U pismu prijatelju Durrell je napisao: Prilike su ovdje dosta loše, skoro kao u ratu – skučenost i bijeda
Lawrence Durrell (1912. – 1990.) postavljen je za atašea za tisak pri britanskom veleposlanstvu Beogradu (angloirski književnik, rođen u Indiji). Na teritoriju pod Titovom kontrolom stigao je krajem svibnja 1949. godine i napustio je početkom siječnja 1953. Prema podacima njegovih biografa, nije nerado prihvatio ponuđeni angažman. Međutim, poslijeratni ambijent i politička situacija koji su ga sačekali u Beogradu okrenuli su njegove prijašnje blago ljevičarske stavove i samo nekoliko dana po dolasku u Beograd pisao je prijatelju Teodoru Stefanidesu sljedeće: Prilike su ovdje dosta loše, skoro kao u ratu – skučenost i bijeda. Što se komunizma tiče, dragi moj Teodore, kraći boravak na ovom mjestu sasvim je dovoljan da čovjek zaključi kako vrijedi boriti se za kapitalizam. Ma koliko crn bio i krvavih mrlja nosio na duši, sigurno nije toliko turoban i beživotan i očajan kao ova uparena i grozna policijska država (Durrell 2006: 75).
Zbirka pričica
Kroz zbirke pričica o britanskom diplomatu Antrobusu Duhu diplomacije (Esprit de Corps), predstavio je život u diplomatskim krugovima „kroz grubu karikaturu, čiji cilj nije realna slika stvarnosti već izazivanje efekta iznenađenja, neobičnog, ekstravagantnog” (Ignjačević 1994: 132).
Već u prvom pismu svom velikom prijatelju Henryju Milleru, u lipnju 1949. godine, Darel govori: Komunizam je nešto mnogo strašnije od svega što možeš zamisliti; sistematska moralna i duhovna korupcija svim raspoloživim sredstvima. „Perverzija istine u interesu efikasnosti” – ali kad to vidiš izbliza, kosa ti se digne na glavi. A zastrašujuća je i kolaboracija umišljenih intelektualaca! Plaćeni su da šute – što i rade. Strašna obamrlost svega je fantastična! To je stvarno prijetnja, intelektualna pošast. Kako se boriti protiv toga, drugo je pitanje. U svakom slučaju, Engleska i SAD su raj veličanstvenog spokoja u usporedbi s ovim mjestom – i jedina nada u budućnost – ako je uopće ima (Macniven 2019: 279). Krajem listopada 1949. godine piše – budući sam izbliza vidio komunizam, uvjeravam te da su lov na vještice i ostalo u SAD-u daleko razumniji stav u odnosu na sve drugo. Još uvijek patimo od maglovitog liberalnog socijalizma i industrijske grižnje savjesti, i tako samo idemo na ruku ovim svinjama sa svakom riječi koju izgovorimo. Jednostavno nemamo što tražiti duž marksističko-lenjinističkih smjernica; to znači uništenje svake vrijednosti za koju se zalažemo – mislim, kao pisci.
Znam da je i naša kultura trula – ali u usporedbi s ovim, ona cvijeta u svom raspadanju, ona je puna nade. Ovo je čista smrt (Macniven 2019: 293). (Darel 2006: 84) ili „sve je odveć sumorno za moj ukus” (Darel 2006: 81). Iz njegove vizure, Sava i Dunav su prljave rijeke; podjednako su prljave i ulice Beograda, koji je jedna paklena rupa, centar barbarstva, prašnjav, prljav i šupalj grad a glupavim, bijednim i zapuštenim žiteljima koji gladuju; Srbi su natmureni, „kao krtice, smrtno prestrašeni, zatvoreni, zabrinuti” (Macniven 2019: 298); druženje stranaca sa Srbima je uvijek pod prismotrom; tisak je cenzuriran; vladaju tišina, strah i policijski teror; „nema ugljena, ni komadić tople ili pristojne odjeće za bilo koga osim za komunističke dužnosnike” (Macniven 2019: 295).
Gore nego u nacizmu
Darel zapisuje: „Hitler je bio dječja igra u usporedbi s ovim” (Macniven 2019: 298). Malograđanština, čistunstvo i okrutnost. Na svu sreću građevina se počela rušiti, tako da ćemo imati prijatan zadatak da ovom tupavom narodu pomažemo i ohrabrujemo ga u nastojanju da sruši svoju ideološku Palaču uživanja (Darel 2006: 76)
Očigledno je da Darel nije ljubitelj nizine, jer kaže da se na sjeveru „ogromna mađarska ravnica sa svojim ružnim selima prostire u nedogled – sve dok ne iščezne u ništavilu. Ali brda leže na zapadu i jugu – a kako samo čovjek za njima čezne u Beogradu” (Darel 2006: 79). „Ravno, sa svih strana zarobljeno kopnom, nastanjeno svinjama koje je nemoguće razlikovati od Srba, i obratno; nema maslina, svuda samo glupave guske, prašina ljeti i magla u zimu” (Durrell 2006: 83). Po osobnom iskustvu ovog pisca, jedinu zaštitu od jugoslavenske košave pruža šljivovica (Durrell 2006: 209). Osjećaj skučenosti i pribojavanje da se duh mjesta ovog puta usmjerio protiv njega (Boker 2015: 245) bili su osnaživani paničnim strahom od moguće ruske invazije i čak okupacije cijele Europe (Macniven 2019: 316). „Gomilanje oblaka” u njegovoj prepisci odnosilo se na gomilanje trupa blizu granice s Jugoslavijom: „Ovdje smo u nekoj vrsti klopke, u ćeliji za klanje” (Macniven 2019: 305). Iako je odmalena osjećao odbojnost prema kršćanstvu, Darel u očaju zapisuje: „Uzdam se u Krista da ćemo izaći na vrijeme. Ovdje su na dva sata od granice (Rusi)” (Macniven 2019: 317). Takva sveukupno „nesnosna atmosfera” nije, po riječima Lorensa Darela, bila nimalo pogodna za razmišljanje ili pisanje. Nisu zato rijetki njegovi vapaji prijateljima: „ni retka poezije niti proze. O, gospode. Ovdje ne mogu raditi” (Durrell 2006: 79).
U Beogradu žive „komunističke hijene“
Njegovo fikcijsko djelo Duh diplomacije, na čijem početku stoji da je posvećeno kancelariji Britanskoga veleposlanstva u Beogradu iz 1951. godine, pruža samo umjetnički drugačije osmišljenu, tj. ironično iskošenu sliku titoističkog društva. Durrell piše o jednom prijmu u veleposlanstvu 1952. godine, nakon razlaza Jugoslavije sa Staljinom i uviđanja da na zapadu ne žive samo „kapitalističke hijene” (Durrell 1976: 36). Na prijam je bila pozvana i „zbunjena mala grupa seljaka” (Durrell 1976: 36), čiji je predvodnik govorio „čvornovatim embrionskim engleskim” (Durrell 1976)
„Skoro svaki restoran u Beogradu bio je pretvoren u kantinu, gdje se razdraženi i polugladni proletarijat zbijao u redove za svoju porciju loše skuhane hrane. Oko njih su u turobnom i slabo osvjetljenom hotelu sjedeli uglađeni i obrijani članovi policije i partije, a također i debeli, pospani članovi inteligencije – umjetnici i pisci koji su se predali. Zrak pun očajne, lijene dosade, carevao je nad svim” (Durrell 1995: 59). Beograd je u ovom romanu opisan kao grad u kojem se osjeća smrad, u kojem nema glasne priče, a ima tišine, „prikvačenih kožnjaka”, kloparanja čizama po izlomljenim i izbrazdanim trotoarima, rasturenih uličnih lampi, ofucanog i uplašenog svijeta, ulizivačkog pljeskanja maloj grupi visokih partijskih funkcionara pristigloj dotjeranim limuzinama na operu koja počinje govorom, odnosno „koještarijama” o marksističkim vrijednostima. Upečatljiv je opis žena koje su na operu došle nedotjerane, bez šminke, u odjeći s rasprodaje i s kosom samo začešljanom unazad i pričvršćenom nekom jeftinom šnalom.
Srpski radnici i njihov izgled
Opisi sela i krajolika su poetski i puni simpatija. Miloš Vojinović u “Oku” je još direktniji u opisu Durrellovih karikatura stvarnosti.
Srpski šoferi koji su razvozili diplomatski kor bili su ljudi isturenih čela, izbačenih zuba, prstiju koji se nisu razdvajali jedni od drugih i sa kosom koja je izbijala iz svih dijelova tijela. Dlakavi srpski seljaci imali su masne kose i šake poput lopata. Drug Bobok, ćelavi i znojavi bosanski seljak s lošim engleskim, pratio je druga Pepića, čiji je francuski bio kao da ga je naučio na nekom polinežanskom otoku. U lokomotivi, koja ga je jednom prilikom vodila iz Beograda u Zagreb, vatru su održavali „neki veoma dlakavi ljudi s pamučnim kapama koji su izgledali kao izdavači Dostojevskog“.
Komunizam je Srbima naudio najviše jer više nije bilo „dobronamjernih i tromih“ Srba koji su nekada postojali. Naravno, Srbi nisu jedini koji su esencijalizirani da budu ovakvi ili onakvi. „Nijedan Grk ne može sjediti a da se ne vrpolji, da lupka olovkom ili nogom, ili da proizvodi zvukove jezikom. Turčin ima monolitnu ravnotežu, s notom reptilske koncentracije i tišine.“ U tekstu koji je zamišljen kao humoristički, Darel je pisao: „Šiptar (Albanac, od riječi Shqipe orao) je pripitomljiva životinja, jednako svadljiv kao labrador, s karakterom zlatne ribice.“
Bijeli orlovi nemaju niti jedan karakter za koji bi se moglo reći da je izbalansiran. Svi komunisti su zlikovci, skloni prijevari i surovosti. Monarhistički pobunjenici, iako izazivaju više simpatija, ne zaostaju po surovosti, posjeduju nekakvu nadčovječansku posvećenost i snagu. Možda je najubojitija rečenica gdje Darel predstavlja vođu ustanika: „Crni Petar nije bio sasvim bez svojevrsne kulture.“ Njegovi suborci bili su „dlakavi grubijani“. Naravno, najbistriji i najsposobniji je britanski agent, koji na kraju šarmantno tuguje zato što nije uspio sačuvati svoj štap za pecanje.
Dakle, Englezi su Bogovi koji su nam darovali i komunizam i Jugoslaviju. I Bleiburg.
Usput kažimo da su švedski akademici razmišljali dati Nobelovu Nagradu L. Durrellu, ali su odustali jer je u njegovom djelu bilo previše neobuzdane erotike.
Dobio ju je bosanski Srbin hrvatskoga podrijetla Ivo Andrić.
