Nisam htio da na putovnici piše Jugoslavija, tražio sam da piše Hrvatska
Odgovor Amerikanki Riti, koja je rođena u Montrealu 10. rujna 1959., našoj iskrenoj prijateljici koja često od mene traži moje opise koje uspoređuje sa svojim roditeljima. Njezino pismo i moju kratku biografiju povodom dolaska u Pariz, Francusku, poslao sam također emigrantu u Francuskoj, Tomislavu Jurašinoviću, i evo što mi je on odgovorio.
Tomislav Jurašinović o Mili Bobanu
Dragi Mile,
Pročitavši tvoje pismo Riti – dobar podsjetnik – doznao sam točan datum tvoga dolaska u Pariz i još neke stvari koje nisam znao. Dobro je da si to sve naveo ili barem djelomično. Svaki od nas je podnio manje ili više razna poniženja ali svi nismo to zapamtili ili zapisali. Nisu svi bili toliko hrabri ili svjestni kao ti. Ti si živa enciklopedija.
Sve što ti pišeš je važno, aktualno, ohrabrujuće i djelotvorno! Budući da se poznajemo dosta dugo i dosta dobro moram ti reći da si se ti uzdigao kulturno, sociološki i intelektualno na najvišu društvenu razinu. Tvoje pisanije i vrline su zarazne (u pozitivnom smislu riječi) i zato su pozitivno djelovale i djeluju na mnoge čitatelje. Čestitam ti na tvojoj djelotvornosti. Ti si onaj Pravi Pravaš, domoljub, demokrat humanist i zato su jugofašistokomunisti htjeli te ubiti i radili na tome da nestaneš! Ostao si postojano kao klisurine, Bogu hvala, i odavno ušao u hrvatsku povijest.
Moji lijepi pozdravi, čestitke i najbolje želje idu tebi i svima tvojima. Tomislav Jurašinović, Le jeu. 28 août 2025 à 15:41
Odgovor Riti
Ponedjeljak, 16. prosinca 2024.
Pitanje je: „Rita želi znati kako sam dobio francusko, a zatim i američko državljanstvo?“
Draga Rita,
Rado ću odgovoriti na ovo, za mene, moju obitelj i moje prijatelje ovo je vrlo važno povijesno pitanje.
Prvo, ja sam došao u Francusku preko Italije u četvrtak, 10. rujna 1959. Nastanio sam se u Parizu. Tamo sam radio, išao sam u školu, oženio sam se gospođicom Annie Robert, živio sam tamo do prosinca 1968., a da nisam postao francuski državljanin, i Annie i ja s dvije djevojčice, kćeri Sophie od 3 i pol godine i Catherine od 11 mjeseci, dva kofera i 200 američkih dolara došli smo u San Francisco.
Drugo, ja sam prvo našao posao u Fisherman’s Wharfu i radio u restoranu kao perač posuđa, a zatim kao konobar. Radio sam tamo dvije godine. Napustio sam taj posao jer mi se nije sviđao. Zatim sam našao posao u građevinarstvu u tvrtki Standard Building Company. Tamo sam radio 4 godine i tu sam naučio građevinski zanat. Tu tvrtku sam napustio u listopadu 1975. Zatim sam, preko svojih poznanika, radio razne građevinske poslove do sredine 1977. Tada sam otvorio svoju građevinsku tvrtku, Hrvatsku Građevinsku Tvrtku Mile Boban.
Treće, živjeli smo na adresi Hacienda Street 3641 u San Mateu. U našem susjedstvu živjela je Francuskinja po imenu Janette Thomas. Često bi, naravno, navečer dolazila k nama sa svojom kćerima da nas malo pozdravi. Jedne večeri nam je s velikim ponosom rekla da je pohađala tromjesečni večernji tečaj kako bi postala američka državljanka. Položila je tečaj i dopušteno joj je polagati ispit za američko državljanstvo. Kad nam je Janette Thomas to rekla, pitao sam je bi li mi htjela dati te papire, obrasce koje je koristila da bi postala američka državljanka. Bila je vrlo sretna što mi ih je dala.
Četvrto, uzeo sam te papire i tri mjeseca, tri puta tjedno, ponedjeljkom, srijedom i petkom, odlazio bih u istu školu pola sata ili sat navečer kako bih učio američku povijest i sve što je vezano uz ustav američke povijesti. Tamo sam naučio da svi stranci koji žele postati američki državljani moraju biti i živjeti u SAD-u najmanje pet (5) godina. Tek tada imaju pravo tražiti američko državljanstvo. Za mene to nije bio problem, jer sam u Americi već više od 8 godina. Tijekom tog vremena dok sam išao u tu školu, uspješno sam dobio dozvolu za polaganje testa za američko državljanstvo.
Peto, sada počinju moji problemi s dobivanjem američkog državljanstva. Draga Rita i svi oni koji će imati priliku ovo pročitati, pokušajte se sjetiti svih problema kroz koje sam prošao da bih dobio američko državljanstvo. Danas, dok ovo pišem 18. prosinca 2024., tjedan dana prije Božića, mogao bih se zakleti da sam ja jedini i prvi stranac koji je prošao kroz ove i slične probleme da bi dobio američko državljanstvo. Zašto? Reći ću svima od “A” do “Ž” i svi pažljivo pročitajte i saznat ćete Zašto?
Nisam držao desnu ruku na srcu kao znak odanosti američkoj prisezi
Šesto, 5. rujna 1978. došao sam u Federalnu zgradu u San Franciscu kako bih podnio zahtjev za američko državljanstvo. Dvorana je bila velika i preko 400 stranaca došlo je tog dana podnijeti zahtjev za američko državljanstvo. Uz zid ispred klupa bio je glavni stol za kojim je sjedio savezni sudac. Ispred njega, sudac je imao 5-6 redova žutih omotnica velikog formata u kojima su bile potvrde o američkom državljanstvu. Ispred suca su redovi klupa. Svi nazočni bili su poredani abecednim redom po prezimenu. Svaki red imao je oko 20 mjesta. Prvi red počinjao je slovom prezimena “A”, bilo je 4 osobe, zatim je dolazilo prezime sa slovom “B”, to sam bio ja Mile Boban, itd., itd., itd. Savezni sudac se ustao i rekao: Dobar dan, dame i gospodo. Svi ste sada građani Amerike i sada ćete prisegnuti da ste građani Amerike. Svi smo ustali. Svi su držali desnu ruku na srcu dok se polagala prisega. Budući da sam bio u prvom redu, savezni sudac me vidio kako držim ruke uz noge, a ne desnu ruku na srcu. Čim je završio s polaganjem prisege, odmah me upitao: zašto nisam držao desnu ruku na srcu kao znak odanosti američkoj prisezi. Odgovorio sam: Poštovani suče, prvo želio bih znati koju ste nacionalnost naveli na mojoj potvrdi o američkom državljanstvu. Kako se zovete, pita sudac. Mile Boban. Potražio ju je i pronašao onu veliku žutu omotnicu, otvorio je i rekao: nacionalnost Jugoslaven. Glasnim glasom odgovorio sam: Poštovani suče, to je zato što nisam htio držati desnu ruku na srcu tijekom polaganja prisege, jer ja nisam Jugoslaven, ja sam po nacionalnosti Hrvat. Tada je sudac pred svima rekao: Poći ćete sa mnom u moj ured nakon što ova ceremonija završi. Sada sjednite.
Savezni sudac i debeli dosje o meni
Sedmo, kada je ceremonija završila, savezni sudac se oprostio od svih, uzeo moju žutu omotnicu, rekao mi da ga slijedim i izašli smo na sporedna vrata. Slijedio sam ga stubama na prvi kat. Njegova tajnica je bila tamo. Sudac je sjeo za svoj stol, rekao svojoj tajnici da mu donese dosje Mile Bobana. Tajnica je ustala, otvorila metalnu škrinju i izvukla veliki, ili bolje rečeno debeli, dosje o Mili Bobanu. Sudac je uzeo dosje, otvorio ga i počeo sve pregledavati kako bi vidio jesam li krivotvorio američke obrasce koje sam morao ispravno ispuniti kako su obrasci zahtijevali. Koliko me sjećanje služi nakon 56 godina, rekao bih da je pažljivo pregledavao sve papire više od pola sata. Kao savezni sudac pun ponosa i pravde, rekao mi je: Gospodine Boban, sve ste ispunili po pravilima, niste ništa krivotvorili. Kao savezni sudac, moram zadovoljiti pravdu, a s tom pravdom moram zadovoljiti i vas. Sve što sada mogu učiniti za vas jest izbrisati ime Jugoslavija i staviti ime Hrvatska. Tada je sudac rekao svojoj tajnici da to izbriše. Uzela je električnu gumicu i izbrisala ime Jugoslavija i stavila ime Hrvatska. Ali električna gumica je gotovo isparila mjesto gdje je bilo ime Jugoslavija i bilo je gotovo nemoguće staviti ime Hrvatska. Tada sam ja inzistirao da se vrlo jasno vidi da je to izbrisano, i to bi se moglo reći da sam ja to učinio. Savezni sudac je tada rekao tajnici da na saveznom papiru napiše da je sve to učinio savezni sud Sjedinjenih Država 5. rujna 1978. u Saveznoj zgradi u San Franciscu. Pričvrstio je taj papir na moju službenu dozvolu za američko državljanstvo, koju, dok ovo pišem, gledam.
Poderao sam putovnicu
Osmo, sada ja, kao građanin Sjedinjenih Država, imam pravo podnijeti zahtjev za američku putovnicu. Otišao sam u Saveznu zgradu, prema pravilima i zahtjevima, uredno ispunio sve obrasce i predao ih gospođi koja je bila zadužena za taj posao. Gospođa mi je rekla da će me nazvati kada putovnica bude spremna za preuzimanje. Nekoliko dana kasnije, ured za putovnice me pozvao da dođem po putovnicu. Kada sam stigao tamo i zatražio putovnicu, gospođa je donijela putovnicu, otvorio sam je i vidio odvratno ime Jugoslavija umjesto Hrvatska. Bio sam toliko ljut da sam odmah pred njom poderao putovnicu. Pozvala je policiju koja je bila u blizini, došli su i uhitili me te odveli u pritvor. Odmah su me pustili uz malu jamčevinu.
Deveto, sljedećeg dana nazvao sam odvjetnika po imenu Paul Worsatz. Živio je južno od San Francisca u gradu San Mateo. Rekao mi je da dođem u njegov ured, što sam i učinio sljedeći dan, tu u njegovom uredu, izvadio sam moju kartonsku kutiju punu raznih obrazaca i papira kako bih započeo s prijavom za američko državljanstvo i putovnicu. Tu smo pripremili sve za podnošenje tužbe protiv Ministarstva unutarnjih poslova SAD-a.
Gotovo tri godine trebalo mi je da uklonim ime „Jugoslavija“
Deseto, odvjetnik Paul Worsatz bio je zaista dobar odvjetnik. Trebalo mu je više od dvije godine, gotovo tri godine da to donekle dotjera i ispravi onu veliku grješku da su savezne vlasti u Washingtonu uklonile ime Jugoslavija i stavile ime mog sela SOVIĆI na moju putovnicu. Kako mi je rekao moj odvjetnik Paul Worsatz, i njemu su u Washingtonu rekli da ne mogu staviti ime Hrvat na moju putovnicu jer SAD ne priznaju Hrvatsku. Da bi meni ugodili, stavili su mi ime mog sela SOVIĆI na putovnicu. Budući da je američka putovnica zaštićena saveznim zakonom, ne mogu staviti fotografiju za putovnicu; stavit ću samo fotografiju MILE BOBANA, SOVIĆI.
Svi ovi trogodišnji manevri oko mog američkog državljanstva i putovnice koštali su me desetke i desetke tisuća dolara, ne računajući moje vrijeme, živce i ostale nezgode koje su se događale u ovoj borbi za pronalazak naše HRVATSKE ISTINE.
Austin, Teksas,
tjedan dana prije Božića,
18. prosinca 2024.
