Svjetsko uvođenje liječnički potpomognutog samoubojstva ili eutanazije simptom je nečeg puno ozbiljnijeg – podjele ljudskih bića na ‘korisne’ i ‘beskorisne’ i promicanja kolektivizma nad individualizmom
„Dostupni dokazi uvjerljivo dokazuju da sheme poput one koju je Donji dom odobrio za Ujedinjeno Kraljevstvo nemaju apsolutno nikakve veze s osiguravanjem bezbolne i dostojanstvene smrti umirućim pacijentima… već su osmišljene kako bi zadovoljile tri potrebe: smanjile veličinu populacije, uštedjele novac i osigurale stalnu opskrbu zdravim organima (poput srca, bubrega, pluća i jetre) za transplantaciju odabranim primateljima.”
Gore navedeno je ulomak iz nove knjige dr. Jacka Kinga koja je objavljena 25. 7. 2025. i dostupna je za kupovinu: ‘Anyone who tells you that doctor-assisted suicide is always dignified and painless is lying: Here’s the proof’.
Dr. Vernon Coleman rekao je krajem srpnja da će, uz dopuštenje dr. Kinga, objaviti ulomke iz njegove knjige. Objavio je ulomke u šest nastavaka, a za čitatelje Hrvatskog fokusa dajem prijevod najvažnijih dijelova iz podužeg prvog dijela. Svih šest nastavaka možete u cijelosti pročitati na internetskoj stranici časopisa The Exposé.
Napominjem da je dr. Vernon Coleman također objavio knjigu „The Big Kill – Is Britain’s Euthanasia Bill Just another Deadly Step in the Depopulation Plan?” (‘Masovno ubojstvo: Je li britanski zakon o eutanaziji samo još jedan smrtonosni korak u planu depopulacije? ‘; 2025.) – sadržaj je ‘eksplozivan’ iako knjiga ima „samo” 19 stranica. (Više: „Masovno ubojstvo – besplatna knjiga dr. Vernona Colemana o predloženom britanskom programu eutanazije”- Hrvatski fokus br. 776. od 20. 6. 2025.).
Napomena dr. Vernona Colemana
Uz dopuštenje dr. Jacka Kinga, objavljujem ulomke iz njegove nove knjige „ Svatko tko vam kaže da je samoubojstvo uz pomoć liječnika uvijek dostojanstveno i bezbolno laže. Evo dokaza “ koja je upravo objavljena i trebala bi biti dostupna na Amazonu.
Nova knjiga dr. Kinga najopsežnija je i najdetaljnija analiza liječnički potpomognutog samoubojstva/eutanazije ikad objavljena, te će je recenzenti koji je nisu pročitali bez sumnje potisnuti, ignorirati ili napasti. Molimo vas da potaknete sve koje poznajete da pročitaju i podijele ove ulomke, a zatim da kupe primjerke knjige dr. Kinga kako bi ih poslali članovima Doma lordova (koji će vjerojatno 14. rujna odlučiti hoće li liječnički potpomognuto samoubojstvo postati legalno u Ujedinjenom Kraljevstvu), zastupnicima (koji su već glasali za novi zakon, ali će u dogledno vrijeme imati još jednu priliku glasati) i novinarima.
Ako dovoljan broj čitatelja pomogne i pošalje primjerke članovima Doma lordova, možemo pobijediti ovaj zakon. Ali ako ne, bojim se da će zakon proći i da život više nikada neće biti isti. Pobijedit će oni koji su lažno tvrdili da je liječnički potpomognuto samoubojstvo uvijek bezbolno i dostojanstveno. I zakonodavstvo o eutanaziji će proći. Nikada neće biti ukinut i u roku od pet godina britanska država će moći legalno ubiti svakoga tko je invalid, star, siromašan, nezaposlen i depresivan. Ubijat će i djecu. Pogledajte unatrag tijekom godina i vidjet ćete, bojim se, da su moja predviđanja bila nevjerojatno točna u vezi s covidom i mnogim drugim stvarima. Bojim se da sam i u ovome u pravu. Ako se ne borite protiv ovog zakona, nećete imati razloga žaliti se kada oni koje volite postanu žrtve.
Dr. Jack King: ‘Svatko tko vam kaže da je samoubojstvo uz pomoć liječnika uvijek dostojanstveno i bezbolno laže: Evo dokaza’
Nije važno nazivate li to ‘liječnički potpomognuto samoubojstvo’, ‘liječnički potpomognuto umiranje’, ‘potpomognuto umiranje’ ili ‘eutanazija’. Činjenica je da se ‘smrt uz pomoć liječnika’ promiče diljem svijeta i iako proces uvijek počinje s nekim ograničenjima, ne treba dugo prije nego što se slobodno preporuči starijim osobama, mentalno bolesnima, osobama s invaliditetom, siromašnima, nezaposlenima – i djeci.
U svakoj zemlji u kojoj je uvedena smrt uz pomoć liječnika, parametri za uključivanje u shemu vrlo su široko i izvanredno brzo prošireni, a broj ubijenih pojedinaca dramatično je porastao sve dok nije postao značajan postotak ukupnog broja smrtnih slučajeva.
Svjetsko uvođenje liječnički potpomognutog samoubojstva ili eutanazije (u praktičnom smislu, postoji mala ili nikakva razlika) simptom je nečeg puno ozbiljnijeg – podjele ljudskih bića na ‘korisne’ i ‘beskorisne’ i promicanja kolektivizma nad individualizmom.
Dostupni dokazi uvjerljivo dokazuju da sheme poput one koju je Donji dom odobrio za Ujedinjeno Kraljevstvo nemaju apsolutno nikakve veze s osiguravanjem bezbolne i dostojanstvene smrti umirućim pacijentima (i kao što ću pokazati u ovoj knjizi, ‘samoubojstvo potpomognuto liječnikom’ to zasigurno ne čini), već su osmišljene kako bi zadovoljile tri potrebe: smanjenje broja stanovnika, uštedu novca i osiguravanje stalne opskrbe zdravim organima (poput srca, bubrega, pluća i jetre) za transplantaciju odabranim primateljima.
Problemi s eutanazijom
Problemi s eutanazijom su brojni. Definitivno nije bezbolna i definitivno nije brza. Nevjerojatno, još uvijek ne postoji preferirani, definirani način ubijanja ljudi i ne postoji humana, optimalna metoda okončanja života pacijenta. (S obzirom na to da se čini da liječnici prilično lako ubijaju ljude slučajno i da su liječnici sada prepoznati kao jedan od tri glavna uzroka smrti i vjerojatno najznačajniji uzrok smrti, pomislili biste, zar ne, da bi mogli shvatiti kako to učiniti namjerno.)
Medicina ne može obećati laku smrt, a aktivisti koji misle da se pacijentima može dati tableta i da brzo, tiho i dostojanstveno umru žive u ludnici. Objavljeni su brojni radovi koji istražuju što se događa, a apsolutno ne postoji konsenzus o najboljem načinu ubijanja pacijenta čak i kada želi biti ubijen. Čak je i BBC, etablirani glas establišmenta, izvijestio da u najmanje 20 posto slučajeva potencijalni samoubojica ne će imati laku smrt. Lijekovi ne djeluju kako se očekuje u 16 posto slučajeva, a u dodatnih 7 posto slučajeva postoje tehnički problemi ili neočekivane nuspojave. Izvješće u „New England Journal of Medicine” pokazalo je da su se liječnici osjećali prisiljenima intervenirati u 18 posto slučajeva. Većina političara i novinara nema pojma koliko teško može biti ubiti nekoga, a oni koji se zalažu za programe eutanazije ponekad se čine odlučnima u potiskivanju vrlo nezgodne i neugodne istine o tome koliko je česta neučinkovita i traumatična smrt koju provodi liječnik.
Liječnik na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Yale zaključio je da će istina o eutanaziji „biti šok za mnoge članove javnosti – uključujući zakonodavce, pa čak i neke liječnike – koji nikada nisu razmatrali da postupci uključeni u liječnički potpomognuto samoubojstvo i eutanaziju ponekad mogu povećati patnju koju bi trebali ublažiti.”
Kada se koriste barbiturati, smrt nastupa polako od gušenja uzrokovanog kardiorespiratornom depresijom. Injekcije koje daje liječnik (što se teško može opisati kao samoubojstvo) obično uključuju opću anesteziju i neuromuskularnu blokadu. Neki liječnici radije kažu pacijentima da udišu helij i, kao rezultat toga, umru od hipoksije. Koriste se deseci različitih lijekova, u mnogim različitim kombinacijama. Pitam se koliko onih koji promiču ili podržavaju zakon ima stvarno, praktično, relevantno iskustvo s uključenim postupcima. Vrlo malo, sumnjam.
Liječnički potpomognuto samoubojstvo je alternativa medicinskoj skrbi
Zapanjujuća istina je da liječnički potpomognuto samoubojstvo nije zamišljeno kao dodatak postojećoj medicinskoj skrbi, već kao alternativa medicinskoj skrbi. Neki od onih koji promiču shemu moraju znati da će potražnja za eutanazijom rasti kako se medicinska skrb pogoršava, a liste čekanja produžuju – oboje se događa vrlo brzo. Sporo, namjerno orkestrirano propadanje NHS-a znači da će milijuni pacijenata u Ujedinjenom Kraljevstvu umrijeti prije nego što prime liječenje koje im je potrebno, a teško je izbjeći strah da se to radi namjerno kako bi se ljude potaknulo na odabir jeftinije alternative samoubojstva uz pomoć liječnika.
U drugim zemljama u kojima je uvedena eutanazija, vrijeme čekanja na liječenje raste, dok vrijeme čekanja na eutanaziju pada.
Medicinska kultura postala je protivna dostojanstvu, jednakosti, poštovanju, moralu, pristojnosti i svakom osjećaju poziva. Tradicionalne vrijednosti brige i ljubaznosti uklonjene su iz medicinske kulture, a uvođenje liječnički potpomognutog samoubojstva potpuno će ih iskorijeniti, potpuno uništavajući ono što je preostalo od odnosa između liječnika i pacijenata.
Mnoge od najznačajnijih svjetskih bolnica započele su kao samostani i izvanredno je vidjeti koliko su daleko potonule od kršćanskog ideala brige. Dobrobit pojedinačnih pacijenata napuštena je odlučnošću da se brine za širu zajednicu – kolektivizam je doveo do toga da se briga pomiče s prava pojedinca na brigu za ‘opće dobro’.
Tradicionalna medicinska etika postala je zastarjela poput bičeva za kolica ili pljuski. Postoje veliki pritisci da se manje resursa koristi za brigu o slabima, krhkima i dugotrajno bolesnima. Kao rezultat toga, financiranje skrbi za bolesne i starije osobe znatno je smanjeno, a vladine politike znače da se hospiciji i domovi za njegu bore za opstanak.
Ljudska bića mogu se ubiti zbog njihovih vitalnih organa
Paternalizam i pokroviteljstvo uobičajeni su među onima koji donose odluke o vrijednosti života, a posebno su česti među onima koji promiču eutanaziju. Liječnici sada tvrde da se živa ljudska bića mogu ubiti zbog njihovih vitalnih organa. Oni koji vjeruju da je prihvatljivo da se pojedinci ubiju radi osiguravanja organa tvrde da je problem s kojim se suočavaju kirurzi za transplantaciju organa taj što su mnoga tijela dostupna za uzimanje prestara da bi bila stvarno vrijedna. Srce, bubreg ili pluća staro 20 godina puno su korisniji od srca, bubrega i pluća starog 80 godina. Poticanje mladih ljudi (posebno onih koji su fizički zdravi, ali mentalno bolesni) da se dobrovoljno prijave za liječničku pomoć u samoubojstvu osigurat će beskrajnu zalihu mladih organa u izvrsnom stanju – savršenih za transplantaciju u tijela odabranih primatelja.
Medicina, u ropstvu farmaceutske industrije, izgubila je dodir sa znanošću na kojoj se navodno temelji, ali je također izgubila dodir s temeljnim načelom sestrinstva i brige. Bolnice su napustile načelo brige, a pacijenti su zbog toga još jadniji. Koncept ljudskog dostojanstva osuđen je kao pokušaj nametanja vjerskih uvjerenja medicini, dok je u stvarnosti dostojanstvo u početku bilo jedna od snaga koje pokreću medicinski napredak. U medicinskim i sestrinskim školama sada se široko tvrdi da suosjećanje i briga nemaju nikakvu ulogu u zdravstvenoj skrbi. Medicina je potisnula nadu i zamijenila je idejom da se pacijentima uvijek mora reći potpuna istina – koliko god štete to moglo nanijeti. Postoje dobri anegdotski dokazi da su mnogi pacijenti živjeli mnogo dulje kada nisu znali što im zapravo nije u redu.
Susan Hill, spisateljica, priča kako je njezinoj majci rečeno da ima ‘čireve’.
Uklonjeni su joj bubreg, veliki dio crijeva i mjehura te maternica. Kirurg je majci gospođe Hill rekao da će ozdraviti i ona je ozdravila – uživajući tri godine izvrsnog zdravlja. A onda je prijatelj spomenuo bolest po imenu. Susan Hill je rekla da je njezina majka bila užasnuta te da se ‘smežurila i umrla za osam tjedana’. Liječnik koji puno radi s oboljelima od raka rekao je sljedeće: ‘Recite pacijentu istinu, ali samo onoliko koliko može podnijeti i nikada, nikada, ne uklanjajte nadu.’
Eutanazija i zablude
Eutanazija se temelji na ideji da je moguće reći kada je pacijent terminalno bolestan. Ali to je zabluda. Mogao bih napuniti London ljudima kojima je rečeno da se pripreme za smrt, ali koji su živjeli mnogo godina. Zagovornici eutanazije pretpostavljaju da je moguće odlučiti da je bolest smrtonosna, ali svatko (liječnik ili medicinska sestra) tko objavi da je bolest smrtonosna je budala.
Sumnjam da sam jedini koji je vidio pacijente kojima je rečeno da imaju neizlječivu bolest, a koji se oporavljaju i uživaju u dugom životu – nerijetko nadžive liječnika koji im je rekao da umiru. Dijagnostičke pogreške nisu ni približno toliko rijetke koliko bi liječnici željeli zamisliti. Dr. Vernon Coleman izvještava da mu je, kada je bio u ranim 40-ima, pogrešno dijagnosticiran rak bubrega i dano mu je šest mjeseci života. To je bilo prije gotovo 40 godina.
Čini se da političari i neupućeni aktivisti pretpostavljaju da je moguće predvidjeti kada će pacijent umrijeti. Nije. Vrlo rijetko će pacijent prikladno umrijeti kako je predviđeno, ali sumnjam da je to više zbog vudua ili negativnog placebo faktora nego zbog bilo kakve genijalnosti prognozera. Liječnici, poput vračeva, mogu imati snažan utjecaj na ishod bolesti ako pacijentu daju čvrstu i profesionalno zvučeću prognozu. Drugim riječima, ako liječnik kaže pacijentu: ‘Bit ćeš mrtav za šest mjeseci’, postoji vjerojatnost da će pacijent biti mrtav za šest mjeseci jer je liječnik to rekao. Relativno je rijetko da pacijenti umru prije nego što liječnik koji daje prognozu predloži, ali je uobičajeno da pacijenti žive znatno dulje. Odabir pacijenta kao prikladnog za eutanaziju na temelju prognoze uvijek je opasan i neopravdan. Činjenica je da kada liječnici odluče da je netko terminalno bolestan, oni izražavaju mišljenje, a ne čvrstu dijagnozu. Ne mislim da je itko ikada pregledao terminalne dijagnoze kako bi vidio koliko su točne. Liječnicima se to ne bi svidjelo jer bi morali priznati da su većinu vremena pogriješili.
Dr. Coleman ovako završava prvi dio najvažnijih ulomaka iz knjige dr. Jacka Kinga: „I moramo se sjetiti tri glavna razloga za uvođenje samoubojstva uz pomoć liječnika. Prvo, to će pomoći vladama uštedjeti goleme količine novca koje bi se inače morale potrošiti na skrb i mirovine. Drugo, poticanjem mladih ljudi na samoubojstvo osigurat će se obilna žetva organa za transplantaciju. Treće, dopuštanje ljudima da odluče okončati svoj život uredno se uklapa u široko rasprostranjeno, ali pogrešno uvjerenje da je naš planet prenaseljen i da se globalna populacija mora smanjiti.”
Izvor:
Rhoda Wilson: Dr. Jack King’s New Book on Doctor-Assisted Suicide – Part One The Exposé, 5. 8. 2025.; https://expose-news.com/2025/08/05/doctor-assisted-suicide-part-one/
