Kaže da nisu oni iz vlade zapalili neboder. Bilo bi smiješno da nije žalosno
Žalosno da žalosnije ne može biti. Osamnaestogodišnjaci zapalili Vjesnik. Ušli su noću u neboder koji je navodno bio čuvan. Za njih je to bilo napušteno mjesto. Pogodno za glupiranje. Bilo ih je više u grupi. Organizirano su se uvukli u zgradu. Tamo su se zabavljali i kratili vrijeme. Pušili su i čikove gasili svuda. Palili su kartone i papire. Vatra se proširila. Nastala je buktinja. Vatrogasci tu ništa nisu mogli učiniti. Vjesnik, simbol grada je izgorio. Nagorena ruševina je opasna za ljude. Promet uokolo je obustavljen. U gradu je nastao prometni kaos.
Sve će se to za par dana riješiti. Neboder će se vjerojatno rušiti. Izgraditi će se novi. Ta priča je završila.
Ona druga priča o počiniteljima ovog zločina tek počinje. Raspetljava se i pokušava se osmisliti. Traže se krivci i počinitelji, direktni i indirektni.
Ovi mladi ljudi, gotovo djeca, su samo palili šibice u napuštenom i nečuvanom prostoru. Zašto su tamo bili? Tko im je to omogućio? Što su tamo radili? Tko ili što ih je potaknulo da čine ono što su učinili? Za vjerovati je da je to igranje šibicama bilo nenamjerno. Ili možda nije? Tko će ga znati? Na nadležnima je da to utvrde. To je zapravo najmanje važno.
Materijalna šteta je ogromna. Nesaglediva šteta je ona druga, koja će se dogoditi nepromišljenim i zaigranim dječacima. Dvojica su u istražnom zatvoru. Traže se ostali. Koliko će ih još biti? Njihova mladost je prekinuta. Čeka ih optužba i velika kazna. Završit će u zatvoru na nekoliko godina. Igri je kraj, školovanju je kraj, mladost je prekinuta. Život poprima neke druge oblike.
Izostala briga za djecu
Tko je za to kriv? Premijer se ogradio. Kaže da nisu oni iz vlade zapalili neboder. Bilo bi smiješno da nije žalosno. Istina, oni nisu zapalili Vjesnik. Zapalila su ga zaigrana i znatiželjna djeca, koja ne znaju što bi sa sobom. Lutaju noću gradom i traže izazove. Našli su izazov u nečuvanoj i napuštenoj zgradi.
Dogodila se nezapamćena tragedija. Uništeni su mladi životi. Uništilo ih je društvo u kojem živimo. Potrebne brige za djecu i mlade nedostaje ili je uopće nema. Zakazali su roditelji i škola. Roditelji rade od jutra do sutra da bi proživjeli. Škola ima propisane programe kojih se drži kao pijan plota. Za odgoj tu nema mjesta. Djeca i mladi, naša budućnost, su prepušteni sami sebi. Putem društvenih mreža se dogovaraju i udružuju. Noću kreću u dogovorene avanture. Te avanture nisu bezazlene. Često su to tučnjave i nedozvoljene radnje. Vršnjačko nasilje tu dolazi do punog izražaja. Sve se snima kao dokaz postignutog cilja. Granice ne postoje, spuštaju se sve niže. Nedavno je slučaj desetogodišnjaka koji se bokserom obračunavao sa svojim vršnjakom je zgrozio javnost. Svaki dan po neko dijete ili mladić završe u bolnici zbog premlaćivanja.
Tomu bi se trebalo stati na kraj. Kaže se da sve počinje u roditeljskom domu. To je neumitna istina. Nije djetetu dovoljno dati jesti, piti, obući ga i opremiti za vrtić ili školu. Djetetom bi se trebalo baviti, od malih nogu, svaki dan. Neki se više bave kućnim ljubimcima nego vlastitim djetetom. Puste da drugi vode brigu o njemu. Ti drugi imaju drugog i drugačijeg posla. Djeca su prepuštena sama sebi. Pod utjecajem okoline i društvenih mreža upuštaju se u igre bez granica, baš kao i počinitelji paleža Vjesnika.
Buktinja u Vjesniku bi trebala biti opomena svima. Takvo nešto se više nikada nigdje ne smije dogoditi.
