“Gubitak osobnog identiteta uzrokovan traumatičnim događajem bio bi zadnji korak dehumanizacije čovjeka. Čovjek se odvoji od svoje prošlosti, svoje obitelji, zajednice i svojih emocija. Kad čovjek izgubi samog sebe onda je to kraj svega…”
Ana Klarić: Koga čekaš? – Utjecaj moćnika na naš svakodnevni život, Tkanica, Zagreb, 2025.
“Koga čekaš?” naslov je knjige autorice Ane Klarić (1977.). Govorili su stari: “Lipši magare dok trava naraste”, socijalisti su nas učili da se žrtvujemo za buduće, bolje, ljepše i pravednije (humanije) društvo, dočim egzistencijalisti su rekli da na peronu sreće čekamo Godota koji ne će doći.
U izdanju domoljubne “Tkanice” (urednik Marijan Majstorović) Ana Klarić kirurški precizno i metodično razlaže tranzicijsko društvo koje je kombinacija feudalizma, liberalnog anarhizma, strančarenja u kojemu se odlično snalaze socijalističke birokratske elite i južnjačkoga klijentelizma tipa “cosa nostre”. Pisano je ovo štivo čitko i pitko, ogledan primjer sustavnosti, jasnoće i preglednosti. Osobno bih samo na osnovi te knjige imenovao poštovanu autoricu ministricom kulture i obrazovanja.
Mišljah da je gospođa Klarić sociolog ili psiholog; zapravo je učiteljica. Blagoslovljen bio narod koji ima takve učitelje. Teme kojima se autorica bavi jesu ponajviše funkcioniranje politike i tzv. civilnoga društva, sa čime sam se prvi puta susreo (to je bilo 1987.?) čitajući “Tehnokratsku bolest” genijalnoga degolističkoga ministra Alainea Peyrefittea (1925. – 1999.) Tada sam pomislio “Quam parva sapientia regitur mundus”, ali sam vjerovao da su Latini birokratizirani, a da Zapad ima recept za kolače uspjeha (ljudska prava, demokracija, slobodno tržište).
Od naših su slične teme “žvakali” A. G. Matoš, Veselko Tenžera, Antun Radić, Josip Županov, Dušan Bilandžić. Od inozemaca volio sam Ortegu y Gasseta (1883. – 1955.), Gustava Le Bona (1841. – 1931.), Guglielma Ferrera ( 1871. – 1942.), Cyrila Nortcotea Parkinsona (1909. – 1993.).
Postojao je na sličnom tragu Mladi list koji su vodili braća Tomislav i Mario Lozić prije nekih 25 godina; imali su zanesene, mlade suradnike.
Čistoća duše i idealizam jednostavno zrače iz svake Anine rečenice, čovjek vidi da su teme obrađene sa velikom mudrošću i životnim iskustvom, te da su stavovi autorice sukladne kršćanstvu.
Pogledajmo kako piše Ana Klarić.
“Gubitak osobnog identiteta uzrokovan traumatičnim događajem bio bi zadnji korak dehumanizacije čovjeka. Čovjek se odvoji od svoje prošlosti, svoje obitelji, zajednice i svojih emocija. Kad čovjek izgubi samog sebe onda je to kraj svega. Tada je lak plijen i nije u mogućnosti boriti se. Vrlo je podložan utjecaju dominantne osobe ili grupe. Sam će sebe doživljavati onako kako ga doživljavaju njegovi zlostavljači. Pristat će na sve.”
Autorica poziva na empatiju, borbu, povezivanje ljudi, prevladavanje apatije, ravnodušnosti i sebičnosti. Pa i na imenovanje onih koji su generatori zla. Vrlo su poučni eksperimenti S. Milgrama (1933. – 1984.), te P. G. Zimbarda (1933. – 2024.). Da bi bili društveno prihvaćeni i uspješni (gotovo) svi su spremni pokoriti se. Međutim, loše ponašanje stvara neuroze, psihoze, pa i somatske bolesti i čini društvo neuspješnim i slabo motiviranim.
Jesmo li istrenirani u ranom djetinjstvu poslušnosti i nepreispitivanju autoriteta, ili bježanju od borbe, žrtve, odricanja? Konformizmu. Vjerujemo li u svoje snage, u dobro u ljudima, u Boga? Jesmo li prečesto formalisti (farizeji)? Griješimo li u odgoju djece, u postavljanju prioriteta?
Vrlo zgodan je primjer čovjeka koji je na Istoku prošao tešku torturu zbog svoje religioznosti. Došavši na Zapad taj čovjek je postupno prestao ići na misu trčeći za uživanjem i novcem. Meka sila. Banalnost zla. Koliko “dugujemo” socijalizmu svoje sadašnje ponašanje? Koliko feudalizmu? Jesmo li kmetstvo ili hajduštvo pokupili u rodnom kraju, ili je takvo ponašanje urođeno? Vodi li nas strah, dosada, želja da budemo prihvaćeni, voljeni, poštovani? Hoće li cijena moralnosti i slobode biti gubitak posla, prijatelja, egzistencije?
Moramo li za stipendije, radna mjesta, olakšavanje papirologije, pristup liječniku koristiti vezice da olakšamo život. Ili je narod kao pučina, nesvjesna uskovitlana masa po kojoj psihopat klizi kao samodopadni patak. Žabokrečina s lokalnim šerifima, somom, štukom i šaranom. I inozemnom čapljom.
Kamo idemo? Nadam se per aspera ad astra!
Knjiga se može naručiti putem adrese elektroničke pošte: tkanica@hrvatski-fokus.hr Cijena: 24,90 eura + poštarina
1 komentar
Ovaj dio teksta smatram kao presudan za kupovinu ove knjige i “usvajanje gradiva”: Autorica poziva na empatiju, borbu, povezivanje ljudi, prevladavanje apatije, ravnodušnosti i sebičnosti. Pa i na imenovanje onih koji su generatori zla. Vrlo su poučni eksperimenti S. Milgrama (1933. – 1984.), te P. G. Zimbarda (1933. – 2024.). Da bi bili društveno prihvaćeni i uspješni (gotovo) svi su spremni pokoriti se. Međutim, loše ponašanje stvara neuroze, psihoze, pa i somatske bolesti i čini društvo neuspješnim i slabo motiviranim.
Jesmo li istrenirani u ranom djetinjstvu poslušnosti i nepreispitivanju autoriteta, ili bježanju od borbe, žrtve, odricanja? Konformizmu. Vjerujemo li u svoje snage, u dobro u ljudima, u Boga? Jesmo li prečesto formalisti (farizeji)? Griješimo li u odgoju djece, u postavljanju prioriteta?
Komentari nisu aktivni.