Rano je ostao sam i imao teško djetinjstvo, pa je realnije sudio i ostao na zemlji. Bio je sklon kompromisima i osuđivao je cijepanje ionako malih hrvatskih snaga
Joza Ivakić (1879.-1932.) rodio se na Krnjašu, nekad siromašnom predgrađu Vinkovaca, kao i književnici Josip (1858.-1906.) i Ivan (1885.-1910.) Kozarac, koji su bratići, ne braća. Nije začudu Ivan darovao hrvatskoj književnosti raspuštenoga Đuku Begovića, a Josip raskajanu Tenu (naturalizam). Začudna je i Ivakićeva učiteljica Jelka, lik iz “Kapelana” (“dokumenat naših dana”, napisan 1912., tiskan 1919.). Je li Jelka utjecala na Gigu Barićevu Milana Begovića (1876.-1948.) napisanu 1930.?
Slavko Kolar (1891.-1963.) socijalno je osjetljiviji i sočniji, zemaljskiji od Ivakića koji je poput lika učitelja Ručevca, sve analizira, važe, mjeri; niti je bigotist, niti se ičim zanosi, najmanje je zanesen za moderne novotarije, koje su često i štetna prodaja magle. Iskren, prirodan, tečan, jak karakter i filozofski tip.
Hoćemo li ikada znati je li kao predani kazalištarac osim A. P. Čehova (1860.-1904.), suzdržene tolstojevske moralne kritike primao i druge utjecaje, npr. Tosona Shimazakija (1872,-1943.) čiji odlični “Zavjet” obrađuje sudbiju etanca (najniža, izopćena klasa) koji je profesor u provinciji. Kako je gledao na Antu Kovačića (1854.-1889.) s kojim dijeli humor i realizam, ali ne i pretjerivanje.
Piše o seljacima, malograđanima, činovnicima…
U djelu “Kapelan” obrađuje se pitanje života seljaka, malograđana, činovnika, ali i svećenika i njihova celibata. Ta teološki i životno delikatna tema je bila tada aktualna, danas vidimo da redovnici su koliko toliko očuvali katoličanstvo, dok su uspjesi pravoslavnih i protestantskih oženjenih župnika znatno manji.
Pitanja ljudskih strasti, grijeha, nemorala nisu jednostavna; ipak naizgled tolerantni Ivakić pokazuje slom ljudi kojima je nagon iznad racija i morala. Postoji rašireno vjerovanje da su ljudi bili prije bolji. Svako vrijeme ima svoja iskušenja, svakako da su dva svjetska rata razorila moral, ali to se dogodilo i ranije s novim idejama i porastom standarda i samosvijesti što nužno dobodi do pogospođenja, osjetljivosti, bahatosti, samovolje. Čak i do vjere u sebe kao nove religije samoživosti i života u sadašnjem trenutku.
Kakav je bio u političkom pogledu Joza Ivakić? Osjeća se da je morao poznavati (možda u mladosti i zanositi se) za ideje dr. Ante Starčevića (1823.-1896.), te da je poznavao politički život jako dobro. Neke misli su bliske Antunu Radiću (1868.-1919.). Ipak čovjek koji je rano ostao sam i imao teško djetinjstvo realnije sudi i “ostaje ne zemlji.” Sklon je kompromisima i osuđuje cijepanje ionako malih hrvatskih snaga.
Ipak ću citirati neke misli iz “Kapelana”.
Odvjetnik Bjeličić je krasno zarađivao od parnica, imao svoje konje, nije se ženio. Nalikuje na Josipa Franka (HSP, Osijek, rodom mađarski Židov, jedan od inteligentnijih hrvatskih političara). “Bio je opozicionalac, te je uživao veliki ugled i bio poštovan kao nesalomivi borac za narodna prava.” (Neki) “su govorili (da je) opozicionalac samo u principu, u apstraktnosti, u riječima, u izjavama, a u samoj stvari nije. Njegov život i njegovo držanje u socijalnom pogledu nikako da nije u skladu sa onim što on propovijeda i o čemu drži govore.” Priča da je potekao od seljačkoga opanka a druži se sa birokratima, plutokratima, rastapa se od miline kad je u društvu nekog aristokrata.
Ženskar i bonvivan, Bjeličić se pravdao da ljudi nisu kurjaci, da treba sa svima lijepo, lijepim načinom.
Martin Tončić je brkat i plećat vječiti student koji se zanosi za vatrenim govorima, često je i prespavao u zatvorima. Naslijedio je očevu tiskaru.
Dobri mladi naivni svećenik idealist Martinović razgovara sa ravnateljem mađaronom.” Naučna osnova sigurno ide za tim da se naša mladež odgaja u patriotskom duhu?
“Patriotski duh”
“Dakako, prihvati ravnatelj onim istim hladnim tonom. U patriotskom duhu mi ju moramo odgajati, želimo i hoćemo odgajati, ali u pravom patriotskom duhu, tj. da bude vjerna i odana postojećim zakonima, naime našoj zajednici sa kraljevinom Ugarskom. Ako budemo tako radili svi složno onda se ne će dogoditi, što se nažalost tako često događa, da naši đaci jedva što ostave gimnaziju i odu na sveučilište, priređuju demonstracije koje su uperene protiv unije sa Ugarskom i bratskoga nam mađarskog naroda.” Martinović uviđa da sustav voli hulje i poslušnike, takvi dokazuju autoritet korupcijom i besmislenim kaznama nad učenicima.
U “Hrvatskoj čitaonici” drži predavanje svećenik Valentić, uskogrudan karijerist i licemjer, cjepidlaka, ali oštroumna osoba.
“Tako je bilo nekoć, u staro doba. prošlost je naša slavna. A kak(v)a je sadašnjost? Užasna, porazna. Danas je Hrvat sluga u svojoj vlastitoj kući, danas je on rob. Danas su prilike u Hrvatskoj upravo užasne. A zašto je tako?…
Obično naši ljudi svaljuju krivnju za sve ovo na tuđince: i Nijemac je kriv, i Mađar i Talijan je kriv… Nije tuđinac kriv što su se Hrvati odvratili od vječne i neprolazne Istine…
Nestalo je vjere u Boga, nestalo je morala. U naše je inteligencije otrovano srce i um.”
Valentić napada našu beletristiku, Akademiju (tada JAZU), pa čak i Maticu hrvatsku i Strossmayera. Tončić pravi galamu i prekida javno izlaganje, što je ispalo glupo i štetno.
Ivakić iznosi da se silni novci troše na kavane dok se knjiga uopće ne čita, tisak ne kupuje. Sukob klerikalca Valentića i liberalnog nacionalista Tončića oslabio je Hrvate, doveo u općinu njemačke zastupnike i osigurao novac židovskoj tiskari.
Strašna istina da žene ne žele rađati, da čak rade pobačaje potakla je Ivakića da napravi filmove “Grješnice” i “Birtija”.
A na pusta ognjišta i bogatu zemlju doći će stranac.
Doktor Vitković Martinoviću kaže: “Sreća je u saznanju da čovjek svagda čini dobro… Takvi ljudi kakav ste Vi, u kojem god staležu bili, svagdje će dostojno ispunjavati svoje mjesto. Nego upamtite ovo: ustrajete li na tome putu kojim ste udarili – a to je pošten i patriotičan put – Vi ćete uvijek ostati samo kapelan. Jer ljudi koji tako rade nisu ni crkvenim ni svjetovnim vlastima po ćudi.”
Kao diplomirani slavist i klasični filolog bio je Ivakić gimnazijski profesor, dramaturg, novinar, urednik, redatelj Državne glumačke škole (Vinkovci su i danas poznati po glumcima). Pisao je humoreske, pripovijesti, drame, režirao.
