Američki diplomat Richard Holbrooke nije slučajno govorio o “malom terorističkom muslimanskom otoku”
Uistinu sve je teže nemuslimanima, napose kršćanima katolicima i pravoslavnima, živjeti u miru i slobodi, jednakosti i ravnopravnosti u nekadašnjoj Bosni i Hercegovini, za koju se sad više i ne zna kakva je i kako se zove, Daytonska, Dvoentitetska, Tronacionalna, Trovjerska, Bošnjačko-Hrvatsko-Srpska, Holbrookeov “Mali teroristički muslinanski otok” ili… No po smjeru na koji ju je uputio i dalje upućuje Haaški tribunal nepravdom suđenja štiteći muslimanske ratne zločince, Visoki predstavnici i muslimanski ratni i bošnjački poratni zločinci i ekstremisti, ovakva kakva je na tom putu Bosna i Hercegovina je zaista Islamski entitet. Na putu da postane ono kako ju je vidio američki diplomat Holbrooke “Mali teroristički muslimanski otok”. A kao takva to je najveća povijesna opasnost Europi i njenoj budućnosti. Ta opasnost koju je uvidio a time i imenovao Richard Holbrooke, ono što je danas za kršćane sutra će biti za Europu, za svijet, budući da su ratovi koji su započeli turskom okupacijom i zločinom genocida u fratarskoj zemlji bili globalni, svjetski, vjerski, nacionalni, najkrvaviji i najbrutalniji u ljudskoj povijesti Zapravo već je tako.
Potvrđuju to i najnovije, početkom studenog ove godine, snimke naoružanih, bradatih, vehabijsko-mudžahedinsko neurednih u vojnim odorama odjevenih, pod palestinskom zastavom, islamskih terorista snimljenih u brdima kod Bugojna, na lokaciji nekadašnje Titine vile. Slika koja je kopija Hamasovo hezbollahovih, isilovskih talibanovih terorista, iz crno mračnog islamskog terorizma od 11. rujna 2001. u Americi, i 7. listopada 2003. u Izraelu.
Globalni vjerski rat
Mudžahedinsko-vehabijska slika Alijinih džihadista iz perioda vjerskog beha ratnog sukoba za teritorij, čime je tadašnju srpsku agresiju kažnjavani i zatvarani muslimanski nacionalist Alija Izetbegović pretvorio u globalni vjerski rat koji ima svoj početak u Bosni i Hercegovini, i gdje se vodi i danas, i gdje će imati svoj kraj što ga najavio začetnikov sin Bakir ‘Mi ili Oni”.
A za njegovo „Mi“ u okolini Bugojna, grada najstrašnijeg i najobimnijeg stradanja katolika od strane Muslimana, pa i danas od tridesetdvogodišnjih Bošnjaka, obučavaju se zadržani, ostali i novo pridošli Mudžahedini, Vehabije i pridruženi im Hamasovci, Isilovci i Hezbollahovci.
Cijela ta islamističko-teroristička obuka u Središnjoj Bosni odvija se mirno pred očima, i kraj ušiju, haaških interesnih birokrata, Visokog predstavnika, američke administracije, Majki Srebrenice, muslimansko-bošnjačkih generala, Islamske Zajednice BiH, muslimansko-bošnjačkih akademika, Građanina, Ostalih, Sejdića, Kovačevića, Komšića jednog i drugog, Izetbegovića, Genjca, Džaferovića, Bečirevića… I svi ne samo da šute i s užitkom gledaju svoju džihadističku armiju, nego takvim ponašanjem i sudjeluju u tim terorističko pripremnim aktivnostima, koje im je u Bugojnu, ratnoj i poratnoj Areni za kršćane katolike pripremio ratni zločinac Mlaćo, Cikotić, Džaferović, Genjac, Lendo…
Ne slučajno muslimanski teroristi izabraše Bugojno za obuku, i islamski pokret na Europu. Naime u tom gradu s najvećom crkvom u nekadašnjoj BiH, na čijem prostoru se i danas otkopavaju zidovi kapela, crkava i katedrala što ih porušili bošnjački predci Turci, a na nekim zidovima izgradili džamije, ubojica bosanskih ujaka franjevaca, tvorac konclogora za katolike, časne sestre i svećenike, cjeloživotni progonitelj i mrzitelj križa, ratni zločinac Alija Izetbegović je kazao ovima koji se obučavaju za rat protiv križa, protiv Europe i kršćanstva u cjelini: “…ne rušite crkve ali učinite sve da nikad više nema ko u njih dolaziti i u njima se moliti…”.
Zbog te Alijine zapovijedi, koja još nije u potpunosti izvršena izabrano je Bugojno kao glavni centar islamski terorista, zapjenušenih jurišnika na križ časni i slobodu zlatnu, na kršćane i kršćanstvo, na Europljane i europejstvo. Na slobodni svijet.
Nije Bugojno slučajno izabran
U Bugojnu je Alija započeo govor mržnje i brutalan rat islama protiv kršćanstva. Svijet nije tada reagirao i rat se širio u najcrnjem obliku sa stravičnim posljedicama. Muslimansko barbarsko ubojstvo bosanskih fratara na crkvenom pragu osnažilo je islamiste u osvajačkom pohodu. Islamska mržnja prema križu i kršćanima nezaustavljivo se širila. U Bugojnu je Alija ispalio atomsku bombu mržnje koju je cijeli život izmišljao, usavršavao i nadograđivao. I doveo do razarajuće snage, a tada bačena Alijina bomba govora mržnje i danas černobilski zrači, širi se i zahvaća sve veći broj pojedinaca kako u bošnjačkom tako i u drugim narodima.
Kako je beha zajednica u svemu neki politički specifikum, neki raritet i nikad riješeni labirint kojeg su iza sebe ostavili turski genocidisti, kako je zemlja nepravde i životari na nepravdi, onda i ne čudi što je Bošnjacima sve dozvoljeno pa i govor mržnje, Srbima i Hrvatima zabranjena svaka obrana na tu mržnju, a poglavito zabranjeno uzvraćanje istom mjerom. Upravo zbog te, i mnogi drugi nepravdi koje su sve vidljivije, a za nebošnjake nemuslimane, Hrvate katolike i Srbe pravoslavne sve nepodnošljivije, petsto šesdeset i dvogodišnji beha problem, kršćanske žrtve zločina nepravde se pokušavaju braniti onom narodnom izrekom iskovanom baš na toj europskoj periferiji, “klin se klinom izbija”.
Dodikov govor
I stoga kada se usporedi Alijin govor mržnje u Bugojnu i Dodikov govor u Istočnom Sarajevu, ne vidi se nikakva razlika u njihovim sadržajima, i jedina razlika je u tome što se Alijin govor mržnje šutnjom odobrio, a Dodikov galamom osudio. Razlika je i u tome što je poslije Alijinog govora u Bugojnu izvršen muslimanski ratni zločin nad Hrvatima, i etničko čiščenje, a poslije Dodikova na svu sreću sva tri beha naroda nema zločina, nema progona, nema konclogora, nema ubijanja bosanskih fratara, nema rušenja bogomolja. Poslije Alijinog govora mržnje prema križu, prema crkvama i prema katoličkim vjernicima i danas traje bošnjački poratni zločin šutnje o masovnim grobnicama bugojanskih Hrvata, maljinskih Hrvata, šutnja o ubojicama fojničkih fratara, šutnja o muslimanskim barbarima ubitstva osmero hrvatske djece u Vitezu, šutnja o ubojstvu trojice sinova hrvatske Majke iz Grahovčića, Kaknja, bošnjačka zločinačka šutnja o svirepom ubitstvu hrvatskog generala Vlade Šantića, bošnjačka zločinačka politička šutnja o etničko-vjerskom čišćenju Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
To i puno drugi muslimanski ratni i bošnjački poratni zločina nad Hrvatima katolicima posljedice su Alijinog govora mržnje u Bugojnu, kao i skrivene obuke Mudžahedina, Vehabija, Hamasovaca, Hezbollahovaca, Isilovaca, i niza drugi džihadista u bugojanskim brdima, koji uz obuku ćuvaju i tvornice namjenske industrije sa čijim proizvodima Alijin sin Bakir prijeti Hrvatima, dat ćemo im onoliko prava i slobode koliko nam budu poslušni, a rat nastavljamo do kraja “MI ili ONI”.
Bošnjačkom ministru obrane MI smeta obuka na beha području srpsko-ruskih ratnika za rat u Ukrajini i traži provjeru tih informacija, a mudžahedinsko-vehabijske, hamas-isilovske obuke pokraj Bugojna za vjerski rat protiv krščana u BiH, Europi i svijetu ne da mu ne smetaju, nego ih vjerojatno i potiče i sudjeluje u njima. Zar i ta nepravda nije dio Alijinog govora mržnje, daleko opasniji za mir i budućnost BiH od Dodikova govora mržnje.
Unitarizam i centralizam
I muslimansko-bošnjački unitarizam i centralizam kao proizvod Alijina govora mržnje nemjerljivo je veča opasnost za prava i slobode, suverenost i konstitutivnost Hrvata katolika od Dodikova govora mržnje i separatizma. Iza Alijinog nacifašističkog govora mržnje prema kršćanima ostala su katolička sela pusta i prostori etnički čisti muslimanski, a iza Dodikova govora u Istočnom Sarajevu niti jedan Bošnjak ni Hrvat nije morao napustuti svoj dom, svoje ognjište. I koji je to onda govor mržnje opasniji, i sa kojim se vrši etničko i vjersko čišćenje?
Da nije bilo Alijinog govora mržnje, i laži kojom se služio u procesu međunarodnog traženja mirnog rješenja beha problema, zasigurno ne bi bilo ni vjerskog rata za teritorij, i ne bi bilo ni Dodikova govora mržnje. Mržnja rađa mržnju, napose u političkom mraku bosansko i hercegovačke suvremenosti. A svaka beha suvremenost nakon Alijinog povijesnog govora mržnje kako u muslimanskom tako i u bošnjačkom narodu imala je svoje govornike mržnje.
Jedan od njih koji je možda nadmašio i Aliju u nacifašističkom govoru mržnje, i kojeg je šutnjom odobrio, gotovo pa cijeli muslimansko bošnjački narod, Haaški tribunal, Visoki predstavnik, bio je pripadnik Alijine partije, zločinačko-terorističke muslimanske SDA iz Mostara Džafer Alić kada je kazao, mi muslimani smo vlasnici, stanari BiH koji imamo prljave podstanare, Hrvate i Srbe, a mislio je zasigurno i na Građane, Komšiće, Kovačeviće, Alkalaje i „Ostale“ u našoj muslimanskoj BiH iza kojih uvijek moramo čistiti.
I na taj muslimansko-bošnjački govor mržnje prema kršćanima i drugim nemuslimanima ni otkud reakcije i osude, a između Alijinih govora mržnje i govora njegovih pristalica, i Dodikova govora mržnje jedina je razlika što je Dodikov govor uzburkao muslimansko-bošnjačku javnost, a Alijin potakao njegove sljedbenike na još veći i primitivniji govor mržnje koji vodi u oružani sukob “Mi ili Oni”. Što i jest cilj „Alijinih budala“, ubojica hrvatskih povratnika i predstavnika u političkoj vlasti, ministra i policajaca.
Rasizam u Ilidži
Ako je na Istočnoj Ilidži omogućeno da samo muslimani Bošnjaci stanuju, a po svemu vidljivom da je tako, onda to i nije govor mržnje, to je istina. U kršćanskom narodu od okupatorskog dolaska Turaka u kraljevini kraljice Katarine se govori za lažljivce “laže k’o Turčin”, i to je za porobljene kršćane istina i danas, i to nije govor mržnje nego govor istine, budući da je turski okupator i donio laž kao oblik komunikacije u fratarsku zemlju.
Laž kao okupatorsko tursku ostavštinu u vrijeme beha vjerskog ratnog sukoba Alija je koristio do maksimuma i doveo je do savršenstva, koristeći je u svim razgovorima traženja beha rješenja. Danas, stoga, kršćani u Kulinovoj banovini za lažove kažu, “laže k’o Alija”. Da nije bilo njegove laži i njegova vjerskog muslimanskog nacionalizma ne bi, možda, bilo ni vjerskog rata, a zasigurno ne bi bio tako brutalan i tako dug, i sa tako tragićnim posljedicama.
Dodikov govor da se ne smije dozvoliti dodatna islamizacija te da se “moraju suprotstaviti velikomuslimanskom nacionalizmu”, zasigurno nije govor mržnje, nego govor straha da pravoslavni ne dožive hirošimsko-nagasakijsko stradanje kao što su to doživjeli i doživljavaju katolici, na čijoj zemlji muslimani grade džamije, Travnik, ruše groblja da bi bespotrebno proširili seoski put, crkvu u Jajcu otimaju i pretvraju u džamiju.
Ako muslimani govore, a govore, da su Hrvati u BiH katolici a Srbi pravoslavni, i oni to ne doživljavaju govorom mržnje, zašto onda kršćani ne bi mogli, ne bi smijeli reći Bošnjacima da su muslimani. Bošnjački samogovor da su potomci Turaka, da im je Turska mati tako je bilo i tako će ostati, potvrđuju njime da imaju drugu domovinu, a kada im kršćanske žrtve te njihove mati kažu da su Turci onda je to govor mržnje, a zapravo trebali bi biti zahvalni što ih priznaju takvima.
Pored svih podjela u beha zajednici, koje su posljedica turskog genocidno-kršćanocidno okupatorskog perioda u kraljevini kraljice Katarine, i govor mržnje je u svom sadržaju, u svojoj poruci podijeljen, i svaki narod ga tumači na svoj način. A to znači da daytonski bosanskohercegovački zbirni entitet životari ne samo na nepravdi, laži i zločinima, nego i na zbiru triju različitih govora mržnji, što je upozoravajući razlog Svjetskoj zajednici da ga preuredi i u tri različita i zasebna entiteta, pa ako treba i po granicama triju različitih i zasebnih govora mržnje, koji ratno huškački sve od nametnutog primirja odjekuju u beha krčmi pogašenih svjetla. Time bi zasigurno prestali i katoličko-muslimansko-pravoslavni govori mržnje u bosansko i hercegovačkom entitetu mržnje.
