Vihoru što u duši mi piri
Friedrich Hölderlin postavio je još davno jedno sadržajno pitanje – čemu pjevati? Do danas k tomu se pitanju pridružilo još bezbroj upita – a to su: komu pjevati, kako pjevati, o komu pjevati i na kraju zašto uopće pjevati? Pravi razlog za pjevanje do danas je ostao neobjašnjiv jer doista nema pravog odgovora koji bi označio unutarnje raslojavanje čovjeka – doli same umjetnosti! No da li je to doista dostatan razlog za pjevanje kod svake osobe? Je li to doista dostatan razlog za pjevanje i kod naše pjesnikinje Danice Bartulović?
Pjevati a istodobno i ne umirati… nije lako, niti moguće! Sa svakom riječju nestaje atom stvarateljeva i stvaralačkog bića i zanosa (što ne znači da će se stvaratelj isprazniti – prazneći se, on se istodobno i napaja).
U dijalektičkom jedinstvu praznina i punina nisu pojmovi i simboli koji su oprečni ili pak nesuglasni, to su pojmovi koji konvergiraju, čija moć, odsutnost i nazočnost nadopunjuju jedinstvenost cjeline, sadržaja ili oblika, ili odsutnost jedinstvenosti supstancijalnosti /nečega/.
Danica Bartulović je pjesnikinja pjeva; sveobuhvatnosti i jedinstvenosti poretka bića i stvari u svijetu. Ima nečega kod nje što se može tumačiti da dolazi od inata, od srži kostura, iz koštane srži, do čega se probija pjesnikinjina misao i riječ, čiji je temeljni smisao fonski i „jezikujući“ bitak, kazivanje. Riječ je isklesana za „nešto drugo“, nešto elementarno i uzvišeno, ona nije pri-prosto ispisana, ona je i na-slikana! Naslikana je djetinjskom slikom i čežnjom kao izvorom doma, ona je u svom z-bijegu, u trajanju i konačno u vlastitu unutarnjem raz-lomljenom bijegu. Danica nije naivni slikar hermetizma; hermetizam je kod nje zaiskrio rasporedom riječi i njihovih temeljnih značenja.
„ … Svi krugovi su unutar nas. Sve vrtnje.
Ah, kako to nismo znali?
Sa svim daljinama,
u sebi se možemo sresti.
Otkriti mnoge zagonetke.
Zbirka, Vihoru što u dušu mi piri je krasna i sujetna saga, kazana lijepim jezikom, uljuđena toplinom za kojom žudimo. Pjesmotvori su „granica“ preko koje se krećemo i naprijed i natrag, i izvana i unutra; oni sami sebe is-kazuju; pjesnik je impersonaliziran, ponekoć je njegov predmet skrit a ponekoć opetovano baladično i himnično tekstualno razgranat. Pogledajmo zajedno jednu „oživljenu sliku“.
…Posvuda zrcali radost.
Djeca razdragana idu u školu.
Na more isplovljavaju ribari,
u malenim barkama.
To je duhovna klepsidra, antologija kojom nas pjesnikinja vraća u carstvo mira, djetinjstva i bezazlenosti; ovdje je naše potucanje, skidanje mraka koje je lapidarno ucrtano u uznšašće života i životodajnosti.
Govor Danice Bartulović je autentičan, prijemčiv, otključava čovjekovu nutrinu, uklanja s duše mrenu koja mu zamagljuje pogled. Pjesma joj je naizgled jasna i razumljiva, iako ranjiva kao i većina pjesničkih ispovijesti. A jasna je i razumljiva zato što je njezina pjesma nastala u susretu sa samoćom unutar sebe. I iz susretanja samoće kao nužnog suputnika, kao kod isposnika koji se povlači u osamu da bi se pročistio. Zatim je pažljivo isfiltrirana. Također i iz susreta sa životnom zbiljom prsa u prsa, koju nije mimoilazila, i koja nju nije mimoilazila, a to ima snažan, prepoznatljiv nam odjek unutar ovih stihova. Pjesma je nastala iz odronjene boli i kroza odronjenu bol, nicala spontano iz nekoga tajanstvenoga sjemena koje je u pjesnike posijano.
Ove su pjesme duboko doživljene i proživljene, tako pitke, bliske nam, razumljive i blage, pa dopuštaju da se s lakoćom čitaju. I kako ulaze u naše jezgro, odleđuju nas, bude naše emocije, griju nas, nekad zabole, nekad su poput proljetne rose koja jutrom umiva prirodu. Postupno nas podižu, otvaraju nad nam nove horizonte, nebo nad nama postaje sve bistrije. Utječu da i mi iz onog svog ljudskog pepela zaiskrimo, potražimo i proživimo sve ono za čim Danica traga i mnogi koji su uvjereni da možemo naći u sebi i oko sebe puno vrijednog blaga.
Pjesnikinja ne opominje i svojim stihovima ne tjera sklonuti čovjeka da smisao pronađe u Božjoj ljubavi. Ona samo ukazuje kroz svoje pjesme da je njezina duša procvala i zamirisala u susretu s Bogom. Na volju nam hoćemo mi to povjerovati.
Zašto posveta ove rukoveti stihova, Rilkeu? Rilkeova je poezija nadživjela daleko svog autora, ona je esencijalna, svevremena, a pjesnici se susreću u svojim poetskim svjetovima koji ne poznaju granice vremena ni prostora. Koliko sam razumio Danicu, rekla mi je, – taj joj je pjesnik iznenada, neočekivano iskrsnuo u viziji, kao da je glazba njegovih stihova doprla do nje, stoga i sam naziv ove zbirke, – Vihoru što u duši mi piri, na neki način izvanvremen je.
Ovo je pjesništvo i metafizičko, ono intimizira ono što nam Bog nudi, a to je nadilaženje smrtnosti, i nudi mnogo širi kontekst bivanja u nekoj novoj dimenziji postojanja, što se već sada dade naslutiti kod nekih pjesnika i mistika. Književna su djela različita, ali svako u sebi mora imati književnu potku. Kako je tko razvlači i koliko riječju uspijeva istkati svoje poetsko tkanje da bude i zapaženo, i osmišljeno na način da u svojoj jezičnoj strukturi bude istančano i daje nam jasne naznake gdje pripada. Koliko je netko nadaren, koliko maštovit, koliko vješt da njegovo djelo doprinese književnom stvaralaštvu, otkriva svakog pojedinca. Vrijeme će neke od književnih djela pojesti, neke zabetonirati, a neka su prethodnica novim vremenima. Imaju duboki korijen koji vuku iz prošlosti, nose pečat sadašnjosti, ali je u njima i sjeme budućnosti, na koje će se nadograđivati novi vizionari i oni koji u sebi nose sjeme riječi.
Stih Danice Bartulović je već odavno prelepršao preko granica Hrvatske, te žanje zaslužna priznanja kod mnogih čitatelja diljem svijeta, i vjerujem da će ova zbirka u tomu žanju još više doprinijeti općenito poeziji, i poetskim dostignućima.
