Vučić je balkanska politička stvarnost koja uporno gura narode u rovove prošlosti
U vremenu kada balkanska politička stvarnost uporno gura narode u rovove prošlosti, rijetki su glasovi koji nude izlaz iz tog začaranog kruga mržnje, žrtvovanja i samoporaza. Prošle godine, dobio sam pismo od mog prijatelja, uglednog hrvatskog novinara Marka Ljubića, koje mi se urezalo u pamćenje upravo zato što ne dolazi iz očekivanog kruga, ali precizno dijagnosticira jednu duboku istinu o današnjoj Srbiji — i o regiji u cjelini.
Ljubić u svom pismu razgolićuje srž problema – vladavinu pogubne politike Aleksandra Vučića i njegovog kruga, koji su zarobili naciju u lažne mitove, jeftine pobjede i trajnu paranoju. Ta politika ne samo da poražava Srbe, već ih ponižava time što ih veže za gubitnički mentalitet, nepoštenje i idolopoklonstvo prema propalicama.
Ne manje važna je uloga Srpske pravoslavne crkve, koja svojim prešutnim (a često i otvorenim) blagoslovom takvoj politici daje patinu svetosti. SPC, umjesto da bude moralni korektiv vlasti i čuvar duhovnih vrijednosti, često postaje produžena ruka režima — podržavajući nacionalističke mitove, ratne huškače, pa i samu logiku etničkog konflikta. Time ne izdaje samo Evanđelje, već i narod kojem bi trebala služiti.
U tom kontekstu, Ljubićevo pismo je više od komentara – to je apel, poruka razuma i elementarne ljudske pristojnosti. Uspješni Srbi koje on spominje – poput Novaka Đokovića, vaterpolista, košarkaša – nisu produkt Vučićeve Srbije, već su pobjegli iz njenog kalupa. Njihova snaga leži u radu, talentu, žrtvi i otvorenosti prema svijetu. Njima se, s pravom, klanja i svijet i susjedi – jer nisu dio tame, već svjetlo iz tog naroda.
Ovo pismo danas objavljujem ponovno jer njegove riječi nisu izgubile na snazi. Dapače, u vremenu sve dubljih podjela i sve glasnijih laži – ovakvi glasovi postaju još potrebniji.
Vučiću trebaju „ustaše“
“Dragi Bojane,
uz pozdrav i respekt prema svemu što radiš, želim Ti izraziti i potporu na sjajnom buntu tvoga naroda protiv odavno posrnulog režima. Nadam se da ćete uspjeti. Nisam ni iz bliza jedini “ustaša” koji se tako osjeća i tako iskreno misli.
Nama u Hrvatskoj Vučić nije prijetnja zbog nekakve njegove državne snage, ljudi se ovamo smiju njegovim ispadima i javnom natjecanju s Hrvatskom.
Kako i znaš, on ovdje ima dobar odjek jedino u skupinama hrvatskih propalica, koje ja odavno nazivam Bujičarima, jer je i njima, kao i Vučiću potreban perverzan neprijatelj da bi mogli postojati. Srećom po Hrvatsku oni su beznačajni, više za smijeh, nego za strah.
Uz sve, želim ti iz hrvatske nacionalističke perspektive reći par mojih zapažanja za tvoje prijatelje i svakog normalnog čovjeka.
Hrvatska uz sve nevolje koje ima svaki narod u susjedstvu srpske države, ima i sreću što je Srbija susjed i što svatko u Hrvatskoj tko želi i koga zanima može čuti, vidjeti i razumijeti jezik kojim se u Srbiji komunicira.
Rimljani su davno rekli da je povijest učiteljica života, a ta maksima je evoluirala razvojem čovječanstva do toga da samo budale uče isključivo na svojim slabostima i glupostima.
Odavno je iskustveno učenje na vlastitoj koži, koliko god bilo izuzetno važno, jer je donja crta između pada iz zone razuma u zonu mraka, poprimilo sekundarnu narav, pogotovo kad imaš privilegiju imati susjeda kao što je Vučićeva Srbija. Samo pogledaj i uči da te ne snađu njihove državne i društvene “vrline”.
Zanemarimo ovdje čisto ljudski element i prirodnu potrebu čovjeka, kršćanina i humanista da se zamisli u stanju ljudi u Srbiji, jer to je čak i u fikciji ružno i teško iskustvo.
Učimo i naučimo. I Hrvati. I Crnogorci. I Kosovari. I Bošnjaci. I Makedonci.
Nadam se da će i Srbi steći kritičnu svijest i snagu otpora, poželimo im to dok vodimo računa da se nama Vučićev model ne dogodi, jer smo svi izloženi tom opasnom virusu.
Vučić sluđuje Srbiju stalnom prijetnjom i navodnom mržnjom ustaša, s vremena na vrijeme NATO-a, EU-a, kad treba i Rusa, sva sramotna posrnuća Srbije od 1990. godine do danas, adresira na bjelosvjetske ustaše.
Ustaše su do 1990. bili samo Hrvati, tu i tamo koji Musliman, „Šiptar“, Crnogorac, da bi sa srpskim teškim propadanjem i moralnim stradanjem u svijetu od Miloševića do Vučića – ustaše postali svi. Pa i stotine tisuća razumnih ljudi u Srbiji, ljudi kojima je prekipjelo da ih skupine budala, prevaranata i hohštaplera prave budalama i plaše “ustašama”. Ono, u zdrav mozak.
Masovne prosvjede za spas Srbije od epohalnog uništenja proizvodnje litija koju je Vučić dogovorio s njemačkim dojučerašnjim ustašama, a sad valjda s junačkim njemačkim četnicima, pomahnitali zgubidan Vučić i njegova bulumenta proglašavaju “ustaškim specijalnim ratom”.
Na stranu inverzija kojom ustaše na taj način umjesto dosadašnjih zlih momaka nesvjesno proglašava spasiteljima Srba, Vučić na taj način javno priznaje da su mu se u državi koju vodi infiltrirale stotine tisuća ustaša ismijavajući njegov sigurnosni poredak. S druge strane, proglašava ustaše izvanzemaljcima i supermenima, koji usprkos Vučiću mogu što hoće.
Pitate se što naučiti od takve Srbije?
Samo usporediti i dalje ono što se događa u Srbiji i podvrći razumnoj kritici. Pri tomu usprkos lakrdijaštvu i perverznosti tu i tamo pročitati što pišu Informer, Kurir i ostala bratija. I s razinom pučke škole, sve jasno.
Vučić Srbiju nadzire i kontrolira masovnim angažmanom propalica i gubitnika, proglašavajući ološ uzorima narodu. Takvima ne trebaju “ustaški neprijatelji”. Oni sami voze najvećom brzinom u provaliju.
S druge strane, ni sve ustaše NATO-a, EU-a, čak ni najozloglašenije hrvatske ustaše ne uspijevaju zaustaviti pobjednički uspon na Olimp uspješnim Srbima, Đokoviću, vaterpolistima, sjajnim košarkašima. Za te pobjednike nema ustaša na vidiku. Čak su im uz suparništvo, kolege i prijatelji.
Zašto su uspješni?
Zato što se ne natječu i ne dokazuju po Vučićevim gubitničkim pravilima, jer im uzori nisu bili propalice i jer su u natjecanju favorizirali prirodni talent, rad, spremnost na odricanje, a prezirali prevaru koja je glavna oznaka Vučića i njegova ološa. Zato im se klanja svijet. I sve “ustaše”.
Susjedima je upravo to uporište dobrog poučka. Ne slavite srpske poraze kao Vučić i njegov ološ vaše, slavite svoje uspjehe i pobjede. A to ne možete postići osloncem na propalice.
Tko krene tim putem, Vučić ga je bez ispaljenog metka porazio, kao što on i slični cijelo XX. stoljeće poražavaju Srbe vodeći ih u “pobjede protiv ustaša”.
I ne likujte nad srpskim narodom zbog propalica koje ga vode, jer je upravo to otvaranje vrata propalicama u vašim redovima.
Jedino tako Hrvati, Crnogorci, Kosovari, Bošnjaci i Makedonci, ali i svi Europljani mogu biti korisni sebi. I Srbima.
A pogubni Vučiću.
