Imena Hrvoje i Hrvatin u XIV. i XV. stoljeću često su se nadijevala diljem srednjovjekovne Raške i Kosova
Razgovaramo s dr. sc. Domagojem Vidovićem, jezikoslovcem, onomastičarom i etimologom te voditeljem Odjela za onomastiku i etimologiju u Institutu za hrvatski jezik. Riječ je o znanstveniku i publicistu koji već desetljećima sustavno proučava i popularizira hrvatsku jezičnu i kulturnu baštinu, a osobitu pozornost posvećuje rubnim hrvatskim prostorima, gdje se najjasnije očituje višeslojnost i bogatstvo nacionalnoga identiteta. Autor je niza važnih knjiga, među kojima se ističu O rodu jezikom i pokoja fraška i Rubrica rediviva – zbirke višegodišnjih kolumni u Hrvatskome slovu – kao i znanstvena djela poput Zažapske onomastike i Bokeljskih studija i ogleda. Njegov opus pokazuje koliko je jezik istodobno i znanstveno područje i pitanje identiteta, a time i česta meta političkih manipulacija.
U razgovoru koji slijedi, dr. Vidović otvara teme koje prate hrvatski jezik od XIX. stoljeća do današnjih dana: pravopisne i ideološke prijepore, napetosti između preskriptivista i deskriptivista, probleme s kojima se u praksi susreću lektori i nastavnici, ali i izazove globalizacije, prodiranja anglizama i društvenih promjena koje oblikuju govornu i pisanu praksu. Poseban naglasak stavlja na kontinuitet velikosrpskih napada na hrvatski jezik, koji se u različitim oblicima protežu od osporavanja samobitnosti hrvatskoga jezika i književnosti, preko prisvajanja ikavice i pojedinih kulturnih baština, pa sve do suvremenih pokušaja konstruiranja tzv. „lingvističkih jezika“ na Balkanu, kojima se nastoji relativizirati povijesni kontinuitet hrvatskoga imena i jezika.
Uz to, naš sugovornik govori o potrebi sustavnoga terenskog rada i prikupljanja toponomastičke građe, o važnosti rubnih hrvatskih prostora – od Zažablja i Popova do Boke kotorske – za razumijevanje nacionalne povijesti, o štokavskoj ikavici i bunjevačkom pitanju, ali i o vlastitom istraživačkom iskustvu u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori. Naglašava kako se jezik ne može svesti na apstraktne teze, nego ga se mora promatrati u konkretnim životnim okolnostima: od učionica i lektorskih stolova do povijesnih izvora i mjesnih govora. Razgovor time nudi rijedak spoj znanstvene preciznosti i popularno-znanstvene komunikacije, približavajući čitatelju ključne spoznaje o hrvatskome jeziku, njegovoj baštini i izazovima pred kojima stoji u XXI. stoljeću.
Skupina koju nazivam svejedničarima očito nikad nije došla u doticaj s tekstovima u kojima nedostaje predikat
- U knjizi O rodu jezikom i pokoja fraška sabrali ste višegodišnje kolumne iz Hrvatskoga slova. Koja je temeljna nit koja povezuje te tekstove i što biste danas u njima dodatno naglasili?
– Navedena se knjiga sastojala od četiriju više-manje neovisnih cjelina. Prva se cjelina ticala različitih jezičnih prijepora, ponajprije pravopisnih i ideoloških, druga je cjelina sadržavala jezične savjete, treća se ticala imenoslovne baštine (izdvojit ću ovdje samo detalj da je osobno ime Nemanja prije potvrđeno među Hrvatima nego Srbima), a četvrta je sadržavala rasprave o samobitnosti hrvatskoga jezika, što se i tad problematiziralo u različitim „regionskim“ deklaracijama, te posezanjima za hrvatskom jezičnom i književnom baštinom. Da se malo toga promijenilo, pokazalo se i kad sam sastavio drugu knjigu sabranih kolumna iz Hrvatskoga slova pod naslovom Rubrica rediviva, s tom razlikom da se u njoj zasebno obrađuje i odnos između propisivača (preskriptivista) i opisivača (deskriptivista) koji se u konačnici svodi na to da opisivači vrlo često (ne uvijek, ima iznimaka) žive od rada propisivača jer se uglavnom osvrću na ono što opisivači pišu, a vrlo rijetko (ponovno naglašavam da ima iznimaka) samostalno obrađuju neki jezični problem.
Teza da je jeziku svejedno pada čim uđete u razred ili nešto lektorirate jer na konkretnim primjerima teza da može ovako i onako, koja jest na prvi pogled privlačna, pada. Bilo bi izvrsno kad bi se lektori bavili samo pravopisnim problemima i leksičkim izborom, to bi onda mogli riješiti i pravopisni provjernici, no vrlo često i sam lektor mora pogađati što je autor teksta htio reći. Skupina koju nazivam svejedničarima očito nikad nije došla u doticaj s tekstovima u kojima nedostaje predikat, u kojima se gomilaju riječi koje ništa ne znači ili su posve pogrešno upotrijebljene jer da lektoriraju umjesto da se osvrću na lekturu, vidjeli bi s kojim se sve izazovima prosječan lektor susreće.
Ono što bih želio dodatno naglasiti jest činjenica da mi i danas živimo s problemima iz XIX. stoljeća (na vanjskome se planu poseže za hrvatskom jezičnom i književnom baštinom te se niječe samobitnost hrvatskoga jezika, s tim da se tržište proširilo, pa osim Srba hrvatsku baštinu počesto svojataju i Bošnjaci, pa i Crnogorci, a na unutarnjemu se planu, pod egidom zaštite mjesnih govora, od svakoga hrvatskog idioma pokušava stvoriti zaseban jezik, pa bismo umjesto države s 1000 otoka mogli postati državom s tisuću jezika). Budući da se istodobno suočavamo s izazovima iz XXI. stoljeća (dolazak stranih radnika, prodiranje anglizama i ostalih –izama itd.), jasno je da su ljudi zbunjeni.
Južnočakavski govori
- Zažapska onomastika (dorada Vaše doktorske radnje) rezultat je višegodišnjega arhivskog i terenskog rada. Koja su tri najznačajnija otkrića i antroponimiji i toponimiji Zažablja u njihovu širem identitetskom značenju?
– Izdvojio bih činjenicu da je na zažapskome području zabilježena prva dosad poznata potvrda narodnoga imena Hrvatin iz 1283. (ovdje naglašavam da su poslije i mletačke postrojbe novačene iz Zažablja i susjednoga Popova nosile ime Cavalleria Croati, a postojala je koncem XVII. stoljeća i tzv. hrvatska milicija na tome području), da se iz povijesne antroponimije i toponimije razabire da je čitavo zaobalno područje od Neretve do Boke kotorske bilo u kasnome srednjovjekovlju ikavsko (a ikavski su govori izvorno isključivo hrvatski i bošnjački), a u mjesnim su govorima razvidne poveznice između istočnohercegovačkih, šćakavskih (primjeri kao što su šćap i gušćerica zabilježeni su znatno istočnije od Neretve, a u toponimiji se primjeri kao što su Gradovišća i Stražišće potvrđeni u suvremenoj toponimiji od Hutova do Škaljara u Boki kotorskoj) i južnočakavskih govora koje su dosad bile prešućivane.
Treba pritom imati na umu da se istočnom Hercegovinom do početka XXI. stoljeća nije bavio ni jedan hrvatski dijalektolog ili onomastičar, a riječ je o iznimno važnome području u kojemu se susreću zapadna i istočna štokavština, hrvatski, srpski i bošnjački govori, koje su razlikovali dijalektolozi čak i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije (naravno da te razlike nisu bile velike, ali ih je bilo i postoje).
- U Institutu za hrvatski jezik vodite Odjel za onomastiku i etimologiju. Što danas smatrate prioritetima hrvatske onomastičke znanosti i kako ih planirate operacionalizirati u Odjelu?
– Po mojemu je sudu najvažnije prikupiti terensku toponomastičku građu. Vremena za obradbu arhivske građe uvijek ima. Nasuprot tome, kvalificiranih je ispitanika na terenu sve manje zbog depopulacije i iseljavanja, pa nam se događa, kako me je izvijestio Ivica Mataija, da nam u Lici spilje imenuju slovački, češki, mađarski, ruski, nizozemski, poljski, belgijski i litavski speleolozi. Još je teže pronaći darovitoga terenskog istraživača.
Imam sreću da u odjelu imam vrsnu etimologinju Dubravku Ivšić Majić (suautoricu dvosvezačnoga Etimološkoga rječnika hrvatskoga jezika), povjesničara Branimira Brglesa koji vrijedno obrađuje brdovečko i susedgradsko područje, a nedavno nam se pridružio Josip Perkovića koji terenski obrađuje Turopolje, tako da možemo kvalitetno pokriti sva istraživačka područja. Da bi bilo bolje da nas ima više, naravno da bi bilo, ali ne smijemo kukati.
Toponimija vrlo često pokazuje dublju povezanost hrvatskih govora
- Često ističete važnost rubnih hrvatskih prostora za razumijevanje cjeline. Koji su onomastički uzorci na tim rubovima (npr. kontaktne zone) najindikativniji za povijesne migracije?
– Gotovo je svaki od naših rubnih krajeva bitan. Primjerice, možete li zamisliti da je Bartol Kašić propovijedao u Foči ili da je jedan od najučenijih dubrovačkih biskupa Toma Budislavić bio podrijetlom iz okolice Nevesinja? Istočni su Hercegovci u velikoj mjeri napučili istočni dio Neretvanske krajine i dubrovačko područje (uostalom i Ruđer Bošković potječe iz rasadnika biskupa Orahova Dola u Popovu). Šokci potječu iz sjeveroistočne Bosne, a već spomenuti Kašić 1613. piše da govore hrvatskim jezikom (sokaci di lingua croata), što je uočio Mario Bara.
Toponimija vrlo često pokazuje dublju povezanost hrvatskih govora. Tako je imenica vas ‘selo’ (koja je danas u različitim likovima česta u čakavskim i kajkavskim govorima) zabilježena u povijesnoj toponimiji ne samo istočne Hercegovine, nego i zapadne Crne Gore, a u suvremenoj toponimiji bilježimo je i u Dubrovačkome primorju. Odrazi kršćanskoga imena Juraj zabilježeni su u okolici Nikšića još u XVIII. stoljeću, a zapadnokršćansko ime Martin i danas je dio fonda osobnih imena u Crnoj Gori kao svojevrstan prežitak katolicizma vrlo daleko od obale.
Toponimi kao što su Latinsko groblje, Latinska crkva ili Mojstir (samostan) diljem Podrinja i Sandžaka ili Sutivan kod Bijeloga Polja dodatno potvrđuju katoličku prisutnost na mjestima gdje katolika stoljećima više nema. Riječ proto u hrvatskim govorima istočno od Neretve i na dubrovačkome području, pak, označuje protomajstora (glavnoga klesara), a u Slivnu i upravitelja mlina, tako da korčulansko prezime Protić treba dovoditi u vezu s apelativom u tome značenju, a ne je povezivati s pravoslavnim svećenstvom. Sve to treba imati na umu kad se neko područje istražuje.
Važnost Boke kotorske
- Posebno ste vezani za Boku kotorsku, a napisali ste o toj temi i ne neka djela…
– U Boku sam se preselio nakon što sam terenski odradio istočnu Hercegovinu. Sudbonosnim se pokazao susret između Zvonimira Dekovića i mene u Stonu 2018. Plodom su te suradnje moja autorska knjiga Bokeljske studije i ogledi, pretisak Budvanske pjesmarice iz XVII. stoljeća i skorašnja objava zabranjene knjige Grge Novaka Dalmacija na raskršću s popratnim studijama (obje knjige nastale su u suradnji sa Slobodanom Prosperovom Novakom i Viktorijom Franić Tomić) te mnogi znanstveni i stručni radovi u izdanju Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore i uz potporu Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Tu se jednostavno poklopilo sve: od bokeljskih krajolika koji su mi kao primorcu (i po jednoj strani Bračaninu) bliski, sličnih radnih navika i razmišljanja te spoznaje da činim nešto korisno i za sebe i za tamošnju hrvatsku zajednicu u suradnji sa Zvonimirom Dekovićem i Adrijanom Vuksanovićem. Zbog svega toga volim reći kako je Boka postala mojim zavičajem po izboru. Zahvaljujući Hrvatskom nacionalnom vijeću Crne Gore ujedno sam uspostavio suradnju s Hrvatima iz Svebarja (Bara s okolicom), Ilijom Vukotićem i Vladimirom Marvučićem. S Vukotićem sam dijalektološki i onomastički obradio Zupce, selo u neposrednoj okolici Bara (dosad smo objavili tri znanstvena rada koje kanimo proširiti i objaviti kao zasebnu knjigu). Time smo granice hrvatskoga jezičnog prostora pomaknuli šezdesetak kilometara jugoistočno od Boke.
- U svojim radovima bavite se i akcentologijom. Kako pomiriti naglasne osobitosti mjesnih govora s potrebama standardnoga jezika u javnoj i nastavno-školskoj praksi?
– Mislim da smo se u tome pogledu jednostavno prestali truditi. Stariji će se zacijelo sjetiti kakav je bio jezik negdašnje Televizije Zagreb. Usporedite li tadašnju jezičnu kulturu sa sadašnjom, vjerojatno ćete se poput mene upitati zar je moguće da čak i spikeri nerijetko griješe u mjestu naglaska? Danas malo koji hrvatski glumac vlada naglasnim sustavom hrvatskoga standardnog jezika, pa kako od njega očekivati da oponaša Dubrovčanina, Podravca ili Istranina? Kad su se profesionalci kojima je posao poznavati različite naglasne sustave spustili na razinu ispod amatera, što očekivati od učenika? S druge strane, ako vam dio struke tvrdi da možete pisati i govoriti kako vam je god drago i da su lektori jezično redarstvo, zašto biste se i trudili?
- O bunjevačkom pitanju zauzeli ste jasan stav: ikavicu valja poticati, a ne potiskivati. Koje biste kulturne i jezične politike predložili da se štokavska ikavica sustavno štiti i afirmira?
– To sam isticao zbog činjenica da preko bunjevačke ikavice jedan dio srpskih jezikoslovaca nastoji prisvojiti cjelokupnu ikavicu. Kad bi hrvatsko jezikoslovlje „palo“ na bunjevačkome pitanju, vrlo bi se brzo dovela u pitanje bosanska, hercegovačka, lička, dalmatinska i slavonska ikavica. Faza tzv. bunjevačkoga jezika tek je prva faza pokušaja prisvajanja hrvatskih bunjevačkih govora dok ih se ne proglasi dijelom srpskoga jezika (one koje dublje zanima bunjevačko pitanje upućujem na knjigu Ivana Dulić Hrvati u Bačkoj i stvaranje samostalne hrvatske države – bunjevački slučaj). Tko to ne vidi, uistinu je prespavao posljednjih dvjestotinjak godina hrvatsko-srpskih jezičnih prijepora.
Mjesni se govori najbolje štite tako da se njima govori i da ih se opisuje. Svima onima koji smatraju da se mjesni govori u Hrvatskoj ne štite dovoljno, poručio bih da je dijalektna leksikografija nakon hrvatskoga osamostaljenja doslovce procvjetala. Nasuprot tome, dijalektna se književnost u hrvatskome književnom kanonu vrlo često gotovo poistovjećuje s folklornom. Upravo zato bunjevački autori znatno teže nego u Jugoslaviji prodiru ne samo u školske priručnike, nego i u antologije. Sličan problem imaju i hrvatski književnici koji žive u Bosni i Hercegovini. Često s Matom Kovačevićem i Slobodanom Prosperovom Novakom dijelim dojam da se i hrvatska književnost, barem u srednjostrujaškim glasilima, svodi na književnost unutar granica Republike Hrvatske, a iz njih izlazi samo u okviru tzv. postjugoslavenske književnosti. To je nešto što bismo se morali potruditi promijeniti.
Srećom, postoje događanja poput Svjetskoga festivala hrvatske književnosti preko kojih se šira javnost upoznaje s bunjevačkim odvjetkom hrvatske književnosti, Društvo hrvatskih književnika vodi računa o zastupljenosti autora iz svih hrvatskih zemalja, a na Vašemu portalu o zanemarenim književnicima i odvjetcima hrvatske književnosti neumorno piše Đuro Vidmarović.
Hrvatska imena u Raški i Kosovu
- Pisali ste o imenu Hrvati etnogenezi južnih Slavena. Koje izvore smatrate presudnima za razumijevanje povijesne uporabe etnika Hrvat i njegovih izvedenica (Hrvoje, Hrvatin)?
– Vrela je iznimno mnogo, a najdraža su mi srpska, poglavito različite hrisovulje iz kojih saznajem kako su se imena Hrvoje i Hrvatin u XIV. i XV. stoljeću često nadijevala diljem srednjovjekovne Raške i Kosova te područja koja čak i neki naši povjesničari drže isključivo srpskim ozemljem. Različita osobna imena motivirana etnonimom Hrvat diljem istočne Hercegovine, Boke i Paštrovića upućuje na hrvatsku prisutnost u tim krajevima. Ime je, naime, znatno jači znak nečije prisutnosti od prezimena jer su prezimena vrlo često selilački spomenici (npr. prezime Horvat u Mađarskoj, Slovačkoj, Sloveniji i drugdje nije znak da su Hrvati ondje starosjedilačko stanovništvo, nego doseljenici).
Neodrživi srpski mit
- U kolumnama na portalu identitet.hr problematizirate hrvatsko-srpske jezične prijepore i konstrukte „lingvističkih jezika“ na Balkanu. Koje su, po Vama, najupornije mitologije i kako ih znanstveno razgrađivati.
– Najčvršći je mit da hrvatski jezik ili ne postoji ili mu je glotonim (ime jezika) srpski nadređen. Činjenica da je glotonim hrvatski potvrđen od XIII. stoljeća u području rasprostiranja svih hrvatskih narječja i u svakome hrvatskom kraju te da ga se nikad ne poistovjećuje s glotonimom srpski dostatno govori koliko je taj mit neodrživ. Međutim, kad je mit temelj nečije teze, rasprava je nemoguća bez političke intervencije poput one u kojoj je sudjelovao i matični mi Institut – kad je Srbija bila prisiljena povući udžbenike u kojima je stajalo da su hrvatski, crnogorski i bosanski druga imena za srpski jezik.
Nažalost, političke su intervencije, iako nužne, zasad rijetke. Ono čime si sami možemo pomoći jest obrazovanje, učenje temeljnih činjenica o hrvatskome jeziku, posebno u državama poput Srbije i Crne Gore gdje se održava hrvatska nastava. Kad bi prosječan hrvatski učenik u Crnoj Gori znao da je dragoman (tumač) hrvatskoga jezika 1740. u Kotoru bio nadređen pisaru koji se služio srpskim jezikom i ćirilicom ili kad bi prosječan hrvatski učenik u Subotici učio kako su neki hrvatski bunjevački književnici prevodili srpska književna djela na hrvatski, znatno bi se lakše nosio sa svakodnevnim podbadanjima. Treba probuditi uspavani ponos.
- U kolumnama nerijetko spajate stručni uvid i popularizaciju. Kako osmisliti popularno-znanstveni format koji zadržava stručnu točnost, a širi doseg?
– Odgovorio bih na to kratko: ako prosječan čitatelj ne razumije ono što ste napisali, tj. ako mu ne možete jednostavnim rječnikom objasniti neku činjenicu, pitanje je koliko i vi sami razumijete problem.
Trikom do znanja
- Terenski rad: koji su Vaši najbolji „trikovi struke“ za prikupljanja usmenih podataka (mikrotoponimija, nadimci) i njihovu provjeru u arhivima – osobito u zajednicama s iseljeničkim iskustvom?
– Omiljeni mi je trik da namjerno krivo izgovorim neko prezime ili toponim, pa mi se onda ispitanik otvori misleći da nemam pojma gdje sam došao. Drugi je trik da se „šlepam“ uz kojega drugog istraživača koji potječe iz kraja u kojemu istražujem. To sam godinama u istočnoj Hercegovini činio u suradnji sa Stanislavom Vukorepom koji je, među ostalim, istraživao zločine Drugoga svjetskog rata i poraća. Kad sam bio u Molizeu, kako bih se približio ispitanicima, govorio sam materinskim pučiškim (bračkim) govorom koji je moliškim Hrvatima znatno bliži od standardnojezične ili neretvanske štokavice, a to mi je poslužilo i da im pokažem kako i u samoj Hrvatskoj postoje govori s razmjerno malim brojem govornika na koje su njihovi govornici ponosni. Međutim, od svih je trikova važniji ustrajni rad. Kad odete na teren nekoliko dana, dobijete tek površnu sliku. Mene i danas često iznenade Zažapci i Popovci, čije govore proučavam duže od dvadeset godina.
Smiješni ili nesvakidašnji primjeri
- Vezano uz medijska gostovanja i javne tribine što najčešće publiku zanima o podrijetlu prezimena i toponima te kako ta pitanja usmjeravate prema dubljem razumijevanju hrvatskoga identiteta?
– Obično izvučem neki smiješni (evo sam neki dan djecu u metkovskoj osnovnoj školi zabavio primjerima prezimena Gnjilanoga i Suhipop iz Dubrovačkoga primorja) ili nesvakidašnji primjer (npr. u Česvinici kod Stona postoji zaselak Indija koji nije prozvan po Nepalcima koji su ondje došli raditi nego po starim pomorcima koji su već u XVI. stoljeću plovili u Novi svijet), pa oko toga gradim priču. Kad govorim o povijesnome rasporedu hrvatskih narječja, volim staviti fotografiju Bihaća te publiku pitam znaju li koje je to žarište srednjovjekovne čakavice. Primjeri su i slike najbolji jer ako krenete s golom faktografijom, publika vam zaspe dok kažete Faktograf.
Bubne i ostane živ
- Više ste puta ulazili u javne polemike s Goranom Šarićem, osobito oko pitanja etnogeneze i interpretacije povijesnih izvora. Što smatrate najvećim metodološkim i činjeničnim pogrješkama u njegovim tumačenjima i zašto mislite da su takve polemike odnosno reakcije važne za širu javnost?
– Jako je teško raspravljati s nekim tko najčešće bubne, pa ostane živ. Šarić je više puta govorio o tome kako su nositelji prezimena Matić i Vidović u Hrvatskoj, valjda zato što smo mu Viktor Matić (sjajan politolog i publicist, jedan od pokretača kanala Dalmatinska povijest) i ja svojevrsnom metom, do prije 150 godina bili pravoslavci. Kako sam radio na konkretnim katoličkim matičnim knjigama iz XVIII. stoljeća, njegovu sam tezu mogao oboriti u sekundi. Zatim se prebacio na tumačenje motivacije dotičnih prezimena, pa se upitao kakva su to hrvatska prezimena Matić i Vidović kao da Mate/Mato i Vid nisu hrvatska imena. Štoviše, nositelja imena Mate/Mato među Srbima gotovo i da nema, a sveti je Vid zaštitnik Rijeke (živio je na prijelazu iz III. u IV. stoljeće), grada koji se nalazi čak i izvan linije Virovitica – Karlovac – Karlobag.
Čak i ako u obzir uzmemo da je prezime Vidović nastalo od narodnoga imena Vidoslav, to ne znači ništa jer je to narodno ime u srednjemu vijeku potvrđeno diljem hrvatskih zemalja. Takva plošna tumačenja vrlo su lako oboriva, ali Šarića ne zanimaju podatci, njega zanima isključivo manipulacija, pa ako se činjenica ne drži u tako lako provjerljivim pitanjima, što od njega očekivati kad „proučava“ stare izvore. Nažalost, što su teorije luđe i neutemeljenije, lakše pronalaze put do publike, pa su ga i neki hrvatski mediji ugošćivali.
Tako se s posljedicama mitomanije Šarićevih prethodnika Nikodimom Milašem, Jevtom Dedijerom i sličnima gotovo svakodnevno susrećem na terenu. Proučavanje matičnih knjiga potpuno je oborilo teorije o navodnome crnogorskom ili srpskom podrijetlu konavoskih, peljeških, dubrovačkih, istočnoneretvanskih i istočnohercegovačkih rodova, ali zašto bi Šarić čitao radove Nike Kapetanića, Nenada Vekarića, Ivice Puljića, Stanislava Vukorepa ili Milenka Krešića kad on sve zna? Srećom, Šarića su i njegove „teorije“ prozreli mnogi, pa ga u nedosljednostima sve češće love hrvatski pratitelji njegovih nastupa koji nisu znanstvenici, ali ih zanima hrvatska povijest i kultura.
