Moj pradjed otišao je iz Hrvatske bježeći od Prvoga svjetskog rata
Juan Pablo Ficovich (hrv. Ivan Pavao Ficović) kulturna je mješavina tenisača bez granica. Hrvatske krvi i južnoameričkog srca, broj jedan KIA Open Challengera u Barranquilli podijelio je s EL HERALDOM svoju obiteljsku povijest i svoje snove na terenu. Juan Pablo Ficovich, hrvatsko-argentinski je tenisač koji blista na KIA Open Challengeru u Barranquilli kao nositelj broj jedan.
Hrvatsko-argentinski Juan Pablo Ficovich mirno šeta terenima Racquet Parka, kao da ga karipska vrućina i vlaga ne opterećuju. Osmijeh. Zna da ima dobar turnir i, kao nositelj broj jedan KIA Open Challengera u Barranquilli, postoji očekivanje koje ga okružuje, iako to nosi olako. “Sretan sam, uvijek mi se sviđa Kolumbija”, kaže on, s poznatošću nekoga tko ima lijepe uspomene na ovoj strani kontinenta.
Već je osvojio turnire u Caliju i Bogoti, a iako mu je Barranquilla nova kao natjecateljska destinacija, vrijeme ga nije uspjelo destabilizirati. “Jako je vruće i vlažno, ali za sada sam sretna… Nadam se da će se ovako nastaviti do subote”, rekao je tenisač nakon što je u četvrtfinalu u četvrtak pobijedio Amerikanca Alfreda Péreza 6-3, 6-1.
Njegovo prezime, Ficovich, odaje ga zvukom neuobičajenim u južnoameričkim zemljama. “On je iz Hrvatske, iz bivše Jugoslavije”, kaže on. Vjeruje da je njegov pradjed prešao ocean brodom, vjerojatno bježeći od Prvog svjetskog rata. Ne želi se usuditi puno afirmirati, ali zna da se u luci La Boca, u Buenos Airesu, počela pisati njegova obiteljska povijest u Argentini. “Tu je sve počelo, tamo su Ficovichevi bili smješteni u Argentini”, jednostavno rezimira.
Kao dijete igrao sam nogomet. Ne s profesionalnim težnjama, pojašnjava, već kao hobi, dijeleći popodneva s prijateljima. “Igrao sam kao lijevi vezni ili kao napadač, lijevonogi sam”, kaže s osmijehom. Iako je nogomet u prošlosti ostavljen zbog opasnosti od ozljeda, ne isključuje mogućnost ponovnog izlaska na teren nakon što završi njegovo vrijeme kao tenisača. “Onog dana kada više ne budem igrao tenis, igrat ću nogomet sa svojim prijateljima”, kaže.
Njegova obiteljska povijest čini ga svojevrsnom kulturnom mješavinom: otac Argentinac, majka Brazilka, hrvatski korijeni. Zato su Svjetska nogometna prvenstva velika stvar kod kuće. “Postoji nered, više od svega između mog oca i moje majke”, kaže kroz smijeh. Navija za Hrvatsku “osim kada igraju protiv Argentine”, iako priznaje da je brazilski nogomet uvijek imao više razloga za slavlje. I premda se divi ličnostima poput Modrića, ne izjašnjava se kao navijač hrvatske reprezentacije. Srce mu je podijeljeno, ali jedno je jasno: dres Boca Juniorsa je onaj koji nosi s najvećom strašću.
Boca je moja ljubav
“Ne znam zašto sam napustio Bocu, moj tata je iz Independientea, moj brat također… ali ostavio sam Bocu”, kaže kao da je još uvijek iznenađen izborom. Njegov je djed, priznaje, bio taj koji je prenio tu ljubav prema plavoj i zlatnoj boji. “Boca je osvojila sve kad sam bio dijete, Libertadores, Svjetsko klupsko prvenstvo protiv Real Madrida… sve.” I premda je imao jedva četiri ili pet godina, u sjećanje mu se urezala ta plavo-zlatna momčad u kojoj su zablistali Kolumbijci poput ‘Chicha’ Serne, Jorgea Bermúdeza i Óscara Córdobe. “Ne sjećam se puno, bio sam vrlo mlad, rođen sam ’97., ali znam da su oni bili veliki dio Bocine povijesti”, kaže on.
Sada, u ovoj natjecateljskoj sadašnjosti, Ficovich se usredotočuje na neposrednost: “Sutra je još jedna bitka”, kaže prije nego što ospori ulaznicu za finale protiv Britanca Arthura Feryja.
Juan Pablo o svojim mečevima govori s poniznošću nekoga tko zna da u tenisu ništa nije zajamčeno. “Svi su teški. Prvo igrajte polufinale, pokušajte se natjecati i ako možete pobijediti, još bolje. Ako ne, drugi je bio bolji.” To je tako jednostavno. To je tako jasno. Kao netko tko zna uživati u putovanju koliko i u rezultatu.
