Pismo patrijarha Irineja papi Franji u kojem on nebulozno, neistinito, laskavo i prijevarno kleveće blaženika Alojzija Stepinca

Blaženi Alojzije Stepinac snažna je moralna vertikala, koja svijetli svetošću nad mračnom politikom manipulacija i laži Srpske pravoslavne crkve

 

Prenosim u cijelosti pismo patrijarha Irineja papi Franji. Čitajući ovo licemjerno, lažljivo i ulizivačko pismo, ne čudi što je papa Franjo na njega nasjeo! https://informer.rs/drustvo/vesti/566319/morate-procitati-pismo-patrijarha-irineja-papi-franji-stepinac-podrzavao-ustaske-klanice-srba

»Pismo blaženo počivšeg patrijarha Irineja, koje do sada nije objavljeno u srpskim medijima i koje je objavio hrvatski publicist Drago Pilsel na portalu ‘Autograf’, prenosimo u cijelosti:

Broj 1684

30. aprila 2014. godine

U Beogradu

Njegovoj Svetosti

Episkopu Rima

Papi FRANCISKU

Vatikan – Rim

Vaša Svetosti,[1]

Od početka Vašeg pontifikata s velikom smo pažnjom pratili Vaše napore za intenzivniji dijalog između Rimokatoličke i Pravoslavne Crkve, kao i Vaše poruke o miru i međusobnom poštovanju, koje su nam danas toliko potrebne. Uz Vaše napore za jedinstvo među kršćanima, posebno nas ohrabruje Vaš stav prema svima koji nevino pate i pate, kao i Vaš jasan i nedvosmislen stav o Holokaustu, koji ste nazvali ‘sramotom čovječanstva’. U tom smislu, a nakon objave kardinala Angela Amata, prefekta Kongregacije za proglašenje svetaca, da postoji inicijativa da se Vašoj Svetosti predloži da se kardinal Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup tijekom Drugog svjetskog rata, uzdigne u red svetaca Rimokatoličke Crkve, potaknula nas je da se obratimo Vama, jer, kao i u slučaju Stepinčevog suvremenika, pape Pija XII., ‘čini se da nema kraja kontroverzama’ – kako kažu istraživači – u vezi s ulogom zagrebačkog nadbiskupa u Drugom svjetskom ratu.

Krvava strahovlada

Krvava komunistička vladavina terora nakon Drugog svjetskog rata pridonijela je toj kontroverzi na najgori mogući način, kao i proces protiv kardinala Stepinca pred komunističkim sudom 1946. godine, koji je rezultirao njegovim dugogodišnjim zatvorom i zatočenjem. Na suđenju je kardinal Stepinac prikazan kao inicijator i zapovjednik strašnih zločina koji su se dogodili u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tijekom njezina postojanja od 1941. do 1945. Posebno u Jugoslaviji, slika Stepinca stvorena tim procesom određivala je javnu sliku kardinala desetljećima koja su uslijedila; vodile su se polemike za i protiv te slike, te na taj način javnost nikada nije stvorila uravnotežen povijesni sud o Stepincu.

Gušenje istine

Jasenovac je postao duboki jecaj u srpskom narodu, tim dublji i teži jer su bezbožne komunističke vlasti nakon rata gušile svaki pokušaj otkrivanja istine o Jasenovcu; bez istine nije moglo biti pravde, a bez pravde – ni pomirenja.Ta je slika svakako bila radikalizirana i nerealna: ne samo da nadbiskup Stepinac nije imao moć zapovijedati i upravljati političkim, vojnim i policijskim aparatom Nezavisne Države Hrvatske – nacističkog satelita par excellence, kako je Paul Hilberg nazvao ovu zločinačku državu – već iz vrlo ranih izvora saznajemo o slučajevima kada je kardinal Stepinac stao u obranu pojedinih progonjenih Srba i Židova. To je bio i razlog zašto su neki od spašenih bili spremni svjedočiti u Stepinčevu korist na suđenju 1946. godine, unatoč prijetnjama komunističkih tužitelja. Međutim, istine radi, moramo reći i ovo: kardinal Stepinac je svim srcem podržavao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasipao pohvalama njezino vodstvo i više puta sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je vladala u toj državi, kopiji Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije.Dok danas sve civilizirane nacije i povijesna znanost pridaju veliku važnost puču kojim se Jugoslavija odvojila od Trojnog pakta 27. ožujka 1941., kardinal Stepinac je isti taj puč proglasio izdajom za koju je optužio Pravoslavnu crkvu. Pravoslavlje je proglasio ‘najvećim prokletstvom Europe’ i upravo te riječi zabilježio u svom dnevniku odmah nakon kobnih događaja koji će Jugoslaviju odvesti u rat, dovesti do njezina pada i stvaranja Nezavisne Države Hrvatske.

Zločinačka priroda

Njegov stav prema Pravoslavnoj crkvi može se objasniti samo njegovim stavom prema prisilnom prelasku na katoličku vjeru i Crkvu (240-250 tisuća ljudi preobraćeno je na katoličanstvo), dok se ta prisilna prozelitizacijska akcija provodila najčešće ponovnim krštenjem. Stepinac je, doduše, podsjećao da prelazak na katoličku vjeru treba biti slobodan, ali nije sprječavao prozelitizam u praksi, već ga je odobravao, iako je svima, a posebno njemu samome, bilo jasno pod kakvim strašnim nasiljem se provodi. Zločinačka priroda NDH ubrzo je postala jasna onima koji su u njoj vidjeli legitimno pravo hrvatskog naroda na svoju državu: sam kompleks logora smrti Jadovno, koji je postojao od kraja travnja do sredine kolovoza 1941., mjesecima prije bilo kakvog gerilskog pokreta i ustanka, kao i mjesecima prije operacije Reichhard i stvaranja nacističkih logora smrti, progutao je, riječima sadašnjeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, između ‘trideset i četrdeset tisuća ljudi’.Sustav logora Jadovno prestao je djelovati kada je talijanska vojska, užasnuta zločinima koje je detaljno dokumentirala (i još uvijek čuva dokumentaciju u svojim arhivima), ponovno okupirala dio NDH u kojem su se nalazili logori. Ali čak i tada, kada su državne vlasti Nezavisne Države Hrvatske besramno i pred svima pretvorile zemlju u klaonicu, kardinal Stepinac suzdržavao se od osude režima, zalažući se isključivo za pojedinačne žrtve progona i nemajući snage osuditi vladu koju je od početka tako toplo pozdravljao.

Užasni zločini

Nažalost, kardinal Stepinac nije prosvjedovao, već je šutio čak i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najstrašniji način u smrt poslao tri pravoslavna biskupa, stotine pravoslavnih svećenika i redovnika te stotine tisuća pravoslavnih vjernika, njegovih sugrađana. Nije prosvjedovao, već je šutio čak i kada su hrvatski ustaše, među ostalima, mučili i ubijali one pravoslavne Srbe koji su već, pod prijetnjom sile, prihvatili katoličku vjeru, dok su mučitelji i ubojice s neviđenim cinizmom izjavljivali da će ‘Bog već nekako prepoznati tko je Njegov, a tko nije’. Nije prosvjedovao, već je šutio pred činjenicom da su u ‘njegovoj’ zemlji hladnokrvno, planski i sustavno ubijana djeca ‘nepogođenih’ građana te zemlje – Srbi, Židovi, Cigani… Procjenjuje se da je ukupan broj žrtava djece u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj oko sto trideset tisuća, od čega samo u logoru smrti Jasenovac oko trideset pet tisuća.

Prikupljena su i popisana imena i prezimena dijela žrtve djece (njih 74.762), od kojih je većina (42.791) bila djeca iz srpskih pravoslavnih obitelji.Samo logor Jasenovac odnio je 20.545 dječjih života. U tim mračnim danima ipak je bilo ljudi koji su, nadahnuti Kristovom ljubavlju, spašavali žrtve, posebno djecu. Najsvjetliji primjer je lik Diane Budisavljević, pobožne Austrijanke, rimokatolkinje udane za pravoslavnog Srbina u Zagrebu, koja je, zajedno sa svojim suradnicima, spasila preko dvanaest tisuća djece iz Jasenovca.Jasan primjer te ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca, blago rečeno, jest njegovo pismo tadašnjem ministru unutarnjih poslova NDH Andriji Artukoviću, koji je u tom trenutku – 22. svibnja 1941. – nadzirao provedbu ubilačkih procesa u kompleksu logora Jadovno, koji je sam stvorio.

U ovom pismu Stepinac moli Artukovića ‘da se židovski i drugi slični zakoni (mjere protiv Srba i ostalih) provode na način da se poštuje osobnost i ljudsko dostojanstvo svake osobe’. Kardinal Stepinac, kako možemo vidjeti iz pisma, ne samo da ne dovodi u pitanje postojanje zakona i mjera protiv Židova i Srba, već se zalaže za poštovanje njihovog “dostojanstva” u vrijeme kada je vrlo dobro znao da spomenute “mjere” znače gotovo isključivo stravičnu smrt desetaka tisuća ljudi u Jadovnu, a zatim još mnogo više u Jasenovcu i diljem NDH. Ako nije cinizam, onda je svakako strašan kompromis, kojih je, nažalost, bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegova svećenstva s NDH i koji je, osim što je Stepinčevom intervencijom spasio pojedince, stvorio odij prema Rimokatoličkoj crkvi u Hrvata, simboliziran u osobi kardinala Stepinca.

Pitamo se: je li taj odij uopće mogao izostati, s obzirom na ulogu koju je veliki dio Stepinčevog klera imao u NDH? Da navedemo samo nekoliko primjera: u travanjskim danima tranzicije 1941., kada je NDH stvorena na ruševinama Kraljevine Jugoslavije, ustaški pokret koji je preuzeo vlast slao je putem medija upute građanima i svojim pristašama da se za sve smjernice u ponašanju i radu na formiranju nove države obrate rimokatoličkom kleru. Od tog trenutka do kraja rata, ogroman dio Stepinčevog klera otvoreno je sudjelovao u ustaškom pokretu, i vrlo često u zločinima, uključujući zapovijedanje koncentracijskim logorima smrti – među njima i zloglasnim logorom Jasenovac, koji je, prema Yehudi Baueru, ‘bio, ako ništa drugo, okrutniji od svih svojih nacističkih pandana’, sve za slavu novostvorene ‘države’. Između ostalih, do danas je ostao zapamćen franjevac Miroslav Filipović-Majstorović, zvan fratar Sotona, iz samostana Petrićevac, koji je u Drakuliću vlastitim rukama klao ljude i djecu.

Kao da je enciklika pape Pija XI. Non abbiamo bisogno, koja je hrabro i pravovremeno osudila etatizam fašističkog režima, izgubila svoju vrijednost u NDH samo zato što je krvavi ustaški režim proglašen rimokatoličkim.

Vojni vikarijat

Slovenac, rimokatolik (a nakon rata poznati australski slikar) Stanislav Rapotec posjetio je okupiranu Jugoslaviju 1942. u suradnji s Britancima i u svom izvješću svjedočio ovako: ‘Ona (Katolička crkva) snosi strašnu odgovornost za jedan od najgorih zločina naše civilizacije u dvadesetom stoljeću. Stotine tisuća grobova nevinih žrtava bit će vječni svjedoci protiv ovih propovjednika ljubavi’. Iako Rapotec odvaja Stepinca od ostatka klera, ne oslobađa ga odgovornosti, jer je, prema svom položaju, zagrebački nadbiskup morao imati utjecaj na svoje biskupe i svećenstvo.

Vaša Svetosti, prečesto se Stepinac prikazuje kao nemoćna i izolirana osoba koja je učinila što je mogla da pomogne i kao čovjek koji nije imao autoritet nad svojim svećenstvom. Čini nam se da Stepinčevu situaciju realnije i iskrenije opisuje pitanje koje je postavio Domenico Tardini u vezi sa sličnom situacijom u Slovačkoj, gdje je svećenik Tiso bio premijer satelitske kvislinške vlade: ‘Svi znaju da Sveta Stolica ne može zapovijedati Hitleru. Ali tko će razumjeti da ne možemo kontrolirati jednog svećenika?’ To posebno duboko odjekuje, znajući, što je od posebne važnosti, da je kardinal Stepinac osobno bio na čelu vojnog vikarijata oružanih snaga tzv. NDH, čije je svećenstvo uvelike bilo uključeno u zločine koje su počinile oružane snage NDH.

S istinskim razumijevanjem čitamo duboko tumačenje nacističkih zločina vašeg časnog i mudrog prethodnika, pape emeritusa Benedikta XVI., koji kaže da su hitlerovci, ubijajući židovski narod, ‘htjeli ubiti Boga koji je pozvao Abrahama, koji je govorio na Sinaju i koji je postavio načela koja će voditi čovječanstvo, načela koja vječno vrijede’. Nacisti su to učinili kako bi ‘iskorijenili kršćansku vjeru i zamijenili je vjerom koju su sami stvorili’. Kakav se strašan obrat događaja dogodio u Hrvatskoj, gdje se značajan broj rimokatoličkog klera pridružio ovom bogohuljenju, ali ne u ime izmišljene neopoganske religije, već u ime Crkve, kojoj ste danas na čelu! A što je kardinal Stepinac učinio s takvim predstavnicima hijerarhije i klera – biskupima, svećenstvom, redovnicima? Moramo se suočiti s činjenicom da je, nažalost, uglavnom šutio.

Molimo Vas da shvatite da je ova šutnja kardinala Stepinca – uz sve nabrojeno – učinila da se uspomena na njega u ovom trenutku ne izdvaja iz biblijskih korijena, niti je put pomirenja kada su u pitanju Rimokatolička i Pravoslavna crkva. Naprotiv, bojimo se da postoji previše otvorenih pitanja i nezacijeljenih rana koje kardinal Stepinac simbolizira, a njegova kanonizacija bi samo produbila rane i postojeće razlike, a znamo koliko je manipulacija sjećanjem i prošlošću pridonijela tragičnim događajima na Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća, događajima od kojih su koristi imali i uživali samo neprijatelji kršćanstva.

Zato, prepoznajući i izuzetno cijeneći Vaše neumorne napore da zacijelite jaz između kršćanskog Istoka i Zapada i u vrijeme kada se otvaramo jedni drugima, obraćamo Vam se ovim pismom, tražeći put kako ne bi bila iznevjerena naša zajednička odgovornost prema temeljima na kojima počiva kršćanska Europa i obveza zajedničkog djelovanja pred opasnostima koje prijete Europi. Onome koji je ‘Put, Istina i Život’, našem Gospodinu, dugujemo obvezu da Mu služimo kao Istini, a kardinalu Stepincu treba dati trezveno i mudro razmatranje njegovog mjesta u povijesti, posebno ako je opterećena Jadovnom i Jasenovcima, svakim simbolom patnje više od milijun pravoslavnih Srba i Židova tijekom Drugog svjetskog rata, u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i, šire, u Jugoslaviji.

Međutim, kako su ljudi pozvani da na povijest i eshatologiju gledaju na evanđeoski način, mjesta patnje ujedno su i mjesta koja nas posvećuju, liječe i mire jedni s drugima: nije li kamen na koji je praotac Abraham privezao Izaka da ga prinese kao žrtvu postao kamen temeljac Gospodnjeg hrama? Tako je logor Jasenovac, posebno za Srbe, Židove i Rome – i sve antifašiste, među kojima je bilo mnogo Hrvata, čiju patnju u borbi protiv države koja je trebala biti njihova posebno poštujemo – postao stravičan oltar na kojem su bezbrojne tisuće žena, djece i muškaraca žrtvovane čekićima i noževima NDH, koja je to činila tvrdeći da brani Rimokatoličku crkvu. Jasenovac je postao duboki jecaj u srpskom narodu, tim dublji i teži jer su bezbožne komunističke vlasti nakon rata gušile svaki pokušaj otkrivanja istine o Jasenovcu; bez istine nije moglo biti pravde, a bez pravde – ni pomirenja.

Ali Jasenovac, kao i spomenuti Jadovno, stoga je i velika šansa i velika nada: kao što je mjera Abrahamove žrtve postala mjera svetosti starozavjetnog hrama i kao što je mjera kalvarijske žrtve Gospodina Krista postala mjera našeg uskrsnuća u uskrslom Gospodinu Kristu, tako i mjera užasa i patnje u Jadovnu i Jasenovcu može postati mjera pomirenja.

Sud Božji

Vaša Svetosti, nadamo se da ćete nas ispravno razumjeti, jer samo ako objektivno promatramo ličnosti i događaje prošlosti i osvijetlimo ih istinom, tada će naš dijalog i suradnja u ime Gospodina svih nas, pravoslavnih i rimokatolika, biti milošću Božjom, a na našu radost i na spasenje svih nas, pastira Kristove Crkve, i povjerenog nam vjernog naroda. Zbog svega iskreno izraženog u našem bratskom pismu, a u ime ljubavi Krista Spasitelja, kojom nas samo On ljubi, pozivajući nas da ljubimo jedni druge kao što nas On ljubi, molimo Vas, Vaša Svetosti, da pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skinete s dnevnog reda i prepustite ga nepogrešivom Božjem sudu.

Time ćete dati snažan poticaj dijalogu istine i ljubavi na putu prema jedinstvu kršćana i pokazati da je autentično značenje primata u Crkvi kenotičko, samožrtvujuće, služenje nadahnuto Kristovim primjerom svim Božjim crkvama u svijetu i njihovo jedinstvo u punini jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve.

Naprotiv, Stepincova kanonizacija bi, na našu veliku žalost, nedvojbeno vratila pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose između Srba i Hrvata, susjednih i geografski miješanih kršćanskih naroda, duboko u tragično i nedostojno našeg kršćanskog poziva.Klanjajući se Kristu Bogu našemu, raspetom i uskrslom Spasitelju, Otkupitelju i Gospodinu, pozdravljamo Vašu Svetost najradosnijim pozdravom pobjede, mira, ljubavi, nade, utjehe, pomirenja i oprosta:

Hristos vaskrse!

Vaistinu vaskrse!

PREDSEDNIK SVETOG ARHIJEREJSKOG SINODA

AEM i Patrijarh srpski

† Irinej«

Istine radi odgovaram sada već povijesnim činjenicama;

Gušenje istine

Mada poznajem srpsku pokvarenu, lažljivu i licemjernu politiku, svaki put ostanem šokirana beskrupuloznim lažima i objedama. Argumenata ima doista bezbroj, istaknuti ću ih samo nekoliko. Pored neistina i iskrivljavanja istine, puno toga patrijarh Irinej, nije napisao papi Franji; ustvari sve što inkriminira SPC. I ne samo to, za sve što inkriminira SPC, Patrijarh Irinej optužio je Katoličku crkvu u Hrvata i bl. Kardinala Alojzija Stepinca. Patrijarh Irinej bio je po izjavama srpskih političara i svećenika  dosljedni nositelj i provoditelj svetosavske velikosrpske politike. https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf

1. Srpska Pravoslavna crkva osuđena je 1995. u Parizu, za pomaganje u genocidu u Srebrenici, što sakrivaju kao zmija noge. Srpski pisac Mirko Đorđević javno je objavio tu presudu u knjizi „ Kišobran patrijarha Pavla“ u kojoj na stranici 129 piše;

„Zastanimo tu nad još jednom gorkom čašom: odveli su ga 1995. u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako „dobro“ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati. I tu je gorku čašu ispio pokojni patrijarh – a da li smo i svi mi sa njim, o tome je rano suditi. Jeste, stigao je da kaže i da ponovi kako neće ne veliku, nego ni najmanju Srbiju, po cenu zločina – i to će mu biti s pravom zapisano – ali ga sabraća arhijereji slušali nisu, još manje pak raspomamljene ratovođe.“

2. Drugi javno poznati podatak, koji naravno patrijarh Irinej nije napisao papi Franji je  da je SPC 1941. pristala uz vlast Milana Nedića. Naime  Sveti Arhijerejski Sinod SPC-a objavio priopćenje o lojalnosti novim vlastima, u kojem je istaknuto da će Sveti  Arhijerejski Sinod SPC-a izvršavati naredbe i zakone okupatorskih vlasti i utjecati preko crkvenih organa na održavanje reda i mira u Srbiji, a sukladno ovom stavu SPC-a podržala je i njemačke saveznike u Srbiji, Dimitrija Ljotića, Milana Nedića i Dražu Mihailovića.

Kojeg li licemjerstva i laži; Irinej optužuje Stepinca da je podržao NDH, a SPC je odmah podržala Nedićevu Srbiju. Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca bila bi kraj srpskim manipulacijama i lažima ,stoga se oni žestoko bore protiv nje. Verbalna retorika i postavljanje izložbe o Jasenovcu u zgradi UN-a 25. siječnja 2018. jedan je od načina kojim se služe. Drugo je preko Srpske Pravoslavne crkve, koja neće dati suglasnost papi Franji za kanonizaciju, jer je SPC autokefalna (neovisna) Crkva isključivo u službi velikosrpske politike.

Ljubica Štefan u svojoj knjizi „ Srpska pravoslavna crkva i fašizam“ Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1996., 348. str. piše o dugoj povijesti antisemitizma u Srbiji i kako tadašnja hijerarhija SPC nijednom nije prosvjedovala protiv rasnih  zakona, niti ih pokušala spriječiti ili  barem ublažiti provedbu, za razliku od Katoličke crkve u Hrvatskoj i bl. kardinala Alojzija Stepinca koji je prosvjedovao zbog donošenja rasnih zakona (a patrijarh Irinej tvrdi da je „ćutao“, što znači da grijehe SPC-a, pripisuje tadašnjem  nadbiskupu Stepincu).

Bl. Kardinal Alojzije Stepinac, nije „ćutao“, kardinal Stepinac je intervenirao za svaki srpski, židovski i drugi dopis ugroženoga koji je dobio. Deset osobnih susreta i dvadeset pisama izravno na adresu Pavelića. Pavelić mu nije odgovorio ni na jedno. Jednom ili dva puta odgovorio je preko nekog ureda i rekao da nije istina što je napisano. Na jedan od prigovora SPC-a da je Stepinac bio za NDH, hrvatsku državu; „zašto bi bio zločin biti za hrvatsku državu”. To nije zločin nego izraz duboke domoljubne svijesti. Boriti  se za nešto što je vrijedno u ljudskom, rodoljubnom smislu. Stepinac je razlikovao državu od konkretnog režima. Stepinac je rekao: “Hrvatska država je politički cilj svih dobrih rodoljuba. Ali ustaški i komunistički režim nisu država”. To je na sudu bilo hrabro reći. Pred komunistima je rekao;” ja sam za hrvatsku državu, bio bih ništarija da ne želim hrvatsku državu”. Nije mogao jasnije ni razgovjetnije objasniti.

Zločinačka priroda

U kolovozu 1942. vlada Srbije na čelu sa Milanom Nedićem objavila je da je Srbija – judenfrei („čista od Židova“), a to znači da je progonom, ubijanjem i mučenjem „riješila židovsko pitanje“ i to među prvima u Europi. Prije nje su to učinile samo maleni Luksemburg i Estonija.

Emanuel Schafer, zapovjednik zloglasnog Gestapa u Srbiji tada je izgovorio strašne riječi: „Srbija je judenfrei“, dok je SS-ovac Harald Turner nešto kasnije izjavio: “Srbija je jedina zemlja u kojoj je židovsko i cigansko pitanje riješeno. Tako ovaj događaj ostaje trajni sramotni biljeg na povijesti susjedne Srbije.

“Prva je u Europi dosljedno provela Holokaust!

I to kroz logore:

• Koncentracijski logor Banjica (kod Beograda), kroz koji je prošlo blizu 250.000 ljudi i streljano njih 30.000.
• Koncentracijski logor Sajmište (Zemun kod Beograda, tada NDH, ali pod izravnom upravom Trećeg Reicha, okupacijska zona Istočni Srijem), procjenjuje se da je kroz logor Sajmište u Beogradu prošlo oko 100.000 zatvorenika od kojih su mnogi odvedeni u druge logore po okupiranoj Europi, dok je izravno u logoru Sajmište ubijeno oko 48.000 zatvorenika. Najstrašniji zločin je trovanje 6280 žena i djece ugljičnim monoksidom (kamionom Dušegupka), a potom sahranjeni u masovnoj grobnici u Jajincima. Bilo je i manjih logora:
• Topovske šupe, kod Beograda, Veliki Bečkerek, Zrenjanin,
• Crveni krst (u Nišu) (30.000, od čega je oko 12.000 strijeljano, ostatak odvedeno u druge logore), Dulag (Šabac), Svilara (Pančevo), Paraćin.

U Nedićevoj Srbiji je ubijeno 94 % Židova i Roma, oko 80-000. Egzekucije su izvršavali pripadnici Specijalne policije i Državne straže, a ne Nijemci, a da SPC nije uopće prosvjedovala.

I još jedan znakovit podatak u knjizi Ljubice Štefan; SPC nije uopće reagirala, već je prešućivala masovna strijeljanja građana Kragujevca u jesen 1941. godine, a nije se niti zauzimala kod njemačkih vlasti protiv tih odmazdi. I neizmjerno licemjerno je ponašanje SPC-a u slučaju proglašenja  svecima ubojica i koljača vlastitog naroda citiram;

„Ako se ne radi o cinizmu, sigurno je da je reč o stravičnom kompromisu, kakvih je, nažalost, bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klira sa NDH…“ O kakvom se kompromisu i cinizme tek radi, kada je SPC proglasila svetim četnike koljače, ubojice svoga naroda, koji nisu dostojni Kristova imena!?

Knjiga Miroslava Ćosovića “Bizarni sveci Srpske crkve” u kojoj se navodi “da bi neko bio kanonizovan, proglašen svetim, mora ispunjavati bar tri uslova ­ treba imati savršeno moralan i neporočan život, poslije smrti mošti mu moraju biti netruležne i treće ­ poslije njegove smrti moraju se zahvaljujući njemu, dešavat posvjedočena čuda. A četvrti uslov bi trebao biti da kult svetitelja prvo zaživi u narodu, pa da ga zatim crkva ozvaniči.“ e­novine.com ­ Ko može biti proglašen svetim http://www.e­novine.com/feljton/122590­moe­biti­proglaen­svetim.html?print

Koji su to sveci SPC-a?

1. “Sveti” Stefan Nemanja Genocidni, krvoločan i okrutan Stefan Nemanja je bio klasični srednjevjekovni vladar koji ničim nije zaslužio da bude proglašen za sveca. U njegovom životu nije bilo ničeg svetog. Cijeli život je ratovao, ubijao ljude, borio se za vlast i za teritorije. Za sveca je proglašen jer je Srpska crkva osnovana kao privatna crkva Nemanjića i da bi se dinastija učvrstila, on je morao biti proglašen za sveca.

2. “Sveti” kralj Milutin, pedofil, okrutni otac i sladostrasnik, silovatelj djece. I Srbima drag povjesničar Vladimir Ćorović piše kako je Milutin Simonidu seksualno iskoristio, još kao djevojčicu i upropastio je kao ženu upuštajući se s njom u seksualne odnose dok je imala samo osam godina i tako je povrijedio da ona više nije mogla rađati. „Kako je Milutin upotrebio Simonidu polno još kao nerazvijeno dete i pokvario joj maternicu, to je bilo jasno da će taj brak ostati neplodan.” (Vladimir Ćorović, Istorija Srba, www.rastko.rs)
3. “Sveti” Stefan Dečanski (Kasapin) naredi da se njegov brat likvidira na krajn­je okrutan način. Stefan je dao Konstantina „opružiti na jednom komadu drveta, pa mu klincima probi mišice i butine, pa ga onda raseče na dvepole, po sredini“
4. “Sveti” Despot Stefan, hrišćanoubica i nogosek, Srpska crkva je Stefana Lazarevića proglasila za sveca 1927. godine. Ovaj veliki ratnik nema ni minimum uvjeta da bude svetac, to je bio još samo jedan u nizu bezumnih političkih poteza ove heretičke ­ etnofiletske crkve. Filetizam (grč. file) teološki je pojam kojim se označava nacionalizam unutar pravoslavne crkve. Filetizam, odnosno vjerski nacionalizam, osuđen je kao moderna crkvena hereza, jer sudbinu kršćanske crkve ne treba miješati sa sudbinom bilo kog posebnog naroda ili rase.
5. “Sveti” Joanikije Lipovac (Kvisling) , mitropolit crnogorsko primorski (1940.-45.) bio je aktivni suradnik njemačkog i talijanskog okupatora, odgovoran za stradanje tisuća ljudi, Srpska pravoslavna crkva ga kanonizirala 1999. godine. Tijekom rata bio je vjerni suradnik talijanskih fašista. Umjesto da mu sude, komunisti su ga na kraju rata u lipnju 1945. ubili u Srbiji. Njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni.
6. “Sveti” Milorad Vukojičić Koljač, zvani pop Maca (deminutiv od “macola”) ili pop Koljač, je bio crnogorski svećenik SPC, vođa četničke crne trojke u drugom svjetskom ratu. Nakon rata je osuđen na smrt i pogubljen. Proglašen je za sveca Srpske pravoslavne crkve 2005. godine.
7. Nikolaj Velimirović Žički , duhovni otac Dimitrija Ljotića i njegovog fašističkog „Zbora“, proglašen svetim 2003. godine
8. Pop Slobodan Šiljak, poznati četnički koljač, pripadnik četničke trojke, klao i silovao, kanoniziran skupa sa svojim suborcem Miloradom Vukojičićem Macom u manastiru Žitomislić 2005. godine. U dokumentarnom filmu „Sveci i zločinci“ detaljno su opisana zlodjela koja su činili i to od živih svjedoka čije su članove obitelji i rodbinu okrutno pobili. episkopa Nikolaja Velimirovića i patrijarha upečatljiv je primjer antisemitizma i povijesnog revizionizma Srpske pravoslavne crkve. Srbi su Velimirovića proglasili “istinskim prorokom” i doživljavali ga kao najutjecajnijeg crkvenog vođu nakon Svetoga Save.

Vojni vikarijat

Valerijanov memorandum dokument je Srpske Pravoslavne Crkve,  episkopa Valeriana Stefanovića,  vikara njegove svetosti Patrijarha koji je predan 9. srpnja 1941.godine njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije, generalu Schröderu sa 100 000 ubijenih  Srba od strane NDH,  te ponovno generalu Danckelmannu, u kolovozu 1941. godine sa 180.000 pobijenih Srba od strane NDH. Da bi se brojka do kraja rujna 1941. godine popela na 300.000 ubijenih Srba!? https://hsk.hr/wp-content/uploads/2020/12/PRIOPCENJE-O-ZLOPORABI-HOLOKAUSTA-U-DRUGOM-SVJETSKOM-RATU-ZA-SRAMOCENJE-DANASNJE-REPUBLIKE-HRVATSKE.pdf

Taj  pamflet, s 24  krivotvorene fotografije navodnih hrvatskih zvjerstava nad Srbima, u inozemstvo je odnio dr. Miloš Sekulić.  Na taj je dokument odgovorio dr. Rudolf Bićanić, memorandumom objavljenim u: Jugoslavenske vlade…, I., dok. 118., str. 257.-268.; Bićanićevje tekst izazvao bijes srpskih ministara. (Usp. Milan Grol, Londonski dnevnik, Filip Višnjić, Beograd, 1990., str. 34.-39. itd.) Upravo taj dr. Miloš Sekulić bio je četnički kurir od posebnog povjerenja Draže Mihailovića i upravo je on iznio klevetnički „Valerijanov memorandum SPC“ u inozemstvo, nakon čega je ta strašna kleveta Hrvata razglašena po čitavom svijetu. Apsurdno  je da taj isti Sekulić u svom izvješću vladi generala Simovića u listopadu 1941. godine sam izrijekom svjedoči, da do kraja lipnja i napada Njemačke na Sovjetski savez od strane Hrvata nije bilo (osim pojedinačnih slučajeva) „nikakvog značajnijeg progona Srba“. S Valerijanovim memorandumom počinje srpsko „igranje „sa brojkama ubijenih Srba, do milijunskih visina.

I samo logičkim zaključivanjem, ne može se u roku tri mjeseca (od lipnja do rujna 1941. godine) pobiti 300.000 ljudi!

Srpska medijska propagandna nevjerojatno je jaka i prodorna, kao i revizionizam genocidnih radnji srpskih vlada u Drugom svjetskom ratu, slično kao i s ratovima 90-ih, koja od Srba radi isključivo žrtve, kako bi izbjegli odgovornost za počinjena zlodjela.

PREMA STROGIM PRAVILIMA KANONIZACIJE, NIJEDAN NEMANJIĆ NE ZASLUŽUJE DA BUDE PRIBROJEN SVETIMA

„U suštini nijedan Nemanjić ne zaslužuje da bude kanoniziran, najbliži liku pravih svetaca su Sava (Rastko) i Dragutin. Sava, jer je osnovavši zasebnu crkvu osnovao i narod, napravio je model ko je tokom istorije progovorio slovenskim jezikom i ušao u njegovu crkvu, taj je postao Srbin. Ne vjerujem da bi bez zasebne crkve koju je Sava isposlovao danas uopšte postojala srpska nacija. To je zaista Savina velika zasluga, nije u pitanju politika ili državništvo visokog dometa, ovo je iznad toga, Sava je napravio jednu naciju! Miks etničkih grupa koji se danas zovu Srbi vezuju samo dvije stvari ­ Savina crkva i jezik Vuka Karadžića. Idealan naziv za ovu naciju koja se danas netačno zove Srbi (po nekim Slovenima iz srednjeg vijeka) bio bi Vukosavci“.

U ratovima devedesetih jedan od glavnih zagovornika rata bila je Srpska crkva. Na Poveznici  YouTube postoji video zapis “SPC: Srbi i Hrvati Vjekovni neprijatelji”. https://www.youtube.com/watch?v=L26QurCtUG4

Zaključak iz knjige Miroslava Ćosovića “Bizarni sveci Srpske crkve”  CRKVA KOJA USHIĆENO SLAVI ZLIKOVCE JE ZLOČINOLJUBNA CRKVA!

„Srpska crkva ogrezla je u etnofiletizmu, ponaša se kao masovni ubica kad počini prvo ubistvo, poslije mu to postane stvar navike. Kao kad se narkoman navuče na drogu, poslije joj se vraća iz ovisnosti. Kao alkoholičar koji pije neprestano danima, pređe mu u naviku i ne može toga da se otarasi. Tako i Srpska crkva ima ovisnost. Kad je već jednom proglasila pedofila, nogoseka, kasapina, prokletnika, umobolnika i slične osobe za svetitelje, nema prepreka da se i ljotićevac i dušmanin Jevreja ne proglasi za sveca. Nema prepreke ni da se okoreli zlikovac kao što je Maca Vukojičić proglasi za svetitelja, ili kvisling Joanikije Lipovac. SPC je postala ovisna o zločincima, ne može bez njih…“

Bl. Kardinal Alojzije Stepinac snažna je moralna vertikala, koja svijetli svetošću nad mračnom politikom manipulacija i laži Srpske pravoslavne crkve.

Bilješka: 

1. Zbog higijene tekst sa ovoga četničkog medija preveli smo na hrvatski jezik.

Lili Benčik