ na hrvatskom je poznat kao „Stala plačuć tužna mati“. Potresna je to pjesma koja govori o strašnim duševnim bolima koje je Marija osjećala dok je gledala strahotnu muku i smrt svoga Sina, dok je stajala nemoćna pod njegovim križem, dok je u svome krilu držala mrtvo Isusovo tijelo. Teško da bismo mogli zamisliti veću bol od boli majke nad mukom i smrću svoga sina. Tu strašnu patnju opisuje i naša pučka pjesma poznata pod imenom „Gospin plač“.
Bila je ovo prigoda da vjernici upoznaju mons, biskupa Ivana Štironju, koji je prvi ponio križ, a poslije nastavili svećenici, bogoslovi i obitelji sa malom djecom koje su sudjelovale u samom Križnom putu.
Svi mi nosimo križeve, govorio je biskup Štironja; ponekad vrlo teške: bolest, nesreća, smrt voljene osobe, emocionalno razočaranje, dijete koje se izgubilo, posao koji nedostaje, unutarnja rana koja ne zacjeljuje, neuspjeli projekt, još jedno uzaludno čekanje…
Tada se obratimo Isusu ;„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (Mt 11,28). I doći će k tebi; Moj križ pridružujem tvome, nosim ti svoj umor i svoje bijede, svaki teret svoga srca stavljam na tebe.
Ne možemo ući u ljudsku bol. Nikada ne možemo do kraja razumjeti kako je onome koji na takav način trpi. Tada pomislimo, koliko je tužnih i pretužnih majki čiji su sinovi nestali u Domovinskom ratu, a mnoge nisu ni dočekale da barem njihove kosti dostojno sahrane. Tko može utješiti te majke? I ne samo njih tu su djeca i supruge, braća i sestre… Tko može izmjeriti tu bol ljudske duše?
Križ je težak: nosi teret poraza, neuspjeha, poniženja, osjećamo se preopterećeno, na meti života i neshvaćen od drugih; kad osjetimo preveliku i frustrirajuću težinu odgovornosti i posla, kad nas pritišće tjeskoba, obuzima malodušje da se ovoga puta ne ćemo ponovno ustati i tada prateći Isusa koji je nekoliko puta pao pod teretom križa i nakon svakog pada ponosno ustao, i mi ustajemo, podižemo se. Spoznamo da je život pun uspona i padova.
Ali se kao ljudi, kao vjernici, pitamo: zašto? Zašto Bog i danas dopušta tolike nepravde, nasilje, mržnju, izrabljivanje, pljačke, ubojstva? Ovdje na zemlji nikad ne ćemo naći jasan odgovor. Ostaje samo vjera. Vjera da Bog vidi, da Bog zna, da Bog upravlja i da će on, na nama neobjašnjiv način, otvoriti put nade i spasenja, jer Bog, „i po krivim crtama pravo piše“.
„Blagoslovljen Bog, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti […]. Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša (2 Kor 1,3-5).
Uskrsli Krist je jasan znak da zlo nema zadnju riječ. Za tu smo nadu rođeni. Jer, da nema te vjere i te nade, tko bi našao smisla vlastitom životu?
Stoga, je ovaj Križni put za nas vjernike priprema da preko Muke Gospodnje, imamo hrabrosti vjerovati i neslomljivo ići naprijed u teškoćama. Biti će uistinu Uskrs ako nešto od sebe darujemo u proslavu Njegova slavnog Uskrsnuća.
