VELIKOSRPSKI FILMSKI PAMFLET – Srbi, Srbija i Vučić ne odustaju od višestruke i raznovrsne agresije na Hrvatsku

Europa kao da se vratila u tridesete XX. stoljeća. Kaos. Tragedija pred vratima…

Talentirani srbijanski redatelj Hadži Aleksandar Đurović (1988.) u dobi od 27 godina režirao je trinaestominutni film “Đurđevak crveni” (poetski to zvuči, kao makovi u polju, ljubičica bijela). Srpska pjesma Đurđevdan koja je moto filma nastala je navodno kada je skupina Srba prevođena vlakom iz Sarajeva u Jasenovac. Film je crno bijeli što mu daje dokumentarnost i raskošne tonove. Naravno, naši su Hrvati u crnim odorama, dočim su srpski seljaci u bijelim košuljama, nevini i čisti poput golubova. Takva crno bijela stvarnost ne pomaže kod racionalnog sagledavanja svijeta i donošenja odluka.

Likovi ustaša su kao iz špageti vesterna. Srbi su u koloni međusobno vezani konopima, u nekoj pustopoljini. Kao na Rjepinovoj slici lađara na Volgi. Njihovu skupinicu čuva gotovo jednak broj ustaša, pomaže im i njemački ovčar.

Dojmljivo je i lice bradatog starca kojega muči alpidni ustaša s kapom koja prije sliči župničkoj nego ustaškoj. Film je na festivalu “Svjetlost svijeta” u Jaroslavu dobio drugu nagradu.

Majka redatelja Đurovića je književnica Ljiljana Habijanović koju je kao dijete otac Hrvat napustio i otišao u Zagreb. Đurovići su možda Crnogorci, nebitno.

U takvoj svijesti ne postoje beogradski logori Sajmište i Banjica, niti stratište Jajinci, niti jama Čavkarica u kojoj je ubijeno oko 500 muslimanskih žena i djece, niti Smederevo za koje Hrvati ne snose nikakvu krivicu; lijevi manijaci su u tom gradu digli njemačko skladište u zrak i pritom pobili preko 2.500 civila.

Spominjem i pismo patrijarha SPC-a Porfirija Papi u kojem on osuđuje kardinala A. Stepinca, između ostaloga i što je kritizirao demonstracije u Beogradu 27. ožujka 1941. Te demonstracije su uvukle kraljevinu Jugoslaviju u Drugi svjetski rat.

Je li moguće relaksirati hrvatsko srbijanske odnose?

Kao što su i Načertanije (plan o Velikoj Srbiji), Balkanski ratovi, ubojstvo nadvojvode Ferdinanda u Sarajevu, diktatura kralja Aleksandra i Slobodan Milošević izbor srpskoga naroda. Pa i ustanak komunista 1941.

Istina je da je i Hrvat išao na Hrvata, da su komunisti i ustaše kao revolucionarne i nikad izabrane opcije terorizirale HSS-ovsku većinu. Istina je i da je Tito bespotrebno slao u smrt mnoge Srbe na Srijemskoj fronti. A i kod “oslobođenja” bilo je osveta, doduše ne masovno kao u Hrvatskoj.

Zašto ovo pišem? Slažem se s admiralom Domazetom-Lošom da treba relaksirati hrvatsko srbijanske odnose, ali jedan od uvjeta je objektivno sagledavanje bliže i dalje prošlosti.

Interesi Srbije i Hrvatske se ne poklapaju, jer ona pripada i podunavskom, balkanskom i istočno europskom svijetu.

Te težišnice i silnice svjetske povijesti su se upravo prebijale i preko leđa hrvatskih Srba koji su morali donijeti različite osobne izbore.

Može se dosta zajedno učiniti oko jamstva mira i sigurnosne arhitekture BiH.

Ima prostora i za ekonomsku, energetsku i prometnu suradnju. Ali s gospodinom Vučićem nema smisla ulaziti u dublje pregovore. On jest izandprosječno inteligentan, ali njegovo raguziranje (sjedanje na više stolica) postaje smiješno i neuvjerljivo. On je svakako političar dugog trajanja, dobar psiholog, glumac i manipulator. Ali na patologiji i laži se kuća ne gradi. Ni na mržnji.

Pandan Vučića imamo u Plenkoviću, s tim da oba naroda iseljavaju, izumiru i tonu u birokratsku (ponegdje i udbašku) močvaru. Za to vrijeme stvara se novi svjetski poredak.

A to podgrijavanje mržnje protiv Hrvata nije samo plod Valerijanova memoranduma, niti komunista već i zapadnijih obavještajnih krugova.

O ratu koji se vodi kroz kulturu ovaj puta ne bih. Već se ovladalo bankama, resursima, trgovinama, valutom, proizvodnjom hrane, medijima. A Srbi su tu samo radi skretanja pažnje. I da Francuzi imaju komu prodati rafale. A Europa kao da se vratila u tridesete XX. stoljeća. Kaos. Tragedija pred vratima.

Teo Trostmann