Tragedija hrvatskoga naroda i hrvatske povijesti kroz prizmu Nezavisne Države Hrvatske

Uz osamdesetu godišnjicu propasti Kraljevine Hrvatske – NDH

 

U svibnju 2025. godine komemoriramo žalosnu obljetnicu propasti Nezavisne Države Hrvatske, odnosno Kraljevine Hrvatske, čiji je pravni slijednik bila.[1] Nastala je ustankom hrvatskog naroda protiv srbijanske okupacije i imperijalističkog velikosrpskog četničkog terora, koji je u razdoblju 1918. do 1941. ubrao na desetke tisuće žrtava, iz čega je nastao hrvatski pokret otpora, nazvan Ustaški pokret, čiji je ustanak u završnici bio veći od ustanka Matije Gupca, protiv plemića Tahija. Ali, Gupčeva pobuna se još i slavi, a ustanak hrvatskog naroda iz travnja 1941. do danas se medijski kleveće, jer isti neprijatelji hrvatske države i naroda (koji danas vladaju presvučeni u odore liberalizma i demokracije) od tada do danas za rastakanje Hrvatske imaju iste razloge. Užasan srpski teror,  koji je potakao ustašku pobunu hrvatskog naroda protiv domaćih izdajnika, posrbica i privilegiranih slugu umjetno stvorene srbijanske monarhije, u svojoj knjizi “Hrvatska na mučilištu“, godine 1942. opisao je dr. Rudolf Horvat i ta knjiga pojavila se iznova u pretisku “Školske knjige“ 1992. godine i iznova u izdanju “Podcasta Velebit“. O nasilnom nastanku Jugoslavije pisali su istaknuti hrvatski intelektualci poput Milana pl. Šufflaya (1879.-1931.), koji je radi svoje spisateljske intelektualne borbe protiv srbijanskog terora ubijen u Zagrebu. “Ako je Starčević prvi upozorio na srpsku opasnost, Šufflay je bio prvi koji je Hrvate upozorio na englesku opasnost: npr. u “Hrvatskom pravu” br. 5179, od 20. rujna 1928. Šufflay javnost upozorava da su Jugoslaviju osnovali Englezi, a argumente ponavlja i dopunja u članku “Nad ponorom dvaju svjetova” što ga je objavio u “Hrvatskom Pravu” 29.  lipnja  1929.…“[2]

Naravno da su Englezi godine 1945. bili glavni počinitelji bleiburškog pokolja nad Hrvatima, a srbokomunisti kao drumski razbojnici samo obični izvršitelji. Ili, kako je to u Predgovoru svoj knjizi “Branili smo državu“  formulirao bivši dužnosnik NDH Vjekoslav Vrančić: “Nakon međunarodnog nasilja, koje je svršetkom Drugog svjetskog rata (1945.), temeljem zaključaka konferencije u Jalti, izvršeno nad hrvatskim narodom i njegovom državom, preživjelo je malo osoba, koje su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sudjelovale kod donošenja odluka i vojnih zbivanja…“, stoga je malo tko mogao vjerno svjedočiti o svemu onomu što se u Hrvatskoj odista događalo. Ali, materijala je u međuvremenu ipak ostalo dovoljno, unatoč četničkim i komunističkim lažima i zločinima protiv čovječnosti i istine. 

        Da sa krvnicima hrvatskoga naroda ne bi bilo suvišnih rasprava o tome što su “braća Srbi“ Hrvatima radili u tako zvanoj Kraljevini Jugoslaviji, pa su zato od ustaša dobili ljubav za ljubav, prilažemo povijesni dokaz, govor zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera, koji je u svojoj knjizi “Hrvatska na mučilištu“ priložio dr. Rudolf Horvat, te ga je srbokomunistička vlast radi povrede ovakvih oblika bratstva i jedinstva osudila na gubitak mirovine i građanskih prava. Danas bi rekli da je u usporedbi sa milijun i pol ubijenih Hrvata (u međuvremenu imamo statističke podatke) i pola milijuna prognanih u razdoblju 1918. do 1952. godine dobro prošao: jedan župnik mi je povjerio da su dr. Milu Budaka objesili za konjski rep i konj ga je vukao sve dok mu nije otkinuta glava. A, u knjizi “Hrvatska na mučilištu stoji“:

ZAGREBAČKI NADBISKUP USTAJE PROTIV PROGONA HRVATSKOG NARODA

Mnogi se Hrvati obratiše na zagrebačkog nadbiskupa dra Antu Bauera s molbom, da ih zaštiti od strašnih progona diktatorskih vlasti. Premda je nadbiskup bio već stupio u 80. godinu života svojega, ipak je odlučio poći u Beograd, da ondje kod kraljevskih namjesnika digne svoj glas na obranu hrvatskog naroda. Kako je pak dr. Bauer bio i bolestan, pošao je s njim u Beograd dr. Dionizije Nyaradi, grkokatolički vladika iz Križevaca. Nadbiskup je 25. svibnja, 1935. posjetio kneza Pavla, kojemu je pročitao i uručio ovaj memorandum:

“Vaše kraljevsko visočanstvo, kneže namjesniče!

Kao duhovni pastir najveće nadbiskupije u Jugoslaviji i kao metropolita četiriju biskupija primam posljednjih dana iz svih krajeva svoje nadbiskupije te iz čitavog svojeg metropolitanskog područja kao što iz ostalih biskupija vijesti o teškim patnjama, kojima su izvrgnuti moji vjernici. Nipošto se ne želim miješati u kakovu politiku, a najmanje u kakove stranačke borbe, nego promatram ove patnje kao nadbiskup, koji je dužan starati se za duhovno dobro svojega hrvatskog naroda.

Imajući na umu božanske istine vjere i morala, moram svoj glas podići protiv mrcvarenja i ubijanja, koja se vrše bez ikakove etičke opravdanosti, te u narodu stvaraju raspoloženje, koje veoma otežava duhovni odgoj župa i biskupija. Ne mogu gledati, kako se sije sjeme, koje u budućnosti može uroditi samo mržnjom, osvetom i pristajanjem uz one struje, koje jedva čekaju, da obore evropsku kršćansku civilizaciju i kulturu. Ne mogu gledati ni u to, da pojedini organi žandarmerije vrše neopravdana djela, a sve to u ime najviših državnih autoriteta.

Braneći svoj hrvatski narod, uvjeren sam, da branim i ugled najviših državnih poglavara, za koje sam uvjeren, da ne snose odgovornost za nasilničke čine onih, koji nimalo ne cijene ljudski život. Dužan sam podići svoj glas protiv okrutnosti i zato, jer se neke od njih zbivaju prigodom crkvenih svečanosti, kad je narod najoduševljeniji radi dolaska svojega crkvenog vrhovnog poglavara, koji mu dijeli sakrament sv. Potvrde.

Zato me je naročito bolno dirnuo događaj, koji se zbio dne 19. svibnja, 1935. u mojoj župi Kravarsko. Tamo su žandari poslije crkvene svečanosti otvorili vatru na pučanstvo, te su ubili seljaka Đuru Vireka i seljakinju Antoniju Jambriš, a teško su ranili Franju Kanceljaka iz Novoga Čića, Stjepana Cekovića i Franju Vireka (sina ubijenog), koji se nalaze u bolnici, dok su lakše ranili velik broj seljaka. Kako me vjerodostojni svjedoci uvjeravaju, uslijedila je upotreba ubojitog oružja bez opravdanog razloga, jer niti je narod bio oboružan niti je integritet državnih organa bio u opasnosti.

Ovakvo je bezrazložno ubijanje u potpunoj opreci s moralom, koji je odredio točne norme, kada se smije nekomu oduzeti život. Isto tako mi je iz sela Selnice (u kotaru zlatarskom) javljeno, da je od žandara 11. svibnja, 1935. iz zasjede ubijen seljak Franjo Šoštarić tako, da mu je prema liječničkom nalazu kugla prebila s lijeva na desno prsni koš, te je prošla kroz pluća i kroz desnu ruku izašla van.

U ovim nemilim događajima, koje se usuđujem nazvati progonstvima, te za koje sam uvjeren, da se zbivaju bez znanja i odobrenja bilo kojega člana sl. vladajuće kuće Karađorđevića, imali su mnogo prepatiti članovi društva “Katoličke akcije“, i to radi toga, što su u “Katoličkoj akciji“. Navodim samo jedan primjer: U Đurđevcu su uhićeni i mrcvareni članovi katoličkog društva Zrinski. Što se događa u sreskom zatvoru u Đurđevcu, neka posvjedoči ovo pismo, koje sam primio iz sreskoga zatvora, te koje pismo glasi ovako:

“Pozdrav iz sreskoga zatvora. Javljam Vam, da su me uhapsili u utorak, kada sam išao iz Đurđevca u Podravske Sesvete kod općine. Do sada još nismo suđeni. Ovo Vam pišem samo zato, da Vam javim, što rade od nas. U Pitomači su nas tukli pendrekom, rukama i nogama tako, da su nas poslije polumrtve polijevali vodom i nosili iz podruma u štagalj. Kada su nas u četvrtak dotjerali u Đurđevac, vodili su nas jednoga po jednoga na preslušavanje, te su nas pristav i žandari tukli šakama i komadom drveta tako da neki od nas ne će preboljeti.“

Žandari su u istom Đurđevcu istukli mladiće od 14 godina po rukama tako, da su bili nesposobni za svaki posao. Stanovit se broj ljudi razbježao po okolnim šumama, pa od straha pred žandarima ne dolazi u svoje kuće. Čitavo se mjesto Đurđevac nalazi u plaču i jauku. Sreski se načelnik Urlić Ivanović grozi još gorim mjerama. Isprebijane su ljude iz zatvora nosili kući, te je do ovoga časa još nepoznato, što će biti s njima.

Mrcvarenja i kundačenja sa strane žandarmerijskih organa vrše se općenito. Tako mi iz Male Erpenje nedaleko Krapinskih Toplica (u pregradskom kotaru) javljaju, da je od žandara isprebijan trgovac Viktor Šoštarić, kojemu je cijelo tijelo u povojima. Nadalje su u tome kotaru isprebijani: Šoštarić Otokar, Juranić Mirko, Juranić Makso, Stjepan August, Juranić Juraj, Kordej Andro, Svećnjak Makso, Svećnjak Stjepan, Golubić Makso, Golubić Rudolf i Golubić Slavko. Nadalje su isprebijani: Mihel Josip 70 godina star, Mihel Janko 20 g., Mihel Vilim 40 g., Belin Florijan 60 g., Rušek Franjo 35 g., Kos Franjo 50 g. i Štengl Vjekoslav 25 g.

U Zaboku (krapinski kotar) je isprebijana sva sila seljaka. Kao primjer navodim seljaka Šepeca, koji je orao na svojoj livadi, gdje ga je mlatilo pet žandara. Isto tako su žandari isprebijali Ivana Borovčaka i Mirka Bivola. U Vojnom Križu (čazmanski kotar) vrše teror nad mirnim narodom žandari, koji su isprebijali Danijela Magdića, Franju Ciglenečkoga i Franju Krivačića. U Sesvetama kod Ludbrega su žandari ispremlatili 14 seljaka. U Bizovcu (u valpovačkom kotaru) je žandarski narednik Vasilije Dinić uapsio Stjepana Kiša, kojega je u seoskoj stražarnici ispremlatio na mrtvo ime. Isti je narednik izmlatio Andriju Peroševića, kojega je nogama udarao u želudac i u rebra tako, da je isti po odredbi liječnika morao poći u bolnicu na liječenje. Čemu to mrcvarenje? Čemu zatvaranje i tuča u masama? Ako je tko kriv, lako ga vlast može i bez zlostavljanja pritegnuti na odgovornost.

Kao metropoliti javljaju mi iz senjske biskupije grozne i okrutne događaje, koje moram osuditi ne samo kao biskup, nego i kao čovjek.

Najteži se slučaj dogodio u ličkom kotaru Gospiću. Ljudi iz sela Žitnika i Klanca (u kotaru perušićkom) pošli su k okružnom sudu u Gospić, da podnesu prijavu poradi krađe glasačkih spisa. Neposredno pred Gospićem oko 200 metara pred općinskom zgradom susreli su ovi ljudi (njih oko dvije stotine) 2 policajca, koji su im rekli, da ne smiju u samo mjesto Gospić poći u grupi, već da sebi izaberu tri delegata. Ljudi su izabrali trojicu, koji su s redarima pošli k okružnom sudu. No, tek što su ovi odmakli 10 metara od ostale grupe ljudi, pali su prvi hitci iza živice od žandara, koji su tamo bili sakriveni. Jedan od tih redara izjavljuje, da su žandari bez razloga napali na te ljude pucajući. Svjedokinja Anka Stilinović iz Gospića izjavljuje, da je pokojni Božo Marković (star 76 godina) već ranjen iz vojničke puške kroz desnu vilicu u zatiljak zaklinjao žandara, da ga ne ubije; ali žandar Petrović mu je opsovao hrvatsku majku, te je ležećemu Boži Markoviću zabio bajunetu u desnu stranu šije. Uz Markovića je tom prigodom poginuo 38 godišnji Martin Starčević, koji je pogođen iz vojničke puške iza lijevog uha, na što mu je žandar kundakom razmrskao lubanju. Kritično je stanje 58 godišnjega Joze Lulića, koji je iz vojničke puške ranjen kroz pluća u sredinu desne lopatice. Nikoli Milinkoviću, koji ima 28 godina, smrskana je desna nadlaktica otraga iz vojničke puške. Ivanu Šnjariću, kojemu je 40 godina, prostrijeljene su iz vojničke puške obje ruke, i to desna u laktu, a lijeva u nadlaktici. Iz vojničke je puške otraga u desnu nogu ranjen Ivan Župan, koji ima 30 godina. Jednako je 36 godišnji Stipe Marković iz vojničke puške dobio 4 metka u leđa. Stanje svih spomenutih ranjenika veoma je kritično. Osim navedenih seljaka ranjeno je jošte 28 ljudi, koji od straha pred žandarima pobjegoše u šume, gdje se skrivaju, te odakle potajno i pojedinačno dolaze u bolnicu na liječenje.

Svirepi srpski žandari

Slična mi nedjela javljaju također iz drugih biskupija. Tako mi izvješćuju, da su iz Adolfovca kod Osijeka uapšeni radnici Luka Vuković, Antun Gurdel i Milan Grgić. Njih su žandari odveli u seosku stražarnicu, gdje su ih bacili na zemlju i tukli do besvijesti. Sutradan su ih žandari odveli u oružničku vojarnu u Osijek, gdje ih je narednik Popović udarao šakom u trbuh i po obrazima, psujući im razne pogrdne riječi, a zatim ih je dao jednoga po jednoga odvesti u podrum, gdje ih je zlostavljao. Tom su prigodom Luki Vukoviću izbijeni zubi, a Milanu Grgiću je prebijena kost na prsima.

S posla se kući vraćao Ivan Krelo iz Kravica (u kotaru osječkom). Putem je od žandara uapšen i bezrazložno odveden u oružničku vojarnu, gdje su ga isprebijali. Tom je prigodom Krelo tako udaran po glavi i po lijevom uhu, da sada ne čuje. Nadalje su izmlaćeni Ilija Kelemen i Josip Gorzan, seljaci iz Laslova u kotaru osječkom, te Janko Šimatić iz Adolfovca (općine Retfala). U Korodu je ispremlaćeno oko 20 seljaka, a među njima najteže: Danijel Požar, Mihalj Miškolci. Janoš Sošaj i Mihalj Mako.

Da je to pravi sistem mrcvarenja, vidi se iz događaja u Dalmaciji. Žandari su u selu Dobranju (općine Metković) navalili na ljude, koji su išli kući pjevajući, te je žandar Pavić ubio Ivana Deviju, a da mu ovaj nije dao nikakova povoda za to.

U selu Vidu (općine Opuzen u kotaru Metković) su žandari na dan izbora šibali i korbačili djecu. Kada su se roditelji vratili s izbora i doznali za taj postupak, reagirali su. Radi toga su žandari na selo Vid naperili dva mitraljeza, uslijed čega je među žena. ma i djecom zavladala strašna panika.

Seljaci, koji su se iz Staroga grada na otoku Hvaru vraćali u Vrbanj, bili su od žandara dočekani i premlaćeni. Najteže je nastradao neki Vladušić, koji baca krv. Drugi je dan do iznemoglosti istučeno 39 seljaka. Izbatinali su ih žandari, koji su u Vrbanj došli iz Splita.

Naveo sam nekoliko i to najdrastičnijih primjera državnih organa, ne spominjući razna bezakonja, zatvaranja, globljenja i šikanacija svake vrsti. Moram Vam tom prilikom napomenuti, da se takove brutalnosti nisu ograničavale na seljački svijet, već da su državni organi jednako postupali i s katoličkim svećenicima. Tako mi iz senjske biskupije javljaju, da je na dan izbora u 11 sati po noći bio uapšen i u zatvor na Sušaku odveden Mate Rahelić, župnik u Hreljinu. Ja sam za njega intervenirao kod dra Kostrenčića, bana Savske Banovine, da se župnik tako velike župe, kao što je Hreljin, koja ima preko 4000 vjernika, pusti iz zatvora zbog obavljanja službe Božje i obavljanja crkvene administracije. Međutim, Rahelić nije bio niti preslušan niti pušten iz zatvora.

Neki je dan kod mene bio Blaž Tomljenović, župnik iz Smiljana u senjskoj biskupiji, pa me je molio za posredovanje. On je naime presudom sreskoga načelstva u Gospiću osuđen na 500 dinara novčane globe, i to na prijavu žandarmerijske stanice u Brušanima zbog navodne zloupotrebe duhovne vlasti prigodom propovijedi u crkvi. Spomenuti svećenik poriče svaku krivnju, jer mu se podmeću takove stvari, radi kojih bi morao doći pred sud za zaštitu države, da ih je počinio. Suđen je, a da nisu ni preslušani njegovi svjedoci:

Zločini na otocima

Biskupski ordinarijat iz Krka javlja, da je Ivan Ilijić, župnik u Dubašnici, osuđen na 500 dinara globe zbog toga, što nije prijavio Milana Defara, koralnog vikara iz Krka, koji mu je u dva navrata poslan radi pomoći u duhovnoj službi za vrijeme uskrsnih blagdana. Dubašnica je samo 11 kilometara udaljena od Krka, a koralni je vikar Defar općenito poznat; zato je župnikovo globljenje prosta šikanacija. Isti je Defar bio na Krku lišen svoje vjeroučiteljske službe na gimnaziji, jer je bio uapšen radi neistinite prijave.

Na otoku je Rabu 1. svibnja 1935. uapšen Janko Medved, kapelan iz Novalje. Okovan u verige bio je kapelan tjeran kroz Novalju na parobrod do grada Raba i zatim kroz grad Rab, gdje ga je biskup Srebrenić susreo i zapitao, što li je učinio. Žandari su brutalno navalili na biskupa i spriječili mu razgovor s kapelanom. Nato je kapelan osuđen na 8 dana zatvora, zbog toga, što je svoj vrt dao očistiti od proglasa Jeftićeve liste i što su djeca klicala opoziciji.

U subotu dne 4. svibnja 1935. uapšen je monsignor Ivan Mrakovčić, kancelar biskupske kurije u Krku, na tako surov način, da je to bila javna sablazan. Po nalogu naime sreskoga načelnika poslani su k Mrakovčiću žandari, koji su ga odveli na srez s nataknutim bajunetama i revolverima. Mrakovčić je istoga dana pušten kući, što je znak, da nije bilo razloga za njegovo uapšenje i za spomenuti postupak.

Vrhunac postupka žandarmerijskih organa prema katoličkom svećenstvu bio je sa župnikom Ivanom Čondićem iz Rašćana (u kotaru Imotskom) splitske biskupije. Čondić je u Sinju bio uapšen i doveden u Zagvozd. Njemu je podnarednik Ilija Gajić, komandir žandarmerijske stanice, u svojoj kancelariji psovao katoličkoga Boga; podjedno ga je nazivao svinjom i đukelom i razbojnikom. Gajić je vikao, neka se katolička crkva stidi, što za popa ima takvoga razbojnika, kakav je župnik Čondić. Na to je Gajić uhvatio župnika za prsa, te ga je bacio na pod. On ga je puna 2 sata gurao po kancelariji i nazivao ga je svakojakim imenima. Sa župnikom je istodobno bio uapšen i zlostavljan trgovac Pavlinović, kojemu je Gajić vezao ruke i pri tom psovao katoličkoga Boga i neka znade, kako veže žandar. Drugi dan su Čondić i Pavlinović kažnjeni sa 12 dana zatvora, ili tisuću dinara globe, jer da su širili lažne vijesti o izborima.

Vaše kraljevsko visočanstvo! Spomenuti postupci organa državne vlasti takvi su, da moraju u dno duše potresti svakoga čovjeka i kršćanina. Dozvoljavam, da je za postupak organa državne vlasti u nekim slučajevima moglo biti povoda; ali držim, da se ne može opravdati ovakva brutalna i drakonska reakcija sa strane žandara, jer se protivi državnim zakonima, te pojmovima kulture i morala. Iz tih sam razloga prinuđen poduzeti mjere, kako bi se spriječili ovakvi postupci. Zato kao nadbiskup i hrvatski metropolita, kao čovjek, te kao branitelj kršćanske kulture i civilizacije, koji ima pred očima interese božje i među ostalima također čuvanje državnog auktoriteta, ja Vam stavljam ove čine do znanja, moleći Vas, da svojom vlašću obustavite ovakve okrutnosti državnih organa.“

Oružnici su g. 1935. u Primoštenu kod Šibenika izvršili nad hrvatskim pučanstvom pokolj, u kojemu je palo više žrtava. Jednako su oružnici 19. i 20. veljače 1935. kod Sibinja i Slavonskoga Broda ustrijelili 15, a ranili mnogo hrvatskih seljaka.“[3]

Velikosrpstvo rađa Ustaše i NDH

Ovakvi srbijanski zločini i zločini suradnika srbijanskog okupatorskog režima, poznatih kao četnički ORJUNAši, zločini o kojima je javno posvjedočio hrvatski nadbiskup Bauer, utjecali su na uspostavu i razvitak ustaškog pokreta, kao i na masovnu podršku pokretu u hrvatskome narodu. Cijela priča o odnosa sa Srbima ne počinje s uspostavom NDH – cijela priča o NDH i obračunu sa domaćim izdajnicima (posrbljenim pravoslavcima, lažnim Srbima koje je SPC propagandom iz Hrvata pretvorilo u Srbe, i bezbožnim komunistima) samo je nastavak zločina počinjenih protiv hrvatskog naroda u razdoblju 1918.- 1941. g. Suvremeno sotonističko ponavljanje laži o “žrtvama“ Jasenovca jest, u stvari, prikrivanje istine o zločinima nad pravim hrvatskim žrtvama i prikrivanje da su se ondje nisu nalazili nedužni ljudi nego DRŽAVNI NEPRIJATELJI hrvatskog naroda, koji su trpjeli kazne za odmetništvo u korist komunizma-staljinizma i četništva. Naravno da su pojedini od njih bili i pogubljeni. Naravno da je pod utjecajem savezničke Njemačke hrvatska vlast, protiv svojih uvjerenja, ondje smjestila i manji broj židova, koji su otpremljeni u Njemačku. Možemo li se danas oprijeti zapovijedi Bruxellesa da uvedemo digitalnu valutu, raspustimo vlastitu vojsku i u Hrvatsku propustimo iracionalne mase islamskih terorista? Izgleda da za sada ne možemo! Tako ni NDH nije mogla odbijati zahtjeve Njemačke!

Ali, otpor protiv masovnih ubojstava Hrvata, koje je u svojoj epohalnoj knjizi opisao Stjepan Lozo,[4] nije se mogao voditi nemogućim parlamentarnim raspravama nego ratnim sredstvima. Pri tome je zbog britanskog masonskog svjetskog kriminala nesretno nastradao hrvatski narod, kojem su komunističkom promičbom oprali mozak, oteli Bosnu dekroatizirajući tamošnje islamsko stanovništvo, Istočni Srijem i Boku Kotorsku i, da bi skrenuli pažnju sa svojih zločina, izmislili su priče o ustaškoj prodaji Dalmacije, koje nije bilo. Rapalski ugovor srbijanskog kralja od 12. studenog, 1920. postavio je temelje za fašističke aspiracije na hrvatsku Dalmaciju, čime su dijelovi hrvatske obale (Istra i Dalmacija) pripali Italiji. A, dokumenti  Sila Osovine pokazuju da je Mussolini godine 1941. bio vrlo zabrinut što mu se može dogoditi da ne dobije Dalmaciju: a, da su mu ustaše bilo što obećale – sigurno ne bi bio tako zabrinut.[5] I g. 1943. sve ono što si je prisvojio vraćeno je u NDH. Ali, ponovljena laž srbokomunista postala je službena povijest, službena istina.

Danas znamo da je pitanje Srba u Hrvatskoj izmišljeno pitanje: u Hrvatsku su pred Turcima došli Vlasi, koji nisu bili etnički Srbi, a hrvatsko katoličko stanovništvo prelazi na pravoslavlje da izbjegne poreze i progone osmanlija. Srba u Hrvatskoj u masovnim brojevima nikada nije bilo, to je izmišljotina četničke propagande tzv. Srpske Pravoslavne Crkve, koja je preko svojih srbijanskih pravoslavnih popova u XIX st. izvršila agresivnu propagandu na hrvatsko pravoslavno stanovništvo i tako ga pretvorila u nepostojeće hrvatske Srbe i domaće izdajice, a jedan od relevantnih izvora koji prikazuje procese posrbljivanja Hrvata u XIX i XX stoljeću svakako je dokumentirano potkrijepljena knjiga Marija Filipija “Nikola Tesla, ispod paučine“, u kojoj se nalazi i apel pravoslavnog Hrvata pa i svjedočenje gornjokarlovačkog episkopa Teofana Živkovića, da pravoslavni Hrvati ne dopuštaju da ih se pretvara u Srbe.[6]

Napadaj na Hrvatsku počeo je davno prije napadaja na Nezavisnu Državu Hrvatsku! Problem koji je hrvatski narod dobio u baštinu nakon revolucionarnog oslobodilačkog rata iz razdoblja 1991.-1995. sastoji se u tome da je malo ljudi shvatilo da su na vlasti ostali neprijatelji hrvatskoga naroda, jugoslavenski komunisti i obnovljeni četnički pokret Milorada Pupovca, pod promijenjenim naslovom: iako su stavovi o nedavnoj povijesti komunistički i iako je ideologija “Srpske Narodne Stranke“ najprljavije prozirno četništvo, Hrvati ih trpe i nadalje su zarobljeni u vlastitoj Domovini i u njoj ne mogu živjeti, pa je radi toga masovno napuštaju. Dok Srbi iznova postaju privilegirana klasa, kao što su to bili dva puta: u razdoblju 1918-1941. i od 1945. do 1991.

Tragedija hrvatske povijesti se ponavlja i nastavlja se…

Bilješke:

[1] Zadnji saziv Hrvatskog Sabora Kraljevine Hrvatske iz 1918. bio je i saziv sabora iz 1942. godine.

[2] Čić, E., “Povijest hrvatskih neprijatelja“, Zagreb, 2011., str. 70.

[3] Dr. Horvat, Rudolf, “Hrvatska na mučilištu“, Zagreb 1942., Školska knjiga, 1992., str. 548.-554.

[4] Lozo, S., “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija 1941.“  Stjepan Lozo: ‘Mi smo doživjeli genocid, a optuženi smo za genocid nad našim krvnicima’ – Kamenjar

[5] Vrančić, Vjekoslav, poglavlje, “Međunarodna priznanja Nezavisne Države Hrvatske, str. 240.-258., “Branili smo državu“, HB PRESS, Washington, D.C., 2006.

““ “Mussolinijeva upornost da se u objavama u priznanju NDH spomene i pitanje određivanja budućih granica utvrđuje da dr. Ante Pavelić nije prema Italiji bio preuzeo nikakve obveze o tobožnjem ustupanju dielova hrvatskog narodnog područja…“, bilješka 33, str. 253.

[6] Filipi, Mario, poglavlje “Srbi u Hrvatskoj stvarali su se propagandom“, “Nikola Tesla, ispod paučine“, Samobor, 2022., str. 479.-501.

Priredio i prokomentirao akademik Emil Čić