Mora širiti radost duha i pružati čitatelju bijeg od stvarnosti
Pri dodjeli Nobelove nagrade 1978. američki pisac Isaac Bashevis Singer (1902.-1991.) dao je neka dragocjena zapažanja, koja dijelom prenosim. U uvodu ističe kako pisac mora biti zabavljač duha, nipošto gnjavator, širiti radost duha i pružati čitatelju bijeg od stvarnosti. Istina je također da ozbiljan pisac mora biti iskreno zaokupljen problemima svoga naraštaja.
“Moć vjere, posebno vjerovanje u otkriće, danas je slabija nego što je bila u kojem razdoblju ljudske povijesti. Sve više djece raste bez vjere u Boga, bez vjerovanja u nagradu i kaznu, u besmrtnost duše, pa čak i u valjanost etike. Pravi pisac ne može zanemariti činjenicu da obitelj gubi svoj duhovni temelj. Sva mračna proročanstva Oswalda Spenglera (1880.-1936.) postala su zbiljom nakon Drugoga svjetskog rata. Nikakva tehnološka dostignuća ne mogu ublažiti razočaranje modernog čovjeka, njegovu usamljenost, osjećaj inferiornosti, njegov strah od rata, revolucije i terora. Naše pokoljenje nije izgubilo vjeru samo u Providnost, već i u samog čovjeka, u njegove institucije, a često i u one koji su mu najbliži.
U svom očaju, mnogi koji se više ne pouzdaju u autoritete, okreću se piscu, majstoru riječi. Oni se nadaju, ma kako krhka bila ta nada, da čovjek koji je obdaren talentom i osjetljivošću možda može spasiti civilizaciju. Moguće je, napokon, da u umjetniku i postoji iskra proroka.
Kao sin jednog naroda koji je primio najgore udarce koje ljudska ludost može zadati, moram se zamisliti nad opasnostima koje nam predstoje…
Odgojen sam u vjeri u slobodnu volju. Premda sam s vremenom počeo sumnjati u sva otkrića, nikad ne mogu prihvatiti da je Svijet fizička ili kemijska slučajnost, rezultat slijepe evolucije.
Užitci i Bog
…Mora postojati način da čovjek postigne sve moguće užitke, sve moći i znanje koje mu priroda može podariti, a da ipak i dalje služi Boga – Boga koji govori djelima a ne riječima i čiji je rječnik Kozmos… Nalazio sam utjehe u pesimistima i dekadentima kao što su Baudelaire (1821.-1867.), Verlaine (1844.-1896.), Edgar Allan Poe (1809.-1849.) i Strindberg (1849.-1912.). Moje zanimanje za psihološko istraživanje omogućilo mi je da nađem smirenost u misticizmu poput Swedenborga (1688.-1772.) i rabija Nachmana Bratzlavera (1772.-1810.). kao i u velikom pjesniku našeg doba, dragom prijatelju Aaronu Zeitlinu (1898.-1973.)…
Pesimizam umjetnika nije znak dekadencije, već silne strasti za otkupljenjem čovjeka. Dok pjesnik zabavlja, on nastavlja svoje traganje za vječnim istinama, za biti postojanja. Na svoj način on pokušava riješiti zagonetku vremena i promjena, naći odgovor na patnje, otkriti ljubav u samom ponoru okrutnosti i nepravde. Ma kako to čudno zvučalo, često se poigram mišlju da će možda kad propadnu sve društvene teorije, i kad ratovi i revolucije ostave čovječanstvo u krajnjem očaju, pjesnik – koga je Platon prognao iz svoje Republike – ustati da nas sve spasi…
U jidiš jeziku i jidiš duhu čovjek može naći izraze pobožne radosti, požude za životom, čežnje za Mesijom, strpljenja i dubokog poštovanja ljudske individualnosti. U jidišu nalazimo tihi humor, zahvalnost za svaki dan života, za svaku mrvicu uspjeha, svaki ljubavni susret. Jidiš mentalitet ne poznaje oholosti. Ne očekuje uvijek pobjedu. On ne zahtijeva i ne zapovijeda, već se provlači, zaobilazi, krijumčari se među razornim silama, nekako svjestan da je Božji plan stvaranja na samom početku… Bio je svjetski jezik mučenika i svetaca, sanjara i kabalista – bogat humorom i sjećanjima koja čovječanstvo ne će i ne može zaboraviti. Simbolički jidiš je mudri i ponizni jezik svih nas, idiom preplaćenog čovječanstva koje se nije odreklo nade.”
Ljudi knjige
Singer prikazuje Židove (pa i sebe) kakvi jesu, sa svim njihovim vrlinama i manama. Svako pučanstvo je grješno, Židovima je neka vrst alibija što su ljudi knjige. Ali i trgovine. Židova ima nacionalista, kozmopolita, liberala, komunista, kapitalista, odnarođenih, ortodoksnih…
Šaren je puk aškenaski kao na slikama naivnog i proročki likovnog pjesnika mađarskog Tivadara Csontvaryja (1853.-1919.). I Marca Chagalla (1887.-1985.), kojega kao ni Picassa i Sartrea Singer nije volio.
Singerove kratke pripovijetke su prirodne kao disanje, kao pjevanje, u jidišu on pliva kao riba u vodi.
Rabinov sin je djetinjstvo proveo u katoličkoj Varšavi pod okupacijom pravoslavnih Rusa. Kasnije odlazi u protestantsko masonsku Ameriku. Jidiš je zapravo neka vrst šatro njemačkoga, lijepi jezik koji odumire jer mu hebrejski i engleski oduzimaju govornike. Ali Židovi će biti Židovi i na aramejskom, latinskom, grčkom, pa i kineskom. Kreativan narod.
Mladima preporučam pripovijest o rabinu Meiru Mordekaju i njegovom unuku komunističkom revolucionaru. Bolno i točno, u našem shizofrenom svijetu.
