Crkva bez iščekivanja – Crkva bez sile

Teološka refleksija na duhovnu uspavanost Crkve u svjetlu Drugog dolaska Krista

U svijetu uronjenom u bezakonje, grijeh i duhovnu prazninu, očekivalo bi se da Crkva bude svjetionik – mjesto gdje se čuva živa vjera u Isusa Krista, Njegovu Riječ i Njegovo obećanje da će ponovno doći u slavi suditi žive i mrtve. No istina je mnogo teža i neugodnija: ne samo da svijet odbacuje Krista – često ga, nažalost, odbacuje i sama Crkva.

Ne formalno – ne u dogmi, simbolima vjere, ni u liturgijskim izričajima. Na papiru Krist ostaje središte vjere. Ali u stvarnosti – u duhu, u svakodnevnom životu vjernika i službenika Crkve – kao da Krist više nije prisutan. Crkva živi kao da On ne će doći. Kao da Njegove riječi o Drugom dolasku nisu stvarne, već tek pobožne metafore. Kao da povijest ide prema nekom neodređenom cilju, bez Suda, bez Kralja, bez konačnog obračuna sa zlom.

Znakovi nevjere unutar Crkve

1. Šutnja o Drugom dolasku

U homilijama, katehezama, pastirskim poslanicama i crkvenim skupovima – gotovo se više ne spominje Kristov Drugi dolazak. Teme koje prevladavaju su društvena pitanja, nacionalni identitet, liturgijski običaji, tradicija i aktualna politika. No Mesija koji dolazi u slavi? Tišina. Kao da je to previše „neprikladno“ za moderno uho – kao da govor o Sudnjem danu više ne pripada propovjedaonici.

2. Život bez bdjenja i pokajanja

Crkva nas neprestano poziva: „Bdijte dakle, jer ne znate ni dana ni časa u koji će Sin Čovječji doći“ (Mt 25,13). No stvarnost duhovnog života u mnogim zajednicama sve više sliči formalnosti, rutini i institucionalnoj mlakosti. Ako Crkva više ne bdije – to znači da više ne očekuje. A ako ne očekuje – onda i ne vjeruje u Dolazak. Isus ne dolazi u sredine koje su zadovoljne ovim svijetom.

3. Crkvena hijerarhija kao „svijet u svetome“

Sve više predstavnika crkvene hijerarhije – bilo da su biskupi, svećenici ili teolozi – djeluju više kao državni službenici, akademici i čuvari institucije, nego kao ljudi koji stoje pred vječnošću. Njihov govor je često lišen eshatološke snage – gotovo da se više ne spominje Kraljevstvo Božje, Sud, nebo i pakao. A bez eshatologije – nema ni stvarnog kršćanstva.

4. Prilagođavanje duhu vremena

Namjesto da podsjeća svijet da dolazi kraj, Crkva se prečesto trudi svidjeti svijetu. Govor o grijehu se relativizira, pokajanje se zamjenjuje samopouzdanjem, a kršćanstvo se pretvara u humanistički moralizam. Tako Crkva pokazuje da se više boji gubitka društvenog utjecaja nego Božjeg suda. No Crkva koja ne propovijeda Sud – time pokazuje da više ne vjeruje u Dolazak.

Krist dolazi – sa ili bez nas

Crkva koja izgubi iščekivanje Krista – gubi i silu Duha Svetoga. Bez vjere u Njegov Dolazak, sve postaje forma bez života: liturgija bez prisutnosti, molitva bez vatre, ikona bez svjetlosti. Prva Crkva – apostolska Crkva – živjela je u neprestanoj nadi da će Krist uskoro doći. Apostoli su djelovali, propovijedali i umirali s tim očekivanjem u srcu. To nije bila teološka ideja, nego životna stvarnost.

A današnji kršćanin? Danas često više gradi karijeru, brine o ugledu, tituli i institucionalnoj sigurnosti – nego što živi u iščekivanju Gospodara koji dolazi.

Ali Krist dolazi. Ne će pitati koliko nas je očekivalo – već koliko nas je ostalo budno.

> „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8)

To pitanje Krist ne postavlja poganima – već Crkvi. To pitanje nije retoričko. To je presudno pitanje za naše vrijeme. Ako Crkva više ne vjeruje u Njegov povratak – što je od nje ostalo?

Zaključak: Povratak istinskom iščekivanju

Crkva koja iščekuje Krista je Crkva budna, pokajnička, sveta i hrabra. To je Crkva koja ne kalkulira s istinom, koja ne šuti o grijehu i koja ne trguje s vremenom. To je Crkva koja zna da ovozemaljsko prolazi, a dolazi Carstvo nebesko. Samo takva Crkva može imati snagu da preobrazi svijet – jer je već sama prožeta vječnošću.

Vrijeme je da se probudimo. Jer „noć je poodmakla, a dan se približio“ (Rim 13,12).

Krist dolazi. Jesmo li ga zaboravili?

Bojan Jovanović