Škabrnja
Usred Ravnih Kotara,
našeg dalmatinskog Misira,
još davne 1070. spominje se Škabrnja.
Najbogatije selo u tom plodnom kraju,
gotovo zemaljskom raju.
Pejzaž ljepši nego u bajci,
da prstom zaprpaš i suhu granu zabodeš,
ozelenjela bi.
Stanovništvo, -od davnina,
sve Hrvati – rimokatolici.
Srčani junaci, vrijedni težaci,
njegovali vjeru i običaje.
Al đavao baš na takve vreba,
bodu mu oči. Klopku im sprema.
U II. svjetskom ratu,
u vrijeme – Narodne Revolucije-,
tu ubijeno je 80 nedužnih Hrvata.
Prokrvarila i proplakala ta zemlja bogata.
Teško se itko poslije takva pustošenja,
tako velikih gubitaka ljudstva, oporavit može.
Uokolo nanizala se četnička, i partizanska sela.
Takva se politika vodila.
Vrebali kad će prilika iskrsnuti,
Novi rat izrežirati,
nastaviti svoja grozomorna djela.
18. studenoga 1991.,
stigao dan mračan i proklet,
bolje da nikad svanuo nije.
Moćni tenkovi jezde, oni su tek prethodnica.
Granate i haubice riču, srce se prepadne.
JNA, i pobunjeni domaći Srbi navališe.
Ubijeno ukupno 86 civila i hrvatskih vojnika,
ako se uračunaju i oni što su ih raznijele mine.
Kroz selo, protutnjao đavolji odred pustošitelja.
Plamen se širio, crni dim zapekao oči,
pepeo raznosio smrdljivi vjetar.
Činilo se, poslije tog pustošenja,
nikad više neće procvjetati trešnja.
Voće iznijeti obilje voća, zelenjeti povrće.
Dijete u takvom jadu začeti se i roditi.
Hrvatsko ime bit će izbrisano,
čak i s grobne ploče.
Sve se obnovilo.
Lijepo. Novo. Ljepše nego prije.
Što bi tek bilo da taj užas dogodio se nije?
Žrtve koje su zaklane i mecima ubijene,
na svom rodnom pragu.
Bit će sjene što nikad izbrisat se neće.
Nad Škabrnjom, oblak tuge nadnesen,
Lebdjet će i u sunčanom, ljetnom danu.
