Živio u Srbiji, ali nikada nije zaboravio rodni grad Vukovar
Đorđe Radišić (Vukovar 1925. – Biograd na Dunavu 2008.) bio je hrvatski i srbijanski književnik, filmski scenarist, novinar i dužnosnik u kulturi.
Kao gimnazijalac odlazi u partizane.
Studirao medicinu u Zagrebu i Biogradu, diplomirao na akademiji za film, kazalište, radio i TV u Biogradu.
Dobra je odluka hrvatskog SKD Prosvjeta bila tiskati zbirku kratkih priča Radišićevih “Minuše beli leptiri” (Zagreb, 2005.).
Priče imaju magičnu čistoću i poetičnost djetinjstva uz rijeku Vuku. Bijeli lopoči i vrbe kao kod Slave Raškaj (1877.-1906.) i Ferde Kovačevića (1870. – 1927.). Kada skupina dječaka nakon gledanja dokumentarnog filma o zločinima talijanskih fašista u Africi pobjegne iz škole da bi na santi leda Dunavom doplovila do Crnog mora, a dalje do Etiopije, da pomogne crnoj pravoslavnoj braći. Naravno ledena lađa nije daleko došla. Ili kolosalno komično kad su predmetima sa smetlišta “ukrasili” malu vrtlarovu kćerkicu (baštovanovu kćerkicu).
Citat, ožiljci za srce diraju
Autoironija je vrhunska u djelu “Stigla baba iz pekmeza”. Ne ironija koja pljuva, grdi i osuđuje, već blaga šala koja prosvjeduje i odgaja ukazivanjem na slabosti i mane, što podsjeća na Radoja Domanovića (1873.-1908.). “Pa gdje ćeš ti mama čak u Srbiju, daleko je to”, kaže otac babi. (samo sat do dva vlakom do Beograda, Dunavom do grada Šapca još bliže, op. T.T.) Najesen nakon branja šljiva baba unuku donijela šajkaču (srbijansku kapu) “To tamo sva muška djeca nose. I ljudi. A bogami i vojnici.” “Bio sam ponosan jer nitko iz našega sokaka nema takvu kapu.” Sinu donijela “pravu srbijansku rakiju”. Šljivovica, a zovu je mučenica… I uvijek pri nego potegneš, valja da se prekrstiš…”
“A tebi Ružice – obrati se majci – tebi sam donijela ovo ogledalce… Znam ja da ti voliš da se ogledaš… Majka se hladno zahvali, pa ćušne (gurne) u džep od kecelje.
Na upit kako je tamo baba odgovara: Lijepo, baš lijepo, ništa Vam bre (teško prevediv uzvik čest u Srbiji, valjda turcizam) tamo nije kao ovdje kod nas…, kakve pitome planine…, a između plodne njive. Na obroncima voćnjaci. I sve se bre plavi od zrelih šljiva (opisani krajolik po ničemu specifičan, op. T.T.)
A ljudi, bre, to ti nije kao kod nas da prođe pored tebe kao pored turskog groblja. (uh!, op, T.T.) Svatko, i dijete i djevojka, i čovjek i žena nazvati će ti Boga (Pomoz Bog) i poželjeti dobar dan. Pa i zastati da popriča, iako ga ne poznaješ, a ni on tebe. I pitat će te odakle si. Kažem ja njima da sam iz Vukovara, a oni sve vrste glavom, nisu čuli za naš grad. (poznato industrijsko središte, luka na Dunavu, mjesto održavanja komunističkog kongresa 1920.)
“Je li baba, a šta ti je ono bre što stalno pominješ? – To ti oni tako divane (razgovaraju).”
“Nema tamo ni harmonike, ni tamburica, pa ni one plehane muzike što je sviraju naši vatrogasci nedjeljom kroz grad, već samo frule.”
Divi se njihovom kolu…, “a ljudi! Mnogo su dobri i pobožni. Kada psuje, ne bi ti Srbijanac opsovao Boga, ili ne daj Bože majku Božju… Ni slučajno, bre! Oni ti psuju samo majku.”
Na kraju je ispalo da se branje i kuhanje šljiva vrlo malo plaćalo, a da je babu u Beogradu opljačkao džepar.
“Znate, ti Srbijanci, to Vam je mnogo pošten narod. Ne bi ti netko od njih ni iz oka nešto ukrao. Ali, eto, nađe se i u njihovom žitu kukolja”.
Baba opisuje “kako rodila šljiva, brat brata poznat neće. A oko tih kazana uvijek pijanih, pa leže u travi dok se ne otrijezne.”
Moram priznati da mi je zadnje priče Radišićeve bilo teško čitati, jer Vukovar je živa rana, toliko je barbarstvo te JNA počinjeno nad Hrvatima u Domovinskom ratu.
Mladost Radišićevu prekinuo je surovi Drugi svjetski rat. On kao sin Hrvatske domovine do 120 strane ne spominje riječ Hrvat i Hrvatska, (i tad u negativnom kontekstu) samo katolik.
“Znaš kad smo bili mali, svi smo bili samo Vukovarci. (netočno, u pričama iz djetinjstva svi drugovi imaju srpska imena, op. T.T.) Poslije, kad pođosmo u školu saznali smo da su neki od nas pravoslavci, drugi katolici, a bilo je i Hebreja … Kada si ti stigla u naš razred (1940.) već smo bili razjedinjeni. I često se na odmoru međusobno tukli: mi protiv njih…”
Zapravo Hrvatska nije uspjela u integraciji hrvatskih Srba, prvenstveno radi austrijske i mađarske politike.
“A zar ipak nismo svi isti? Pa makar po tome što svi volimo naš grad, njegovu rječicu koja se tu ulijeva (Vuka) u Dunav, vrbake i lokvanje…
Ali izgleda da nas je nešto ošamutilo. Najprije naše roditelje, pa nas djecu.”
Zar nije jedan Bog i jedan Krist, vapi Radišić.
Nije odolio da 22. 11. 1991. vidi rodni grad razoren od srpske vojske. “Ne mogu da iz očiju isperem slike koje sam vidio: zgarišta, ruševine, polomljena stabla. Na ulicama u blatu leševi… Ponovo se kao podla zmija među ljude uvukla mržnja. Eto ostario sam, a nisam saznao kako se to ona rađa, kako tako naglo iskoči iz čovjeka i uništi sve čega se dotakne… Kisnem i mislim. Osjećam da sam manji od samoga sebe.”
E, to Vučiću, ne može da se desi. Da kisne, misli i osjeća se ponizno.
