Na jednoj livadi, obrasloj sočnom travom, paslo je na jednoj strani veliko stado ovaca, a na drugoj koza…
‘Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?’ (MT 7,3)
„Što to tamo radi vaš Milanović?” Naime, na virtualnoj listi za odstrel našeg Predsjednika Republike nalazi se sve više i više tzv. progresivaca, “poštenih“ komunista, drukera, etno-biznismena i drugih drugova koji su svaku drugu večer u “Otvorenom” na HTV-u, a ako im je to prekasno, onda u emisiji Nedjelju u 2 kod Ace Stankovića. Oni koji su u dobroj kondiciji, stignu još i na RTL i TV-Novu….
“Drugarska kritika” Zoranu Milanoviću ovaj puta glasi: “Milanović se ponio gore od svoje prethodnice, ali nitko se ne usudi ništa reći”, Zvonimir Hodak.
A u tim dugim tiradama s obilatim uvrjedama, u tim prepirkama zbrda-zdola, i s jedne, tj. Milanovićeve i sa druge strane, tj. Plenkovićeve, ne zna se ni tko pije ni tko plaća.
Zapravo, zna se: piju oni, a plaćamo mi. Jer, ovako kako se njih dvojica ponašaju, sve u stilu ‘ne ću mu ostati dužan’, nije primjereno ni uličnim razbijačima …
Ali, ‘štafetu balkanluka’, kako kaže Damir Pešorda, preuzeo je Zoran Milanović, čvrsto je drži i ponosno diže.
Naravno, uz našeg Milanovića, a s njim uz bok, za prestižnu titulu trči i naš Plenković. Unatoč, vanjskoj fasadi uglađenog Europejca i diplomate, Jer mu se fasada često kvari. Uvijek kada se nađe „oči u oči“ s drugim i drugačijim mišljenjem. Tada „s visine“ počinju prodike euro-diplomate i otvorena i prostačka borba s protivnicima…prsa u prsa.
I tako ja, dok sam čitala o njihovim sukobima i reakcijama naših vrlih novinara, sjetih se jedne poznate Ezopove basne o dva jarca. Pa, dok sam tako iščitavala, sve više i više tekstova o njihovim sukobima, sve me je više i više njihovo ponašanje podsjećalo na tu priču. Doduše, moje viđenje tj. moja pisana verzija, malo je drugačija od originala i malo modificirana.
Pa da počnem!
Bio je lijep proljetni dan. Na jednoj livadi, obrasloj sočnom travom, paslo je na jednoj strani veliko stado ovaca, a na drugoj koza. No, nakon slasnog obroka, ubrzo su se i ovce i koze sklonile u hladovinu i počele odmarati.
„Baš nam je lijepo“, mislile su one.
Jer, sve im je išlo na ruku. Čak su i žeđ mogle utažiti na obali obližnje rijeke, gdje su se najduže zadržavale i bezbrižno izležavale u hladovini.
Pa, dok su jedne blejale a druge meketale odmarajući se, treće su u stopu pratile svoga ovna predvodnika, a četvrte milo meketale tapkajući uz svoga svemoćnoga jarca.
No, nažalost, to nije dugo trajao. Jer, taj mir i tu idilu, uskoro su prekinuli neki tupi, ali žestoki udarci koji su dopirali s obližnjeg brvna. I ovce i koze, zabrinute za svoju sigurnost, odmah su se uputile na mjesto događaja. A tamo se vodio pravi mali rat. I bitka na život i smrt.
Ali, ni ovce ni koze nisu mogle niti znale što učiniti. Samo su počele uspaničeno blejati i meketati, nenavikle na takve duele. A imale su što i vidjeti! Na brvnu su se borila njihova dva moćna predvodnika, ne pomičući se, ni za dlaku, s početne pozicije onome drugome, junački braneći svoj položaj… svaki na svome kraju. A, onda su, iznenada, žestoko i snažno krenuli u napad. Naravno, jedan na drugoga. Njihovi ubojiti udarci s naoštrenim rogovima, njihovo stenjanje i rikanje, odjekivalo je cijelom dolinom. I šire….
Udarci su pljuštali i s jedne i s druge strane, a protivnika udaralo gdje se god moglo udariti.
I s boka i ispod pojasa. Bez ikakve milosti i bez ikakvih pravila. Nasrtali su tako oni jedan na drugoga… do istrjebljenja.
I do posljednje kapi krvi.
No, na kraju nije bilo pobjednika. Na veliku žalost i svih ovaca u toru i svih koza na broju.
Jer su, i jedan i drugi im predvodnik, pali od iznemoglosti u nabujalu rijeku. A onda ih je voda odnijela, sve do jedne provalije, iz koje nije bilo izlaza.
I tek je onda nastao pravi kaos. Jer su se sve koze i sve ovce, odjedanput razbježale. Pa su od šoka prestale i blejati i meketati. Zgrožene svime što se među njima zbilo i onim kako se na kraju i završilo. No, najgore od svega, što im se u zadnje vrijeme dogodilo, bio je strah za opstanak i strah od razno-raznih ugroza. Ne samo njih kao ovaca i koza, nego i opstanak njihovih kozlića i jaganjčića.
Jer, ‘dok se dvojica svađaju, treći se koristi’.
A, tih trećih je bilo, a ima ih i sada svugdje, pa i kod nas u Hrvatskoj.
„Europa danas oskudijeva državnicima, a obiluje političarima“. Rekao je ne tako davno jedan mudri europski političar i nekadašnji državnik.
A politika je, ne ću reći što, jer bi bilo neprimjereno, ali radi politike probitka i dobitka, u politiku se i ulazi. Radi politike pucaju i bračne i ljudske veze. Radi politike i prijatelji postaju neprijatelji.
Počelo je, čini mi se tako, među nekima i kod nas, „pucati“odavno. Te konačno puknulo, ne tako davno.
Milanović i Plenković. Plenković i Milanović.
Nekad su bili političke uzdanice.
Nekad su bili dvojac koji obećava.
NEKADA SU BILI…
Što se od tada promijenilo? Tko je uspio rasturiti te njihove i naše nade?
A toliko su toga, od samog početka, obećavali!!!
‒ Istina je, istina! Obećavali su i brda i doline.
‒ Ta, nagledali smo se mi, moja Lucija, još od smrti našeg pokojnog predsjednika Tuđmana, takvih umnika.
I svi su bili blagoglagoljivi.
I svi veliki domoljubi.
I svi su bili puni obećanja. A što su obećavali i što su od obećanja ispunili i donijeli Hrvatskoj i Hrvatima, to je već druga priča ‒ počevši od Sanadera, Mesića do Plenkovića i Milanovića.
Mesić:
(…) Obraćam Vam se s osjećajem duboke počasti i odgovornosti spram visoke dužnosti kojoj sam upravo prisegao. Povjerenje građana Hrvatske obvezuje. Njima dugujem ovu čast. Zajedno s vama, dragi sunarodnjaci, uložit ću sve svoje sposobnosti, svoju snagu i um da u tom zajedničkom poslu učinimo Hrvatsku boljom i drugačijom. Obnašat ću svoju dužnost odgovorno i savjesno. Bit ću Predsjednik svih građana ove zemlje. Isto tako bit ću građanin Predsjednik. Želim nastaviti naše neposredne susrete i razgovore. Oni su mi bili i poticaj i usmjerenje kako i za što se boriti na političkoj i javnoj sceni sve ove godine iza nas.
Od Hrvatskog proljeća do hrvatske samostalnosti, od prvih demokratskih izbora do današnjeg dana…
Josipović:
(…) Kao predsjednik Republike nikada se ne ću umoriti u borbi za pravedno, bolje i bogatije društvo i bit ću beskompromisan u iskorjenjivanju korupcije, gdje god se ona pojavila. Nova pravednost znači novo domoljublje i povratak morala u politiku.
Pravednost je moj program. Želim novu Hrvatsku, pravednu Hrvatsku. Nitko se ne smije moći sakriti iza funkcije ili položaja. Kao predsjednik Republike nikada se neću umoriti u toj borbi za pravedno društvo i bit ću beskompromisan u iskorjenjivanju korupcije gdje god se ona pojavila. Samo se tako može vratiti moral u politiku i povjerenje u institucije sustava…
‒ Lijepo, lijepo su tada govorili i jedan i drugi. Bilo je tu i državničkih poruka, i poruka optimizma, nade, poruka o demokraciji, o domoljublju i povjerenju.
I puno, puno je tu bilo obećanja o boljitku koji će nam oni, svojim predanim radom, i omogućiti.
Ali, obećanja, obećanja, ludom radovanja.
Jer, svi znamo što su, za koga su i na čijem su boljitku radili.
Svi znamo i koliko su nam štete nanijeli svojim antihrvatskim djelovanjem.
Svi znamo i gdje su nas i za što optuživali.
Ali, svi znamo i kako su namakli i stekli svoje silno bogatstvo.
Onda nam dođoše nove mlade nade,
Plenković i Milanović!
O njima skoro sve znamo. No, nije zgorega malo se prisjetiti i njihovog pobjedničkog govora.
Plenković:
„Hrvatska danas treba Vladu koja će voditi politiku hrvatskog suverenizma i koja baštini politiku dr. Franje Tuđmana. U proteklim smo godinama postavili HDZ upravo na ono mjesto političkog spektra na kojem ga je on oduvijek želio.
Naša pobjeda ne samo da je velik korak nego i obvezuje. Izazovi pred nama su, uz dosadašnji težak put ‒ još zahtjevniji.
Takve okolnosti zahtijevaju rad, energiju, elan i požrtvovnost te odgovornost, znanje i iskustvo. Svakoga dana u iduće četiri godine vodit ćemo računa o velikoj potpori koju smo dobili. Hrvatska treba rješenja za jačanje gospodarstva, jačanje institucija, javno zdravstvo i jačanje manjinskih prava. Hrvatska treba Vladu koja će voditi politiku novog modernog suverenizma koji baštini vrijednosti HDZ-a i našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana. HDZ smo postavili na vrijednostima koje je upravo on postavio. Znamo da smo na dobrom putu“, poručio je Plenković.
Milanović:
(…) Kad je riječ o područjima izravne nadležnosti ili sunadležnosti predsjednika Republike, ali i općenito, ne kanim biti korektivni nego – konstruktivni faktor. Prema mom shvaćanju, upravo to proizlazi iz duha našeg Ustava. Bit ću predan, prije svega, onim elementima obrane i nacionalne sigurnosti koji otvaraju mogućnosti iskoraka, kako u pogledu profesionalnih dosega i obrazovanja, tako i u pogledu stupnja transparentnosti tih važnih i osjetljivih sustava.
U vanjskoj politici fokusirat će se također, kaže, na one točke na kojima se može graditi suradnja i prosperitet. Nema dvojbe da takvih točaka ima neusporedivo više od onih koje nas udaljavaju i od susjeda i od svijeta, čak i kad su posrijedi države s kojima imamo najviše neriješenih pitanja.
Molim „zrno razumijevanja za svoje greške, jer te greške nikad ne će biti namjerne, s namjerom da nekoga povrijede ili ponize.
Nikad nisu niti bile. Uložit ću sve što imam i sve što znam da iz tog zrna izraste predsjednički mandat koji će biti na korist Hrvatskoj i svim njezinim građanima.
…Naša Republika treba svakog čovjeka i svaki čovjek u Hrvatskoj mora dobiti priliku da pronađe svoj put i svoje mjesto, da dostojanstveno živi od svog poštenog rada. Ovo je kuća za nas. Za sve nas. Za nas koji smo tu, za generacije koje dolaze, i za one koji će se vratiti svojoj kući. Hvala vam. Živjeli, živjela Republika Hrvatska!”, zaključio je Milanović svoj govor.
‒ Bože dragi, Bože dragi, kakvi govori! A tek kakva obećanja. To svijet dosad nije niti vidio niti čuo. Toliko razuma, državničke mudre besjede, toliko optimizma i vjere u naše bolje sutra, živ čovjek nije doživio, još od obećanja koje nam je dao naš veliki i jedini predsjednik dr. Franjo Tuđman.
Ali od obećanja koja je i ostvario.
A danas!?
Danas smo na dnu dna. I moralno i materijalno. Sve nam propada, mladi nam bježe, kolone nezaposlenih su svakim danom sve veće i veće, umirovljenici su na granici siromaštva i prekapaju po kontejnerima, obitelji zbog nakaradnih ovršnih zakona ostaju bez krova nad glavom, pa onda zemljotresi, te korona…
I nikad kraja. I nikad nekog trajnog i pravednog rješenja.
Samo obećanja, obećanja.
A, zar vam nije vrijeme, drugovi naši dragi, da zasučete rukave, da se stvarno prihvatite posla i očistite sav onaj talog koji se nakupio zbog vas i vašeg nerada. Dosta nam je i vašeg pametovanja i vašeg prepucavanja. Jer, nagledali smo se mi, još od smrti našeg pokojnog predsjednika Tuđmana, takvih umnika.
I borbenih,
I grlatih,
I blagoglagoljivih.
I onih punih obećanja…
A što su to od obećanja ispunili,te od obećanoga donijeli dobro Hrvatskoj i Hrvatima, to je već druga priča?
„Europa danas oskudijeva državnicima, a obiluje političarima.
Političari donose odluke vodeći računa kako će se te njihove odluke odraziti na narednim izborima, a državnici donose odluke vodeći računa kako će se njihove odluke odraziti na državu za 20, 30, 50 i 100 godina“, Otto von Habsburg.
U Hrvatskoj je upravo tako. Gotovo sve odluke koje se donose, ne donose se radi boljitka Hrvatske i Hrvata, nego se donose iz jednog jedinog razloga: kako će se odluka odraziti na njihov uspjeh na narednim izborima.
I to je to!
I tako sve od izbora do izbora. „Laži, laži me, ti mi lažeš najbolje!“
Jer da je Plenković prije onih prvih i ovih sada izbora, najavio i rekao istinu o tome tko će mu biti koalicijski partneri, sigurno ne bi dobio izbore.
Unatoč obećanjima.
Zar su Saucha, HSS, HNS, Milanka Opačić, Vrdoljak, Čačić i Pupovac, ono što je htio i želio hrvatski narod?
Puna mi ih je kapa!!!
Zato, pod hitno treba mijenjati Ustav. Jer, dosta nam je više priča o Plenkovićevom velikom uspjehu, o ugledu Hrvatske u svijetu ‒ naravno njegovom zaslugom ‒ dosta i priča o našem boljitku i napretku.
Zar s Pupovcem u vrhu vlasti?
Zar sa Plenkovićem koji igra kako Milorad svira.
A, izgleda mi, kako još nije ni svjestan da je Pupovcu već istekao rok trajanja, te bi i on osobno, zajedno s njim, mogao otići u lagano mirovanje.
Dok se sa Milanovićem nešto dogodilo. Čini mi se kako se konačno preobratio. Postao veliki domoljub i junački stao na branik pravde i istine, doma i domovine.
‒ Možda ga je dotakla i potakla, moja Lucija, neka božanska ruka.
‒ Daj, Bože! Daj, Bože!!!
Doduše, Zoki ima pred sobom još vremena da na započetom i ustraje. Te bi, kao takav, u našu povijest možda mogao ostati upisan kao predsjednik koji je ogolio i prokazao mnoge koji su trebali i biti ogoljeni i prokazani.
Možda, možda.
‒ E, moja Monika, moja Monika! Možda bih i ja, u nešto od ovoga što se sada događa sa Milanovićem, mogla i povjerovati. Možda! Ali, život me je naučio oprezu, pa sve ovo njegovo primam s rezervom.
Posebice, jer je nekada bilo:
„NE DIRAJTE MI MILORADA!
Pupovac ima ugled bez mrlje“.
‒ Zato mi se i čini kako je ovo prepucavanje između Plenkovića i Milanovića, ustvari, dobro pripremljena i izrežirana predstava za javnost. Da se Vlasi ne dosjete jadu, te da se zamagle pravi problemi i njihove krive odluke.
I one prijašnje i ove sadašnje. Kao i pravo sadašnje stanje u Državi.
‒ A možda griješiš. Možda je sve ovo sada samo skupljanje poena za budućnost i Milanovićeva priprema za još jedan njegov mandat.
„90-ih su se ljudi opredjeljivali za stranke sa svojim iskrenim političkim uvjerenjem. Danas se opredjeljuju za onu stranku kroz koju bi najlakše mogli ostvariti svoje ambicije i ciljeve. Ali, čini se kako je to jedan normalan slijed. Jer, sve velike pokrete počinjali su ljudi sa idealima i idealizmom, pa kada se ti ideali ostvare, izrone neki drugi ljudi koji kapitaliziraju i ta postignuća i ta ostvarenja idealista“, Drago Krpina.
