Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

BOSANCI, NEGO ŠTO! – prošao koncept da su samo muslimani – Bošnjaci!

Bosanski Muslimani su “došli k pameti” – javno upiru prstom u one koji su ih doveli do ovog ambisa!

 

Odbacujući političke inicijative koje vode podjeli BiH, građani ove zemlje sve više odbacuju koncept Bošnjaštva i sve više se osjećaju i izjašnjavaju kao Bosanci. Kada je reisul-ulema Husen Kavazović prilikom svečanog otvorenja novoizgrađene džamije u Sapni, obratio tisućama prisutnih vjernika s porukpm: „Upamet Bošnjaci“, ni svjestan nije bio koliku je istinu izgovorio. Ali budući će njegove eskapade po stoti put „na nož dočekati“ Milorad Dodik, optužujući Reisa da “govori kao oficir”, te da se stavio u ulogu “radikalnog militarističkog vođe”, nekako po instinktu krda bošnjački mediji su lamentirali kako je Reis sam i pored dva milijuna njegovih sunarodnjaka. Čak mu je i Haris Silajdžić, najeskponiraniji zagovornik građanske države i nekada (!) zagovornik Bosanstva, uputio javnu podršku.

Pod izgovorom da ovih dana svjedočimo onima koji žele unijeti zabunu među naš narod Reis je na takve (u)zbunjivače bacio anatemu: “Ovih dana među našim Bošnjacima ima onih koji nas ponovno zbunjuju, koji misle da mi nismo narod koji je preko svojih pleća sve to prebacio i koji misle da, ako ispred svog imena stave doktor ili akademik, znaju nešto o našem narodu. Ništa oni ne znaju. Mi smo Bošnjaci, nikakvi Bosanci. Naš narod se zove Bošnjak”.

Pored toga jasno je zaprijetio aktualnim liderima „Trojke“ koji su „ovo, kako je rekao, dobili u miraz od šehida, gazija i rahmetli Alije Izetbegovića. „Ne ćemo im dozvoliti da to prodaju dušmanima. Morat će se doći upamet i položiti račun ovom narodu”, zaprijetio je.

Reis je poslao i jezivu poruku za mlade:” Ovo je vaša zemlja, borite se za nju. Dajte za nju onoliko koliko su dali šehidi i gazije, pa ćete vidjeti da će ova zemlja procvjetati”.

Dakle, suprast Reisovih poruka je da akademici ništa ne znaju, da ne postoje Bosanci, već samo Bošnjaci, te da mladi svoje životne ideale svode na to da se žrtvuju kao šehidi i gazije kao bi ova zemlja procvjetala.

Izostavimo li opasku da zaista postoje intelektualci koji se lažno predstavljaju kako akademski građani, što jest miraz i tradicija vlasti dinastije Izetbegovića, ostale poruke reisa Kavazovića se mogu ocijeniti sumanutim. On je izazvan da presudi u polemikama akademika Ferida Muhića i Suada Kurtćehajića o Bosanstvu, odnosno Bošnjaštvu. U jednoj od tih polemika Muhić je uzviknuo da je zagovaranje Bosanstva ravno zazivanju novog genocida nad Bošnjacima.

Dijele nam lekcije i državu

Polemika o nacionalnom identitetu Bosanskih Muslimana nije nova, niti je neuobičajena, jer ona traje već više od jednog stoljeća, ali je indikativno da oni koji „dijele lekcije“ o Bošnjaštvu, sve češće zagovaraju i podjelu države.

Tako je taj naturalizirani bošnjački kvaziakademik Muhić, koji već godinama živi i radi u Makedoniji, nezavisni je poslanik u Sobranju – Skupštini Makedonije i profesor filozofije na univerzitetu u Skoplju, ovih dana u jednom televizijskom intervjuu ustvrdio da „pitanje “fildžan države” koja bi pripala Bošnjacima treba ispitati“. Jer, kako je ustvrdio, Crna Gora ima 600.000 stanovnika, ovaj dio bi imao možda dva milijuna. „Tehnički nije isključeno da sve tri novostvorene države funkcioniraju samostalno, moguće je“, izjavio je Muhić. Doduše, dodao je da ovaj model može opstati samo kada ne bi postojale unutrašnje tenzije, a da je najbolja varijanta za BiH da se vrati na status Republike.

Istovremeno se u režimskom proesdeavskom biltenu „Stav“ pojavio tekst Farisa Nanića (Što ako ne bude Bosne, jer podjela je pred vratima) u kojem se također sugerira Bošnjacima (!) da se pripremaju za alternativu trenutačnoj političkoj krizi u Bosni i Hercegovini koja podrazumijeva formiranje svoje nacionalne držav(ic)e.

Ako se osvrnemo na aktere i promotore ovih jalovih i izanđalih polemika od Muhića, Kurtćehajića, Nanića, pa i Filipa Mursela Begovića, urednika spomenutog glasila, uočit ćemo da oni imaju jednu zajedničku biografsku poveznicu. Naime, oni Bosancima i Bošnjacima „sole pamet“ iz Skoplja, Zagreba, ili Prijepolja. To i jest odlika dolaska ideje Bošnjaštva da je preko Adila Zulfikarpašića, odnosno Mustafe Cerića, „uvežene“ u Sarajevo iz emigrantskih bošnjačkih centara u Chicagu, Zürichu i Zagrebu. Pored toga radi se o vrlo kontroverznim likovima s obiljem biografskih „fleka“ od šurovanja s obavještajnim podzemljima, do vjerske i političke konverzije. Tako je, recimo, Muhić u bivšem sustavu bio notorni komunistički agitator da je čak napisao predgovor srpskom izdanju, za muslimane jednom od najbogohulnijih književnih djela, „Sotonski stihovi“ od Salmana Rushdija.

Nanić je bio notorni učenik, potrčko i kmet bega Hasana Čengića, koji je u Zagrebu tijekom rata vodio „TWRA“ koju je financirao Sudanac Fatih Hasenein. Agencija je zatvorena zbog ekstremističkih ideoloških stavova i financijskih malverzacija. Hasenein jest bio najveći sakupljač donacija iz islamskih zemalja, ali je, navodno, svoju humanitarnu pomoć uvjetovao stvaranje islamske države. S druge strane, pak, Nanić je jedan od članova Čengićeve grupe koja je, prema tvrdnjama Muhameda Borogovca, radila na izradi ustava za tu navodnu „Muslimaniju“, iliti Bošnjačku Republiku. Nanića je Čengić bio inaugurirao u savjetnika Alije Izetbegovića kojeg se ovaj brzo otarasio kao Čengićevog „flastera“.

Ropotarnica sumanutih ideja

Suma sumarum, iz ponuđene ropotarnice sumanutih bošnjačkih ideja može se steći utisak da kod nas pojedinci određuju sudbinu naroda, ko da su oni njegovi vlasnici. Tako su se ponašali i Adil-beg Zulfikarpašić, kao i akademik Muhamed Filipović kad je u pitanju ova tema. S tim što je prof. Filipović naglašavao da Bošnjaci nisu samo muslimani Bosne, već i njezini katolici i pravoslavci. Ali tako se ponašao Alija Isaković, a danas i Ferid Muhić, a pogotovo dva reisa koji su svojim zadiranjima u naša nacionalna i politička opredjeljenja dodijali i Bogu i narodu – vodeći nas iz katastrofe u katastrofu prihvativši Aliju Izetbegovića kao idola i klanjajući se svakom njegovom političkom, čak i teološkom konceptu kao „mirazu“ nacije.

Stoga bi bilo prikladno podsjetiti nabrojene aktere ovih polemika da je Alija Isaković, kao samoproglašeni vlasnik Bošnjaštva, objavio tekst u „Ljiljanu“, odmah nakon Bošnjačkog kongresa (prosinac, 1993. ), u komu kaže da Bošnjaci mogu biti samo muslimani Bosne. To je bio njegov odgovor Ivanu Markešiću koji se javno zapitao: što će sada nakon Bošnjačkog sabora biti s bosanskim katolicima i pravoslavcima koji osjećaju Bosnu kao svoju domovinu /otadžbinu, itd.

Drugo, jedna od osnovnih teza u sociologiji i politologiji je da se nacije formiraju na dvjema osnovama, zavisno od toga u kakvoj su historijsko-političkoj situaciji. Prema prvoj osnovi, nacije čiji identitet nije napadan svoj nacionalni osjećaj grade na svojoj vjeri, jeziku i općenito kulturi, dok nacije koje nisu ugrožavane na taj način, već koje druge ugrožavaju svoj nacionalni osjećaj grade na pripadnosti državi. Takav je danas slučaj sa Francuzima i, recimo, Amerikancima.

Takav stav su, usput rečeno, zastupali Muhsin Rizvić i Atif Purivatra, koji su bojkotirali Bošnjački sabor. Bosanski Musliman je za njih bio prihvatljiviji naziv od imena Bošnjak.

Treće, najčešće se nacionalni osjećaj pa onda i naziv zasnivaju na jeziku. Kao što tvrde mnogi bosanski intelektualci Bošnjački sabor je bio izmanipuliran onim autorima i političarima koji su smatrali da Bosanski Muslimani trebaju prihvatiti podjelu države BiH iz koje bi nastale tri republike, pa ako bi i opstala, ta država bi bila unija triju republika, od kojih bi jedna bila republika Bošnjačkog naroda ili Bosanska republika. Dokaza tomu je mnogo, ali jedna od glavnih je kontradiktornost u nazivlju: kako to da nam je nametnut (oktroiran, od strane dvaju Alija) naziv Bošnjak, i da samo musliman Bosne može biti Bošnjak, a jezik bosanski – kao jezik Bosne. Historijski, isti taj narod je u Turskoj te u Sandžaku i Crnoj Gori i svoj jezik nazivao po Bošnjaštvu (na turskom: Bošnjak lehdže), a često ga i danas tako naziva. Sandžački Bošnjaci su prihvatili da svoj jezik, poslije Bošnjačkog sabora iz 1993., nazivaju bosanskim – kako bi se solidarizirali sa svojim sunarodnjacima iz Bosne, dok to nekoliko milijuna Bošnjaka u Turskoj ni do danas nije prihvatilo. Ova kontradiktornost dvojice Alija prihvaćena je masovno u ovom narodu, ali ne i kod umjetnika, športaša i općenito javnih ličnosti. Oni se obično nazivaju Bosancima, a neki čak dodaju da su: Bosanci i Hercegovci.

Na drugoj strani, bar dva do tri postotka građana ove države koji nisu ni Bošnjaci ni muslimani na posljednjem popisu su rekli da im je materinji jezik bosanski.

Odbacujući političke inicijative koje vode podjeli Bosne i Hercegovine, a čiji su zagovornici Bakir Izetbegović i njegov reis Kavazović, građani ove zemlje sve više odbacuju i koncept Bošnjaštva dvojice Alija i dvojice reisova, a sve više se osjećaju i izjašnjavaju kao Bosanci. To je njihovo građansko pravo i, rekli bismo, da je to sasvim prirodan i jako plemenit, čak kozmopolitski i genuini osjećaj – osjećaj pripadnosti Bosni i njezinom jeziku. Taj se jezik, kao i ta zemlja, od 8. godine poslije Krista, kada se javlja prvi zapis o njima, u vrijeme Rimskog Carstva (na latinskom: Bathinus, Basinus, što je bilo i ostalo ime centralne rijeke koja teče ovom zemljom: Bosne, kao i Bosuta, njezine pritoke) uvijek nazivao bosanskim, a njegovi stanovnici Bosancima. Istina, tijekom Osmanskog Carstva, više u odnosu prema Turcima, javljaju se i nazivi Bošnjak i bošnjak lehdže, ali oni su rjeđi. Osjećaj Bosanstva ljudi Bosne su uvijek isticali u vremenima svoje slobode i mira, i to je bio njihov zajednički osjećaj. Svoje Bosanstvo u tim vremenima izražavali su kako pisci katoličke i, rjeđe, pravoslavne konfesije, tako i muslimani.

Napomenimo i to da su se katolici Bosne, sredinom XIX. stoljeća, pod utjecajem Katoličke Crkve, prvi put počeli da se izjašnjavaju kao Hrvati u nacionalnom smislu, a desetljeće dva kasnije to su učinili i pravoslavci Bosne. Tako da se slobodno može reći da su ova tri nacionalna koncepta/naziva: Hrvat, Srbin i Bošnjak, zapravo, oktroirani, da su došli odozgor, a ne spontano, iz naroda, iz njegova prirodnog prava da voli svoj materinji, bosanski jezik i svoju zemlju koja se historijski, sve do Berlinskog kongresa, zvala Bosna, i samo Bosna, a da joj je na Berlinskom kongresu 1878. pridodan ovaj dodatni naziv, naravno iz zlobnih političkih razloga i kalkulacija.

Nedžad Latić, TBT, https://thebosniatimes.ba/86368/bosanci-nego-sta-bosanski-muslimani-su-dosli-pameti-javno-upiru-prstom-u-one-koji-su-ih-doveli-do-ovog-ambisa/

Povezane objave

Siljenje Hrvata i Srba u građanstvo, bio bi nastavak prisilne islamizacije

hrvatski-fokus

Jesu li srednjobosanski Hrvati spaljeni u visokim pećima zeničke Željezare?

hrvatski-fokus

Xavier Bougarel: studija “Nadživjeti carstva” (2)

hrvatski-fokus

Vehabizam se čeliči u 28 naselja u Federaciji BiH

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više