Matoš je sjajan pjesnik, stilist i arbiter elegantiae
“Izdavati knjigu u času kada sam u svađi gotovo sa svim našim novinama i pozvanim i nepozvanim recenzentima, nije baš probitačno. Šta ćemo! Ja nisam praktičan, i da to jesam, ne bih bio hrvatski književnik. Živući izvan naših koterija literarnih i političkih, sasvim je prirodno što sam im bijela vrana, jer one progone sve što je individualno i izolovano. Kod nas se slobodan književnik može zamisliti samo kao čovjek s rentom. I najnezavisnija književnost je kod nas strančarska. Ko bi kod nas htio sa literarnog, posve nestranačkog gledišta pretresti sve naše stranke i strančice, ne bi našao mjesta ni u literarnim listovima. Zato je kod nas književna kritika nepoznata stvar.
Na djelo koje bezobzirno žigosalo rad svih naših političkih stranaka, puzavu nezrelost birokratske inteligencije, književničko koterijaštvo (klike), nekulturnost klerikalizma i frazerstvo modernista, lijenost i zaostalost puka, hrvatsku nesposobnost za osjećanje hrvatske solidarnosti, nepismenost štampe, pa zagušljivu, sitničarsku moralnu atmosferu našeg javnog i privatnog života, prirođenu samo lakajskim društvima (sluganskim kao komordinar Žorž op. T.T.), na takav slobodan jauk graknuli bi svi naši listovi, ili bi autora prešutali, bojkotovali, proskribirali.
Ali mučno je biti književnik malog i neprobuđenog, zavisnog i neoslobođenog naroda! Teško je besjediti robu o slobodi! Mučna je borba sa javnošću koja nas upućuje na robovanje pod vidom najslobodoumnijih teorija, koja traži spas svuda osim u hrvatskoj slozi, ne mogući zamisliti Hrvatske bez bečke, peštanske ili rimske tiranije!”
“Treba biti siromah, Hrvat i uskok, žigosan kobnošću trostrukog žiga, pa da se osjeti e život ima smisla samo kao proces božanskog oslobađavanja. Oslobođenje od gluposti, od tiranstva, od sirotinje, borba sa samim sobom, sa pritiskom društva, pa gigantski mejdan (sraz) duha sa sudbinom, sa prirodom…
duboko ojađen jer nisam sin slobodne zemlje i silno ponosan jer sam sin onog Zapada, one Europe kojoj moje pleme bješe tvrdim zidom i gdje je ljepota cvijet slobodne misli slobodnih ljudi. (zavisi što je Europa, banke i trustovi, migranti, dekadentni pseudoumjetnici ili tzv. liberali, op. T.T.)
Zato toliko volim Pariz,… gdje prvi put osjetih gordi ponos što nisam barbar i što sam Europejac, slobodni čovjek.”
Što reći o velikom A. G. Matošu?
Sjajan pjesnik, stilist i arbiter elegantiae. Izvrstan psiholog, putopisac, književni kritičar i polemičar iz čijeg književnoga “jaja” su se ispilili i blistavi trenuci Miroslava Krleže i Danila Kiša.(1935.-1989.)
Čudna je činjenica, ali psihološki lako objašnjiva, da su na razmeđu 19/20 stoljeće najjača naša pera bila pravaška, što uključuje Matoša, ali i Antu Kovačića, Antu Starčevića, S. S. Kranjčevića, Đure Stjepana Deželića (1838. – 1907.), pa i idejne pravaše poput vođe narodnjaka u Dalmaciji don Mihovila Pavlinovića, Eugena Kumičića itd.
Pravaš je nezavisan karakter, nema oportunizma i laži što razara i karakter i moždane.
Boem
Istodobno boem koji živi u kulturi i za kulturu Matoš ima u sebi bratstva i kozmopolitstva (nipošto jedinstva.)
Ideja Jugoslavije koju su podržavali i hrvatski masoni Matošu je upravo bila odvratna, iako se mora priznati da je volio Srbe, ali i bespoštedno kritizirao njihove mane i geopolitičke namjere.
Kako dobro (i predobro!) shvaća Matoš C. Baudelairea: “preziraše modernu utilitarnu civilizaciju, radi njenog antiartizma, antiindividualizma, i smiješnog optimizma.
Kulturan čovjek je nesretan, to nesretniji što je kulturniji.”
Jasno, nema Matoš Baudelaireove hrabrosti, radikalizma i mraka.
Njegova duša je hrvatska duša zagorskih kurija, Slave Raškaj, slavenske osjećajnosti.
Piše Matoš da je ” onih 15 godina moga lutanja izvan Hrvatske bio dokaz da ona nesretna, iskorijenjena, iz domovine jurena, anonimna i emigrantska Hrvatska, tek u tuđini slobodnim našim duhom diše.”
Govoreći o slikaru M. C. Crnčiću (1865. – 1930.) veli :”Najsimpatičnije mi je kod Crnčića što je karikaturist. Dakle opasan čovjek. Jer kod nas je opasno smijati se , a još opasnije ismijavati, imati antiautoritativni, dijabolični dar ismjehivanja… kao A. Starčević i A. Kovačić…”
Izvrstan je Matoš kada piše afirmativno o Đ. S. Deželiću.
“Naša je djedovina raščetvorena, kao uvijek i sada vrvi tuđinskim slugama. Plemstvo, nekad glavni branilac naših pravica, ili propada ili služi tiraninu. Ne mogavši stvoriti ekonomske samostalnosti, nemamo bogatog i jakog građanstva. Inteligencija je većinom na državnim jaslama, dakle nije nezavisna. Velik dio omladine negira u ime kukavnih modernizama prave hrvatske suverenosti. Tek narod, gonjen, robljen i progonjen, puk se budi. I probudit će se ako Bog da!”
Matoša treba čitati i iščitavati, osobito njegove packe Jovanu Skerliću (1877.-1914.) i Milanu Marjanoviću (1879.-1955.), književnim kritičarima jugomasonske orijentacije.
